Poslodavci teže zapošljavaju žene, ali im lakše daju otkaze

Načelo ravnopravnosti žena i muškaraca opasno je poljuljano u Hrvatskoj. To je posebno vidljivo na tržištu rada. Koliko je šansi da izgubite posao ako ste žena, a koliko ako ste muškarac? Ako ste visokoobrazovani, tko će teže pronaći posao? Tražite poduzetnički kredit, tko ima manje šanse da ga dobije? Što je s plaćom ili napredovanjem? Odgovor je u pravilu isti – žena je ta koja gubi. I kod otkaza, ali i kod zapošljavanja. I kod plaće i u utrci za visokim pozicijama u nekoj firmi. Tako govori statistika, a vidljivo je i golim okom. I to ne samo u ovim godinama recesije, kada siromaštvo i nezaposlenost kose sve živo. Jak uteg predrasuda položaj žena sporo pomiče na bolje. Kad se tome pridodaju zakonske trubulencije, neovisno o tome tko ih provodi – desni ili lijevi – žene će u našem društvu još dugo biti više kod kuće nego na poslu, više nevidljive nego u prvom planu.

Prema službenim podacima, 61 posto radno sposobnih žena potpuno je izvan tržišta rada, odnosno nemaju zaposlenje, nisu samozaposlene i ne pokušavaju se aktivno uključiti u tržišne odnose. Istodobno, i one koje traže posao, bilo kao (ne)kvalificirane ili visokoobrazovane, teže će ga pronaći od muškaraca, jer poslodavci - ako imaju izbora - prije zapošljavaju jednako kvalificiranog muškarca iz straha da će žena više izostajati s posla zbog bolesti djece ili porodiljnog dopusta. S druge strane, otkaz će prije dobiti žena nego muškarac, pa čak i ako je nešto kvalificiranija, jer se prešutno smatra da će se žena zbog svoje 'prirodne' uloge bolje snaći bez posla, jednostavno vratit će se u kuću - mužu, djeci i šparhetu.

I podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) pokazuju da je broj nezaposlenih žena kontinuirano veći od broja nezaposlenih muškaraca. Tako su i u kolovozu u ukupnom broju nezaposlenih žene činile 53,6 posto (155.438 osoba), a muškaraca je bilo 46,4 posto (134.451 osoba).

Da ni zakonska regulativa ne pogoduje poboljšanju prava žena, posebno onih na tržištu rada, pokazuje i novi Zakon o radu, izglasan u srpnju ove godine. Ženska fronta za radna i socijalna prava koja okuplja pedesetak ženskih, ljudskopravaških i sindikalnih organizacija upozorila je tada da je novi zakon izuzetno diskriminatoran za žene radnice, a posebno prema trudnicama koje nisu potpuno zaštićene od otkaza.

Na te poražavajuće podatke i negativne trendove upozorava i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u svojem izvještaju za 2013. godinu.

- Područje rada i zapošljavanja trenutno je najturbulentnije područje vezano uz pitanje ravnopravnosti spolova. To je vidljivo i iz samih pritužbi koje zaprimamo, 61 posto njih odnosi se na rad, zapošljavanje, socijalnu sigurnost, zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U tom dijelu posebno je izražena problematika diskriminacije trudnica i žena temeljem majčinstva te seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Jedno naše

istraživanje koje smo izradili zajedno s udrugom RODA pokazalo je da su nam žene zbog trudnoće, u tijeku trudnoće ili u povratku nakon porodiljnog dopusta doživljavale u 55 posto slučajeva prekid radnog odnosa ako je bio na određeno vrijeme ili su dobile prekid radnog odnosa kao tehnološki višak ili su bile premještene na niža i manje plaćena radna mjesta, upozorila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova na tribini "Koliko smo zapravo ravnopravni?" u organizaciji Udruge "ZG" – za promicanje proizvodnih djelatnosti, turizma i samozapošljavanja.

I kod plaća je također vidljiv raskorak između žena i muškaraca. U izvještaju pravobraniteljice navodi se podatak da je prosječna neto-plaća muškarca u 2011. godini bila 5675 kuna, a žene 5130 kuna, dakle 90,3

posto prosječne neto-muške plaće. Na godišnjoj razini tako proizlazi da su žene za 12 mjeseci rada plaćene kao i muškarac za 10 mjeseci i tri tjedna rada. Jaz u plaćama na štetu žena podjednako je prisutan u svim područjima djelatnosti, navodi se u izvještaju. Pojednostavljeno, rad žena u Hrvatskoj vrijedi manje i ima nižu cijenu od rada muškaraca. Takav se trend nastavlja.

- Manje plaće za sobom vuku i manje mirovine, tako da muškarci tijekom godine prime i do tri prosječne mirovine više od žena, upozorava Višnja Ljubičić. Kada se čuju takvi podaci opravdano je pitanje jesmo li

sigurni da živimo u 21. stoljeću? Gdje je nestala parola "ista plaća za isti rad"? Vrijeme za prava žena kao da ide unatrag. Ili, u blažoj varijanti, tapka u mjestu.

Posebno zabrinjava trend sve većeg broja ugovora na određeno vrijeme, što za sobom vuče nesigurnu egzistenciju i otežava iole ozbiljnije planiranje budućnosti. Analiza o zapošljavanju osoba iz evidencije HZZ-a pokazuje da je 2008. godine postotak ugovora na neodređeno vrijeme bio 19 posto, a na određeno 81 posto, da bi on svake godine rastao, tako da je lani sklopljeno samo 6,4 posto ugovora o radu na neodređeno vrijeme i čak 93,6 posto ugovora na određeno. I u tim su slučajevima u lošijem položaju žene. Više njih dobiva ugovore na određeno nego što je to slučaj s muškarcima, a muškarci bolje prolaze kada je riječ o radu za stalno. Višnja Ljubičić kaže da je svjesna da je nužna fleksibilnost radne snage, ali i upozorava kako mnogobrojni i neopravdani ugovori na određeno dovode do nestabilnosti obitelji, a da državne institucije, prije svega inspektorat, takve zloupotrebe ne stignu sankcionirati.

- Zašto nam se događa da nešto što je zakon propisao kao izuzetak u izvanrednim situacijama uz maksimalni rok trajanja 3 godine postaje pravilo u Hrvatskoj? Zašto nam se događa da se državna institucija, kao što je Državna inspekcija rada, raspadne na pet resornih cjelina, na pet ministarstava i sada je toliko ekipirana da djeluje pet i pol ljudi gdje je takvu lošu praksu nemoguće pokriti. Ima žena koje rade pet, 10, pa i 15 godina isključivo na određeno, bez dana radnog staža, kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Prema njezinu mišljenju, nije izgledno da će se u skorije vrijeme prekinuti trend spolne, odnosno rodne segregacije na tržištu rada u Hrvatskoj. Da bi se izašlo iz kruga diskriminacije i predrasuda prema ženama, Ljubičić je u svojem izvještaju Saboru predložila niz mjera proaktivne politike ravnopravnosti. Među ostalim, nužno je obvezati poslodavce na uvođenje tzv. analize jednakosti kako bi se utvrdili jasni kriteriji za vrednovanje radnih mjesta i obavljenog rada te obeshrabriti poslodavce od otpuštanja ženske radne snage starije od 45 godina strožim pravnim mjerama antidiskriminacijske politike.

- Ravnopravnost spolova se percipira kao žensko pitanje, a ne kao društveno, ekonomsko, socijalno i političko. Pitanje ravnopravnosti spolova trebalo bi biti visoko na agendi Vlade i Sabora. Strateški dokumente koji su dobro postavljeni trebali bi se napokon i politički provoditi, smatra pravobraniteljica Višnja Ljubičić.

Da žene u Hrvatskoj kontinuirano imaju problema sa zapošljavanjem i ostankom na poslu, smatra i Ivana Šimek, rukovoditeljica Odsjeka za rad s poslodavcima u HZZ-u. U usporedbi s Europskom unijom, žena u Hrvatskoj je u nepovoljnijem položaju. Posebno je to izraženo u poduzetništvu.

- Postavlja se pitanje zašto je to tako ako znamo da je žensko poduzetništvo pokretač. Statistika nam pokazuje da žene u Hrvatskoj na rukovodećim mjestima, koje su voditeljice vlastitih firmi ili su upravama poduzeća, pod svojim krovom drže 350.000 zaposlenika, što je 41 posto u realnom sektoru. To je izuzetno puno. Te žene i njihove firme pridonose više od 47 posto prihoda, njihove firme bilježe manje gubitaka, manje negativno posluju, stvaraju više vrijednosti, ali i dalje ima malo žena u poduzetništvo, kaže Ivana Šimek.

Prema njezinu iskustvu u Zavodu za zapošljavanje, žene pokazuju manji interes za poduzetništvo od muškaraca, manje se prijavljuju za takve programe, manje si postavljaju pitanje "što to mogu ja". Šimek smatra da su uzrok tome prije svega – predrasude.

- Poslodavci misle da će žene kad-tad morati brinuti o djeci. Postoje predrasude o ženama ne samo u poduzetništvu, nego i u znanosti, inovacijama... Mi smo i dalje patrijahalno društvo. Kada smo krenuli s

projektom zapošljavanja žena u Slavoniji prije četiri godine, vidjeli smo da bi od posla s kojim se svakodnevno bave u kućanstvu mogle stvoriti biznis. Potom su se one susrele s problemom kako doći kući i reći mužu "sad bi tu zemlju, čiji si ti vlasnik, trebalo prepisati na mene da bih ja mogla krenuti s poslom". To je bilo strašno. Problem je i nepostojanje dodatne podrške financijskih institucija za žene, iako znamo da žene ne ulaze lako u financijski rizične poslove, da ne ulaze ad hoc u poduzetništvo. Na poslovni potez će se odlučiti tek nakon što detaljno sve prouče, ali im fali podrška. I od financijskih institucija, ali i nepostojanje mentorstva kada uđu u posao. Nedostaje im i netko da procijeni održivost njihove poslovne ideje, a to nemamo svugdje pokriveno. Čak ima i županija gdje nema ni besplatnih seminara za poduzetništvo, kaže Šimek.

Problem je i kako žene same sebe doživljavaju, unaprijed se pitaju što će biti s njihovom privatnom firmom ako odu na porodiljni. Rade jako puno, više od 8 sati na dan, ne gledaju na praznike, teško je na taj način

uskladiti poslovni s obiteljskim životom, nemaju sve žene mogućnost smjestiti djecu u vrtić...

Što se tiče uloge HZZ-a u pomoći pri zapošljavanju žena, Šimek ima samo načelni odgovor, koji nimalo ne ohrabruje.

- Mi u Zavodu za zapošljavanje možemo raditi s nezaposlenim ženama na jačanju njihova samopuzdanja, ali treba bolja suradnja svih, i na državnoj i na lokalnoj razini, da bi se povećao broj žena u poduzetništvu,

pa time i na tržištu rada. Javnost mora shvatiti da Zavod ne kreira radna mjesta, da je to na gospodarstvu – zaključuje Šimek.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije