Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (3)

U tekstu objavljenom 17. srpnja 2017. na portalu forum.tm[1] Igor Vukić iznosi niz tvrdnji kojima pokušava osporiti navode Nataše Mataušić o stradanju djece u ustaškim koncentracijskim logorima. Iako amater, Vukić se u nekoliko navrata podrugljivo referira na znanstvenu djelatnost Nataše Mataušić, uključujući i činjenicu da istražuje navedenu temu u sklopu doktorskog studija povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Budući da sam kao član povjerenstva za ocjenu teme doktorskog rada Nataše Mataušić imao prilike uvjeriti se u njene istraživačke sposobnosti i kvalitete, ne dvojim da će s uspjehom dovršiti rad o Diani Budisavljević i njenom spašavanju djece od sudbine koju im je namijenio ustaški režim. S druge strane, ne mogu s jednakim povjerenjem govoriti o Igoru Vukiću, koji je u spomenutom članku naveo niz netočnih podataka i na toj platformi podastro pregršt neutemeljenih, netočnih, a možda i zlonamjernih zaključaka koji evidentno osporavaju njegovu stručnost u pogledu tematike ustaškog represivnog sustava, jasenovačkog sustava logora i žrtava stradalih u njemu, a time i stručnost organizatora "znanstvenih" skupova koji Vukiću daju prostora za širenje njegovih neistina. U ovom osvrtu neću se obazirati na čitav tekst Igora Vukića, već samo na nekoliko kraćih odlomaka sa samog kraja koji će biti posve dovoljni da se razotkriju sva ograničenja i stranputice njegove "znanstvene metode".

Vukić pokušava osporiti broj djece navedene u popisu žrtava jasenovačkog sustava logora tvrdnjom da "osim djece koja su s Kozare prošla, uglavnom, pored logora u Jasenovcu i otišla na druga mjesta u NDH, u logoru nije bilo ni izdaleka tako velike skupine djece". Vrlo je čudno da takav "znalac" i "stručnjak" kakav je Vukić potpuno iz vida gubi činjenicu da u navedenom poimeničnom popisu djeca srpske nacionalnosti, iako najbrojnija, predstavljaju tek oko dvije trećine žrtava. Vukić potpuno previđa romsku i židovsku djecu, koja su također ubijana, izgladnjivana ili ostavljana da umru od bolesti ili iznemoglosti, a predstavljaju gotovo trećinu žrtava na popisu djece umorene u jasenovačkom logoru. S obzirom na metodu prikupljanja podataka uvrštenih u poimenični popis jasenovačkih žrtava, taj broj je nesumnjivo mnogo veći, jer su brojna djeca iz potpuno uništenih  romskih zajednica ostala nepopisana, ili su u popis zbog poslijeratne etničke mimikrije uvrštena s pogrešnim podacima o nacionalnosti. O tome je u posljednjim desetljećima, u demokratskoj Republici Hrvatskoj, dugo vremena nakon sloma komunističkog režima iscrpno pisano, pa bi Vukić kao osoba koja istražuje navedenu temu svakako morao biti upoznat, primjerice, s djelom Narcise Lengel Krizman "Genocid nad Romima. Jasenovac 1942". godine, ili pak sa studijom "Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945." Danijela Vojaka, Bibijane Papo i Alena Tahirija.[2] U oba se djela navodi niz činjenica koje izravno protuslove Vukićevim konstrukcijama kako u jasenovačkom sustavu logora osim kozaračke srpske djece nije bilo drugih "ni izdaleka tako velikih" skupina djece. Ukoliko Vukić nije upoznat s tim djelima, očito nije stručan govoriti ili pisati o jasenovačkom sustavu logora. Ukoliko pak je čitao navedena djela, ostaje otvoreno pitanje zbog čega ih ignorira. Romske su žrtve Jasenovca dugo vremena bile neopravdano prešućivane i potiskivane u zaborav, pa Igoru Vukiću i njegovim sponzorima nimalo ne služi na čast nastavljanje te neslavne tradicije.

Povrh toga, postoje i primarni izvori koji pobijaju Vukićeve tvrdnje o kozaračkoj djeci kao jedinoj većoj skupini srpske djece-logoraša jasenovačkog logorskog sustava. Primjerice, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu sačuvana je pritužba tada već bivšeg velikog župana Velike župe Livac Zapolje i ustaškog stožernika u Novoj Gradiški Stjepana Uroića upućena saborskom predsjedniku Marku Došenu, u kojoj se Uroić žali na niz postupaka Luburića i njegovih podređenih iz jasenovačkog logorskog sustava. Uroić ističe slučaj mještana sela Lađevac kod Okučana, iz kojeg je oko 130 žena i djece otjerano u logor, a na njegovu izričitu intervenciju kod Pavelića, potkrijepljenu poimeničnim popisom zatočenih, na slobodu je pušteno tek njih dvadesetak. Kada su neke od zatočenih žena u skladu s ustaškim ugovorima s nacističkom Njemačkom o slanju radnika u njihovu službu odvedene iz Jasenovca, Uroić je tražio da se djeca puste iz logora, no takve su molbe i pored načelnog pristanka samog Pavelića u Jasenovcu odbijene, a Uroić je izvrgnut ruglu i prijetnjama da će i sam biti zatvoren u logoru.[3] Na čijoj je strani bio Pavelić, kojeg Vukić pokušava promovirati u vodećeg skrbnika o blagostanju srpske djece zatočene u ustaškim logorima rječito govori i činjenica da je Uroić umirovljen i time uklonjen sa svih funkcija, dok je Luburić do kraja postojanja NDH i jasenovačkog sustava logora ostao pouzdanikom poglavnika Pavelića i obnašateljem niza najistaknutijih dužnosti u upravnom i vojno-sigurnosnom aparatu NDH.

Slučaj Lađevca nije jedini, budući da su osobito u toku 1942. u sklopu "osiguranja" jasenovačke okolice na sličan način u jasenovačkom logorskom sustavu zatočeni mještani niza okolnih sela naseljenih srpskim stanovništvom, među kojima i veći broj djece. Neki od tih zatočenika su pušteni iz logora, poslani na rad u Njemačku, ili pak protjerani u Nedićevu Srbiju, ali je nemali broj, uključujući i djecu stradao u logoru.[4] Pored toga, dobro je poznata i činjenica o masovnom ubijanju židovskih žena i njihove djece zatočenih u đakovačkom logoru od 1941, iz kojeg su nakon izbijanja epidemije tifusa ustaše više tisuća djece i žena otpremili u Jasenovac i tamo ih pobili.[5] I ta su djeca-žrtve jasenovačkog sustava logora Vukiću nepoznate, ili nevrijedne spomena. Bez obzira na to jesu li takvi Vukićevi postupci motivirani neznanjem ili željom za prikrivanjem ustaških zločina, time se sam diskreditirao i isključio iz svake ozbiljne i argumentirane rasprave o jasenovačkim žrtvama.

"Stručnjak" Vukić u navedenom tekstu svoju završnu riječ koristi za naizgled efektno retoričko pitanje o mjestu pokapanja tog golemog broja djece ubijene u jasenovačkom sustavu logora, u čije stradanje ne vjeruje i sustavno ga pokušava negirati. Pritom netočno tvrdi da "...poslijeratne obuhvatne ekshumacije i sondiranja terena nisu pronašla njihove posmrtne ostatke. A niti onih ostalih 60.000 ljudi s jasenovačke liste navodnih žrtava." Prije svega, valja ukazati na činjenicu da Vukić iznosi neistinu pišući o navodno obuhvatnim ekshumacijama i sondiranjima terena provedenim nakon rata. Jedine sustavne ekshumacije vršene su 1946. godine na lokalitetima u široj okolici Stare Gradiške, i to ne zbog želje tadašnje vlasti da se sustavno posveti tom pitanju, već po svemu sudeći na osobnu inicijativu generala JA Franje Pirca čije su žena i dijete zatočene i ubijene u Staroj Gradiški poslije njegovog bijega iz Zrakoplovstva NDH u partizane 1943. godine.[6]  Sondiranja vršena šezdesetih, pa čak ni ona iz osamdesetih ne mogu se ni približno opisati kao "obuhvatna". Primjerice, u izvještaju o sondiranju i ekshumiranju izvršenom na Gradini 1964. godine izričito se kaže kako je sondiranje vršeno "samo na grobnicama, koje su bile već prethodno obilježene od SB (saveza boraca, op. G.H.), ili na onim mjestima, za koja se nesumnjivo znalo, da su grobnice". Budući da prema svjedočenju Miroslava Filipovića-Majstorovića ni sami ustaše potkraj rata nisu više znali gdje se točno nalaze sve masovne grobnice,[7] teško je očekivati da bi Savez boraca gotovo dvadeset godina kasnije imao preciznije i potpunije podatke.

Prema tome, ta se istraživanja ne mogu smatrati "obuhvatnim" iskapanjem svih grobnica na Gradini, već prije svega pokušajem da se otkrije "sadržaj, dubinu i tip grobnica",[8] kako i sam izvještaj s iskapanja navodi. "Ekipa je imala zadatak da rukovodi otkopavanjem izvesnog broja sondi koje bi mogle da pruže približno karakterističnu sliku i uvid o sadržaju masovnih grobnica, na ovom području. Zatim nam je bio zadatak da na terenu izvršimo inspekciju osteoloških nalaza i da prikupimo osnovne podatke o broju žrtava na određenu kubaturu, njihovom polu i starosti i da eventualno utvrdimo znakove koji bi govorili o prirodi povreda koje bi mogle biti uzrok smrti". Čak i u tako površnim iskopavanjima, koja su kasnije iskorištena za potpuno neznanstvenu metodu izračuna broja žrtava množenjem prosječnog broja leševa u grobnicama sa površinom čitavog prostora na kojoj se pretpostavljalo da postoje masovne grobnice, nađeni su ostaci koji ipak svjedoče o pokapanju djece. Primjerice, u sondi 112B od posmrtnih ostataka 197 osoba njih 51 je pripadalo djeci mlađoj od 14 godina.[9] Ukoliko bi se za propuste u poznavanju ranije navedenih izvora i knjiga Vukić eventualno mogao  braniti neznanjem, ovaj mu je izvor sasvim sigurno poznat, budući da je iscrpno korišten u članku Blanke Matković i Stipe Pilića "Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima", objavljenom u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 2014, a potom pretiskanom u knjizi "Jasenovački logori – istraživanja" 2015. godine. Kako je Igor Vukić, uz Vladimira Horvata, Stipu Pilića i Blanku Matković suautor te knjige, taj mu je izvor svakako morao biti poznat, barem u grubim crtama, no iz nekog razloga odlučio ga je prešutjeti u aktualnoj reakciji na osvrt Nataše Mataušić. Sam članak je, nevezano uz pitanje broja djece-žrtava jasenovačkog sustava logora, jedna od najnižih točaka do kojih se srozala suvremena hrvatska historiografija, i ne služi na čast ni uredništvu, ni recenzentima, niti instituciji pod čijim je okriljem objavljen, jer se u njemu prvo preuzimaju rasistički navodi istraživača iz 1964. po kojima "na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o stanovništvu koje je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog porekla. Znači, tu nije bilo ni Jevreja ni Cigana", a potom se tu dvojbenu tvrdnju koristi da se posmrtne ostatke bez ikakvih dokaza proglasi "vjerojatnije (...) Hrvatima (katolicima i muslimanima) i eventualno (...) Nijemcima".[10] Činjenica da je Igor Vukić pristao surađivati s autorima ovih humanističkom duhu stranih i odbojnih navoda potiče na dodatnu sumnju u njegovu strukovnu čestitost.

Povrh toga, već i sama činjenica da Igor Vukić očekuje da se ekshumacijama nakon Drugog svjetskog rata može ili ikad mogla utvrditi istina o broju žrtava jasenovačkog sustava logora pokazuje svu dubinu njegove neinformiranosti i neznanja. Naime, već u svibnju i lipnju 1945. u nizu iskaza preživjelih logoraša ističe se da su ustaše u završnim tjednima djelovanja jasenovačkog logorskog sustava započeli akciju sustavnog uništavanja dokaza o masovnim ubojstvima iskopavanjem i spaljivanjem leševa. Ta su svjedočanstva osim u izvornicima pohranjenim u Hrvatskom državnom arhivu odnedavno dostupna i u knjizi Dejana Motla i Đorđa Mihovilovića "Zaboravljeni", posvećenoj preživjelim zatočenicima Jasenovca. No, Vukić ih ne prepoznaje kao relevantne, ili se iz nepoznatih motiva ne želi njima služiti, pa stoga izostavlja iz svog narativa iskaze Miroslava Trautmana i Karla Weissa koji su već 2. svibnja 1945. pred komisijom za utvrđivanje ratnih zločina svjedočili o spaljivanju leševa u Gradini, ili Waltera Grüna, koji je nešto detaljniji u svom iskazu danom potkraj lipnja iste godine, i koji je preciznije opisao i samu metodu spaljivanja: "U Gradinu se je tada odvlačila sva nafta i traverze iz logora. Iz tih traverza se je postavio neki rost odnosno postavljali su se rostovi na koje su se nabacivale iskopane lješine polile naftom i tada palile".[11] Te iskaze potvrđuju i navodi ustaša iz jasenovačke posade, osobito Miroslava Filipovića-Majstorovića iz svibnja 1945. i Ljube Miloša nekoliko godina kasnije. Filipović-Majstorović govori svojim isljednicima: "1945. g. polovicom travnja doznao sam da su Miloš Ljubo i Pudić bili određeni da organiziraju iskopavanje lješeva koje su spaljivali i to se radilo jako brzim tempom, jer je zapovijest glasila da se tragovi grobova imaju uništiti pod svaku cijenu. Ja sam u to vrijeme naišao iz Broda i zadržao se par dana u Jasenovcu i radovi na tome su bili upravo u punom zamahu, te kako sam doznao kašnje pošto sam ja otputovao sa zdrugom da nisu do kraja dovršeni, jer se fronta primakla do Jasenovca".[12] Miloš dopunjuje taj iskaz tvrdnjom da je otprilike u travnju 1945. dobio "u Zagrebu nalog da zajedno sa nadporučnikom Šakićem odputujem u Jasenovac, gdje bi u zajednici s ing. Pičilijem, izvršio uništenje svih tragova o izvršenim masovnim likvidacijama, od prvog dana pa nadalje. Ja sam došao u Jasenovac (...) ali po dobivenoj zapovijedi nisam mogao postupiti jer nisam znao gdje se nalaze mjesta masovnih likvidacija. Radi ovoga bio je pozvan žurno u Jasenovac Majstorović-Filipović, koji je onda preuzeo na sebe organiziranje uništenja tragova". Miloš nastavlja iskaz opisom samog postupka spaljivanja leševa: "Oko samih mjesta postavljena je jaka straža, a onda su dovedeni zdravi zatočenici iz logora, a koji su iskopavali lješine te na jednom određenom mjestu ih slagali te pomoću benzina ili nafte potpuno spalili. Ovo sam osobno vidio kada sam jednom prilikom u društvu sa pukovnikom Džalom obilazio te radove".[13] Već spomenuta iskapanja iz šezdesetih potvrđuju ove iskaze, navodeći podatke o nizu sondi u kojima je otkopan sloj pepela ili spaljenih kostiju.[14]

Neposredno po okončanju rata, u kasno proljeće 1945. komisije koje su obilazile napušteni logor također su našle ostatke lomača, nedogorjele kosti, tragove nafte i pepela, pa čak i tragove pepela prenošenog od lomača do mjesta na obali Save gdje je bacan u rijeku.[15] Nije naodmet spomenuti, iako će se vjerojatno Igoru Vukiću i njegovim istomišljenicima ovi podaci činiti suvišnim (jer su njihovi ograničeni istraživački interesi i jednako ograničena postignuća uvjetovana praksom traženja dokaza za unaprijed formirane teze, umjesto razradom teza na temelju svih dostupnih izvora), da je ta metoda uništavanja tragova zločina istovjetna praksi razvijenoj u nacističkom logoru smrti u Chełmnu, u sklopu "Akcije 1005", u kojoj su od 1942. sustavno uništavani tragovi nacističkih masovnih zločina u okupiranoj Poljskoj, Sovjetskom Savezu, pa čak i Srbiji.[16] Kako radovi nisu privedeni kraju zbog primicanja fronta, ustaše ipak nisu uspjele uništiti sve tragove, no nesumnjivo su pritom uklonili velik dio dokaza o svojim zločinima. Budući da je uništavanje tragova zločina u Jasenovcu trajalo oko tri tjedna, usporedbom sa tempom i učinkovitošću sličnih postupaka na istoku Europe možemo pretpostaviti da je u tom periodu bez sumnje moglo biti uništeno više tisuća, a vjerojatno i više desetaka tisuća leševa.[17] Nemamo izvora koji bi nepobitno objasnili način na koji je ta metoda spaljivanja leševa osmišljena i primjenjivana prvenstveno od strane nacista našla svoj put do Jasenovca 1945. – je li prenijeta ustašama od strane čuvara iz logora u Chełmnu, koji su sudjelovali u nizu eksperimenata o najučinkovitijoj metodi spaljivanja leševa, a od 1943. uključeni u sastav SS divizije Prinz Eugen, tada raspoređene na teritoriju NDH;[18] ili od zapovjednika čitave akcije Paula Blobela i njegovog Sonderkommando 1005 koji je nakon spaljivanja leševa u Jajincima u okolici Beograda 1943. sa svojom jedinicom premješten u Štajersku,[19] a pritom vjerojatno prošao i teritorijem NDH, možda i blizu Jasenovca; ili pak preko nekog od nacističkih policajaca poput Günthera Herrmanna ili Joachima Deumlinga, koji su od 1942. sudjelovali u spaljivanju leševa u okupiranom Sovjetskom Savezu, a poslije premješteni na ključna mjesta u Einsatzgruppe E, njemačkom policijskom zapovjedništvu zaduženom za obavještajno-sigurnosnu kontrolu teritorija NDH.[20]

No, unatoč tom otvorenom pitanju na koje vjerojatno nikada nećemo dobiti zadovoljavajući odgovor, detaljni iskazi zatočenika i samih ustaša dani neposredno po okončanju rata, mnogo prije nego što je takva praksa u nacističkim logorima i mjestima masovnih likvidacija objelodanjena svjetskoj javnosti na nürnberškim suđenjima nacističkim ratnim zločincima, nepobitno dokazuju da je i u ustaškom režimu i jasenovačkom logorskom sustavu postojala svijest o potrebi prikrivanja i zataškavanja zločina da bi se umanjila odgovornost kako pojedinaca uključenih u njihovo planiranje i provedbu, tako i čitavog ustaškog režima koji je pokretanjem masovnih progona i likvidacija još 1941. bacio tešku ljagu na hrvatski narod u čije je ime uzurpirao vlast u NDH. Tu prljavu rabotu danas za pisaćim stolom nastavljaju pojedinci poput Igora Vukića i njegovih suradnika, koji oboružani neznanjem ili pak manjkom savjesti, a možda i objema ovim karakteristikama, neumorno nastavljaju propagirati teze o reakciji ustaške vlasti na ustanak u Potkozarju kao odgovoru usklađenom sa ratnim pravilima tog vremena, o Anti Paveliću kao spasitelju srpske kozaračke djece, ili pak o "navodnim" žrtvama ustaškog jasenovačkog sustava logora. Te su žrtve, njihove muke i patnje itekako stvarne, i neće biti izbrisane iz povijesti niti zaboravljene iako od mnogih nije ostalo sačuvano čak ni ime; ništa osim pepela na zgarištima u Gradini, Uštici ili Jasenovcu III.

dr. sc. Goran Hutinec, doc.

Tekst Nataše Mataušić možete pročitati ovdje, a Igora Vukića ovdje

[1]   http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-koza…

[2]    Lengel Krizman, Narcisa – Genocid nad Romima. Jasenovac 1942, Jasenovac-Zagreb 2003. i Vojak, Danijel; Papo, Bibijana; Tahiri, Alen -  Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945, Zagreb 2015.

[3]    HR-HDA 211, Hrvatski državni sabor NDH,  Predsjedništvo Sabora, 416/1942, str. 6-7.

[4]    Škiljan, Filip – Mlaka i Jablanac, nestala sela, u Pro tempore: časopis studenata povijesti br. 3, siječanj 2006, str. 81-82.

[5]    Goldstein, Ivo; Goldstein, Slavko - Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 360-362.

[6]    Mihovilović, Đorđe - Jasenovac 1945.-1947. Fotomonografija; Jasenovac 2016, 296-331.

[7]    HR-HDA 1561, Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH, 013.2.18, Iskaz Majstorović, str. 59.

[8]    HR-HDA 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj bušenja na Gradini, (dr. Alojz Šercelj 17. lipnja 1964), str.1

[9]    Isto, Izvještaj ekipe antropologa o nalazima pri iskopavanju grobnica na Gradini kod Jasenovca, (Vida Brodar, Anton Pogačnik, Srboljub Živanović 27. lipnja 1964), str. 22. Dr. Srboljub Živanović je i danas jedan od najistaknutijih propagatora već desetljećima posve diskreditirane teze o navodnih više od 700.000 žrtava jasenovačkog logora, utemeljene upravo na spomenutoj neznanstvenoj i za argumentiranu raspravu nerelevantnoj metodi, što također utječe na umanjenu vjerodostojnost dijela navoda iz citiranog izvora.

[10]  Pilić, Stipo; Matković, Blanka – Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima, u Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 56/2014, 389.

[11]  Motl, Dejan; Mihovilović, Đorđe – Zaboravljeni, knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima, Jasenovac-Zagreb 2015, str. 349, 461. i 465. Pored navedenih svjedoka, i niz drugih preživjelih logoraša poput Ješue Abinuna, Arse Aleksića, Ivana Filipčića, Jakova Fincija itd. potvrđuje ove navode.

[12]  HR-HDA 1561, Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH, 013.2.18, Iskaz Majstorović, str. 59.

[13]  HR-HDA 1549, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta, I-96, Iskaz Ljube Miloša, 335 (str 89. u izvorniku). Korienski pravopis izvornika citiranog navoda je prilagođen današnjem standardu. Dijelovi citiranih iskaza Miroslava Filipovića-Majstorovića i Ljube Miloša objavljeni su osamdesetih u djelu Antuna Miletića posvećenom jasenovačkom logoru.

[14]  HR-HDA 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj bušenja na Gradini, (dr. Alojz Šercelj 17. lipnja 1964), str. 3-14.

[15]  Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, str. 80-82; prenijeto u Mihovilović, Đorđe - Jasenovac 1945.-1947. Fotomonografija, str. 31.

[16]  Spector, Shmuel – Effacing the Murder of Millions, u Holocaust and Genocide Studies, Vol.5/2, (1990), str. 157-173; Angrick, Andrej – Operation 1005: The Nazi Regime's Attempt to Erase Traces of Mass Murder, u  Killing Sites Research and Remembrance, Berlin 2015, str. 47-59. U posljednjih dvadesetak godina nije objavljeno nijedno kapitalno djelo koje se bavi problematikom Holokausta ili nacističkih masovnih zločina, a koje barem usputno ne spominje "Akciju 1005" i pokušaje uklanjanja dokaza o nacističkim zločinima spaljivanjem leševa ubijenih Židova i drugih nacističkih žrtava. No, poveznicu nacističkih postupaka i ustaškog spaljivanja leševa u Jasenovcu dosad je uočio tek njemački povjesničar Andrej Angrick u zasad još neobjavljenom djelu posvećenom uništavanju tragova masovnih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu na području pod nacističkom dominacijom.

[17]  Prema iskazu zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hessa od kraja ljeta do studenog 1942. tom je metodom ekshumirano i uništeno 107.000 leševa žrtava ubijenih i pokopanih u tom logorskom sustavu prije gradnje krematorija za spaljivanje leševa; na najvećim lomačama istovremeno je moglo biti spaljeno i do 2.000 leševa. Vidi Commandant of Auschwitz - The Autobiography of Rudolf Hoess, London 2000, str. 187.

[18]  Krakowski, Shmuel – Das Todeslager Chełmno/Kulmhof, Göttingen 2007, str. 119-120. i 123-125.

[19]  Spector, n.dj.1990, str. 170.

[20]  Angrick, Andrej – Besatzungspolitik und Massenmord, Die Einsatzgruppe D in der südlichen Sowjetunion 1941-1943, Hamburg 2003, str. 676.