Sa suda su pozivali novinare da pišu slobodno

Sudovi će znati jasno odrediti što je javni interes pa i u slučaju tužbi protiv novinara za sramoćenje. Definicija sramoćenja isključuje protupravnost ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio, ili pronosio, odnosno ako dokaže postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost.

Ovim je riječima Dražen Kevrić, kao glasnogovornik zagrebačkog Općinskog kaznenog suda, branio odredbu o sramoćenju, novotariju Kaznenog zakona. Kevrić je ove riječi izgovarao prije ravno godinu dana, u dvorani Novinarskog doma, na HND-ovoj tribini posvećenoj upravo toj odredbi.

Nije se Kevrić zaustavio na tome, nego je pozvao novinare da slobodno pišu, istražuju i komentiraju društvena zbivanja. Nema brige, tvrdio je tada Kevrić, hrvatski su sudovi dovoljno kapacitirani kako odrediti javni interes.

Nepunu godinu kasnije sud u čije je ime Kevrić javno govorio osudio je novinarku zbog sramoćenja. Sudac tog suda smatra da nema javnog interesa u tekstovima o sumnjivom trošenju proračunskog novca. Čak je to stavio u obrazloženje presude.

Sve su prilike da će se zbog te skandalozne presude mijenjati Kazneni zakon. To se može zaključiti iz izjava ministra pravosuđa, koji je isprva govorio da se učinak zakona još prati. Ne treba ga kritizirati što je u tri dana promijenio mišljenje, kamo sreće da je to učinio i ranije.

Ali što ga je sprječavalo da spornu odredbu izbaci iz Kaznenog zakona čim je sjeo u ministarsku fotelju? Ne može se vaditi da za problem nije znao. Hrvatsko novinarsko društvo pisalo je svima, od predsjednika Republike pa do ministara, upozoravajući da će zbog odredbe o sramoćenju novinari biti osuđivani i ako budu pisali istinu.

Ministar je ipak radije prepustio taj posao radnoj skupini koja je i zaslužna što se sramoćenje u ovom obliku našlo u zakonu. Nije mu se htjelo preuzeti odgovornost i pokrenuti proceduru za ukidanje ovog sramnog HDZ-ova relikta koji se ni Tuđman nije usudio ugraditi u zakon.

Što bi uopće trebalo značiti objašnjenje o praćenju učinaka ovakvog zakonskog propisa? Koliko novinara treba osuditi zbog pisanja istine da bi netko mogao reći da zakon ne valja? I nije riječ o presudama zbog kojih se gule krumpiri u javnim kuhinjama. Te su kazne ipak rezervirane one koji sudjeluju u krađi proračunskih milijuna. Ovdje se radi o otimanju plaće, onoga što je ionako postalo teški raritet u Hrvatskoj, pogotovo u novinarstvu.

Događalo se već bezbroj puta da se ne reagira na upozorenja nego tek nakon tragedije. Ovo je ionako zemlja u kojoj se postavi semafor, ali se u rad pusti tek kad pod njim pogine poznati pjevač. Donese se zakonska odredba za koju je svima jasno da ne valja, ali odgovorni bi ipak radije malo eksperimentirali, uništili nekoliko života, prije nego što priznaju da su pretjerali.

Jasno je da ministar pravosuđa Orsat Miljenić nije kriv za donošenje ovakvog Kaznenog zakona. Donio ga je ionako HDZ u mandatu Jadranke Kosor, a današnja vlast za njega tada doista nije glasala. Ali ministar ne može pobjeći od odgovornosti što je ta suluda odredba o sramoćenju i dalje u Kaznenom zakonu. Vaditi se na nekakve radne skupine, na procjenu učinaka i slične gluposti barem je nepristojno, ako ne i puno više od toga.