Socijalni radnici – meta za odstrel

Prijetnje koji se odnose na socijalne radnike u javnosti odjeknu tek kada eskaliraju u fizičko nasilje, pa se tako problem loših uvjeta rada i sustava koji ih ne štiti pojavljuje obično kao dodatak tekstu ispod debelog naslova „Pretukao socijalnu radnicu“. To je bio slučaj kada su u prosincu 2016. godine mediji izvijestili da je štićenik Centra za socijalnu Đurđevac skrb prebio djelatnicu da je ova izgubila svijest, ili nešto ranije u srpnju, kada je na Općinskom sudu u Županji, napadnuta djelatnica kojoj nije imao tko pomoći jer je pravosudni policajac bio na godišnjem.

Ni u ovoj godini napada na socijalne radnike ne manjka -  zadarski su mediji prije koji mjesec objavili kako je u benkovačkom Centru za socijalnu skrb  stranka prijetila radnici te joj srušila monitor sa stola.

Takve reakcije korisnika, često nepromišljene i nagle, svakodnevna su pojava za djelatnike u sustavu socijalne skrbi. Potvrdit će to i socijalna radnica Nela Pamuković koja je prijavila nekoliko osoba koje su je napale na radnom mjestu. Među njima je bio i jedan muškarac koji joj je u prosincu 2009. u zagrebačkom Centru u Dubravi prijetio smrću zbog toga jer mu je rekla kako sin ne želi provesti praznike s njim. Dijete je živjelo s udomiteljicom, a sam otac o njemu se nije brinuo.

„Rekla sam mu da bi bilo bolje da provedu Božić skupa, pa da će onda dalje vidjeti, možda će tad dijete promijeniti stav. Rekao je da to tako neće ići te da ima pušku i da me može lako srediti. Upozorila sam ga da je prijetnja kazneno djelo i da mora izaći iz Centra, a on mi je na to rekao da će me srediti vani“, prisjeća se Nela Pamuković.

Oca, koji je iza sebe u tom trenutku imao dvadesetak kaznenih prijava, odmah  je prijavila policiji. U pretresu njegovog stana potvrđeno je da nasilnik u svojim prijetnjama govorio istinu – doma je doista imao pušku kojom je prijetio socijalnoj radnici. Kada se pojavila na sudu, priča dalje, tražili su je da potvrdi adresu stanovanja unatoč tome što se nalazila u istoj prostoriji s muškarcem koji joj je prijetio da će je „srediti“. Tek nakon što se obratila Službi za zaštitu svjedoka i žrtava Ministarstva pravosuđa sudac je odustao od zahtjeva. Napadač je na kraju osuđen na zatvorsku kaznu od osam mjeseci, ali samo zato zbog toga jer je već bio na uvjetnoj zbog prijetnji - policajcu.

Pomoć sindikata

U ostalim slučajevima, korisnici koji prijete socijalnom radniku uglavnom prolaze s kaznom za kršenje javnog reda i mira.

Naime, Kazneni zakon socijalne radnike ne prepoznaje kao službene osobe. Zadnjim izmjenama zakona 2015. godine priznat im je status „odgovorne osobe koja obavlja javnu ovlast” za kojeg tvrde da nije dovoljan u zaštiti od fizičkih nasrtaja. U slučaju napada djelatnici sami, putem službenog dopisa koji potpisuje ravnatelj ustanove,  podnose prijavu policiji, a kasnije se u sudskim procesima najčešće pojavljuju kao svjedoci, a ne oštećenici. Ukoliko zaposlenici nisu članovi Sindikata zaposlenih u djelatnosti socijalne skrbi, u privatnim tužbama koje sami pokreću dužni su snositi troškove sudskih postupaka. Za svoje članove Sindikat pokreće postupke po njihovoj punomoći. Prosječno ih godišnje bude petnaestak.

U resornom Ministarstvu demografije, obitelji i socijalne politike kažu da sustav socijalne skrbi ima problem sa stresnim događajima te da neslužbene informacije o verbalnim i fizičkim napadima čuju redovito kada su u kontaktu sa djelatnicima. Problem je to za kojeg ni sami nemaju rješenje jer na njega reagiraju samo kada eskalira u nasilje. Tako će Ministarstvo svoj tim za krizne intervencije pokrenuti samo kada djelatnik doživi težu traumu, odnosno, kada bude žrtva ranjavanja, silovanja ili pokušaja ubojstva.

Ipak, nasilje, bilo ono fizičko ili verbalno, pojava je za koju u Sindikatu kažu kako ne postoji nijedan radnik koji joj na dnevnoj bazi nije izložen. Predsjednica Sindikata Jadranka Ivezić tvrdi da zaposlenici rijetko kad prijavljuju napade, najviše zbog srama da ih se etiketira kao nedovoljno stručne ili pak zbog pritiska poslodavca. Za neke je cijeli postupak od prijave do presude, kaže Ivezić, dodatno traumatiziranje.

„Unatoč učestalim napadima i prijetnjama te stalnim zahtjevima Sindikata, ni Ministarstvo ni pojedine ustanove ne reagiraju i ne pružaju radnicima adekvatnu zaštitu jer je to problem s kojim se nijedna vlast nije htjela pozabaviti“, kaže Ivezić.

Kako bi država osigurala adekvatniju zaštitu zaposlenicima u sustavu socijalne skrbi nužno je, smatra, da zakon takve napade tretira kao napade na službene osobe.

„Potrebno je u svim ustanovama osigurati učinkovitu zaštitu od napada na djelatnike i isto tako informirati i educirati zaposlenike i  korisnike. Osim toga, u slučaju napada radnicima treba osigurati pravo na naknadu štete bez sudskih postupaka, a ako do njih dođe, potrebno im je pružiti pravnu pomoć“ rekla je Ivezić.

Previše slučajeva

Napadi na djelatnike samo su dio problema koji zabrinjavaju struku. Predsjednica Međunarodnog udruženja socijalnih radnika Ruth Stark jednom je prilikom istaknula kako se ljudska prava socijalnih radnika krše kada im se daje previše slučajeva (preko 100), pa su oni unaprijed određeni kao žrtva mogućeg propusta. U Hrvatskoj je, izgleda, propust pravilo jer u Sindikatu ističu kako se ne poštuju propisani uvjeti u pogledu broja zaposlenih, pa tako jedan socijalni radnik godišnje ima preko 200 skrbništva.

Nino Žganec, profesor sa studija Socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, kaže da je to rezultat kronične podfinanciranosti sustava za koji se Hrvatskoj izdvaja značajno manje sredstava iz proračuna nego što je prosjek za zemlje Europske unije.

„Kada govorimo o kvaliteti obavljanja poslova u ovakvim uvjetima onda se nameće pitanje kako pojam kvalitete definiramo. Ukoliko je to nužno saniranje posljedica vezanih uz siromaštvo, starost, onda se s ovakvim minimalnim brojem stručnjaka to nekako i može osigurati. Međutim, ukoliko kvalitetu rada definiramo u drugom obliku, a to je preventivni rad, različite razvojne aktivnosti u zajednici, sustavna i cjelovita briga o obitelji i različitim skupinama ljudi u potrebi u zajednici, onda je to definitivno s ovim brojem stručnjaka nemoguće”, kaže Žganec

S tim se slažu i u Hrvatskoj komori socijalnih radnika te dodaju kako je kadrovska potkapacitiranost jedan od razloga zbog kojih se sustav posljednjih 20 godina urušava.  Osim toga, tu su i drugi problemi poput neadekvatnih prostora u kojima radi po nekoliko radnika i u kojima ne postoji mogućnost čuvanja profesionalne tajne.

„Često moramo razgovarati 'u četvero'- dvoje nadležnih djelatnika i dvoje korisnika. Imamo i postojanje arhitektonskih prepreka što je veliki problem osobama sa invaliditetom te starim i nemoćnim osobama, pa se tako razgovori obavljaju izvan ureda, na hodniku. Potom obilazimo naše korisnike u njihovim domovima za što nemamo nikakvu zaštitu, niti dovoljno službenih automobila, a područja obilazaka su izražena ponekad i u desecima kilometara“, kažu u Komori.

Napad nožem

Socijalni rad struka je koja je često negativno percipirana u javnosti i nerijetko je na meti svojih korisnika, što pokazuje 2587 pritužbi na djelatnike koje je Ministarstvo za demografiju, socijalnu politiku i obitelj primilo tijekom 2016. To će područje biti jedna od izdvojenih tema u godišnjem izvješću koje se priprema u Uredu Pučke pravobraniteljice. U pritužbama koje dobivaju građani se najčešće žale na poteškoće s odobravanjem jednokratne novčane pomoći te na dugotrajno rješavanje zahtjeva za zajamčenu minimalnu naknadu.

Često će sami socijalni radnici reći kako veliku ulogu u kreiranju slike o toj profesiji imaju mediji. Budući da svoj rad trebaju temeljiti na zaštiti profesionalne tajne i da ne smiju govoriti o važnim aspektima slučaja na kojima rade, često se događa da u javnosti izađe samo jedan dio priče o kojoj se izvještava na senzacionalistički način. Upravo je zbog toga Hrvatska komora socijalnih radnika nedavno pokrenula tim za odnose s javnošću, sve kako bi u suradnji s medijima informirali javnost ali i zaštitili svoje korisnike.

Krajem prošle godine proveli su akciju „Svjetlo za Jakova“ u sklopu koje su socijalni radnici na svojim prozorima ostavili upaljenu svijeću. Kampanja je posvećena Jakovu Kurdiću, socijalnom radniku kojeg je 2000. godine u splitskom Centru korisnik usmrtio kuhinjskim nožem jer nije bio zadovoljan iznosom socijalne pomoći. Cilj im je, kažu, osvijetliti uvjete u kojima rade te osvijestiti javnost kako su socijalni radnici jedan od poziva koji nosi temelje socijalne države.

 „Želimo objektivno prikazati rad socijalnih radnika i ulogu socijalnog rada u društvu te razvijati povjerenje građana kako bi se oni bez predrasuda i straha od štetnih posljedica obratili za pomoć kada im je to potrebno. Naime, neobjektivno i neprofesionalno izvještavanje o našem radu stvara iskrivljenu sliku o ulozi socijalnog rada i šteti povjerenju tako da se oni sami ustručavaju tražiti pomoć Ili pak sami korisnici reagiraju agresivno nakon objava koje imaju negativističku, nedovoljno provjerenu informaciju“, kažu u Komori. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu