Benito Mussolini na balkonu iznad mase frenetičnih ljudi u zanosu kliče: "Italija, proleterska i fašistička, treći put je na nogama, jaka, ponosna i kompaktna kao nikad do sad! Ključna je riječ samo jedna. Kategorična i zahtjevna za sve. Ona već lebdi i pali srca od Alpa do Indijskog oceana – POBIJEDITI!!!" Masa oduševljeno odzdravlja: "Duce! Duce!" U crno-bijeli pucketavi film montirane su sekvence današnjeg doba – portreti izboranih lica snimljeni negdje na moru. I dim cigarete. Sjećanja.
Prvi su to kadrovi dokumentarnog filma "Nikome zla nisu učinili" o sjećanjima na talijansku okupaciju na hrvatskim otocima nastalog u produkciji Televizije Student i Centra za europske studije zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZ). Dio je projekta Europske unije pod nazivom Europski kozmopolitizam i mjesta sjećanja kroz generacije – ECOSMeG (program Europa za građane).
Na dokumentarcu je radilo osmero studenata politologije i novinarstva zagrebačkog FPZ-a. Tijekom prošlog ljeta razgovarali su sa svjedocima i žrtvama talijanskog fašizma na Rabu, Molatu, Visu i Hvaru. Danas osobe u poznim godinama, prisjećali su se kako im je bilo kao djeci živjeti pod talijanskom čizmom, kako su se morali odreći svoga jezika, gledati crne uniforme, nasilje i smrt. Neki od njih prošli su i talijanske fašističke logore na Rabu i Molatu, ali i u samoj Italiji.
Neobična tema za mlade ljude, za generaciju rođenu gotovo pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata. Čovjek bi rekao – pustimo povijest povjesničarima, a budućnost mladima. Ali upravo su ti mladi ljudi takvu floskulu okrenuli naopako. Željeli su sačuvati autentična svjedočanstva toga doba, za sjećanje i za opomenu. Nisu imali ambicije stvoriti povijesni film, nego ocrtati život toga doba kroz stvarne priče ljudi koji još tamo žive.
To naglašava i Hrvoje Špehar, predstojnik Centra za europske studije zagrebačkog FPZ-a ujedno i mentor projekta. "Glavni cilj je prikazati povijesno sjećanje u lokalnim okolnostima, ali ne s razine metapovijesti, neke državne ili službene povijesti, ni s aspekta krute znanosti. Cilj je prenošenje povijesnog sjećanja 'iz ruku' i 'iz usta' građana prema drugima, neposrednim pričanjem svjedočanstava preživjelih logoraša ili onih koji su neposredno proživjeli strahote Drugog svjetskog rata", objasnio je Špehar. Za svoju ulogu u snimanju dokumentarca kaže da je bila samo logistička, da je studentima pružao informacije i potrebnu literaturu, a da im je u biranju svjedoka i obradi teme davao potpunu slobodu.
"To nije tema koju možete dobiti na prvu, slagali smo komadić po komadić. S nekim od svjedoka razgovorali smo pola sata, a s nekima je i tri i pol sata bilo premalo", kaže student politologije Dominik Knezović, suradnik na projektu. Namjerno su, kaže, odabrali fašizam na hrvatskim otocima, posebno tamošnje talijanske logore koji su puno manje istraženi nego, primjerice, Jasenovac.
Priče koje je čuo iz prve ruke bile su mu nešto potpuno novo, nešto što nije doznao kroz redovito školovanje. Tako se "projekt" rađen za neke druge ljude, pretvorio i u svojevrsni intimni doživljaj i za same autore.
"Bilo mi je jako važno sve to čuti. Jedno je čitati Hannu Arendt ili neku suhoparnu statistiku, a drugo je čuti svjedočenja iz prve ruke, kada čovjek zaplače. Često se spekulira o Drugom svjetskom ratu. I sam sam o njemu učio na drugačiji način u srednjoj školi. Rad na ovom dokumentarcu dao mi je drugu, različitu perspektivu", kaže nam Knezović.
U filmu "Nikome zla nisu učinili" govore Marko Poduje s Visa, Vinko Načeta, Nevenka Jurešić i Ive Perkić s Raba, Josip Bašić s Molata i Stanislav Šimić iz Pule. Prve kontakte sa svjedocima studenti su dobili preko udruge antifašista s Raba, a onda su krenuli korak po korak.
Iako 40-minutni dokumentarac nije rađen u profesionalnoj produkciji, krajnji rezultat je vrlo dobar. Vješta kamera i montaža, dobra muzika, priča teče, a svjedoci ostavljaju dojam autentičnosti. Studenti su koristili i povijesne podatke o tom vremenu kombinirajući ih sa snimkama autentičnih mjesta stradanja. Ukratko, film su napravili k'o pravi profesionalci. Gledatelj osjeća empatiju.
Prema dostupnim podacima, kroz talijanski logor Kampor na Rabu u godini dana je prošlo između 10.000 i 15.000 ljudi, od čega je stradalo 1447 osoba. Istraživači upozoravaju da brojka nije konačna, jer istraživanja nisu dovršena. Kroz logor na Molatu prošlo je oko 10.000 osoba, a oko tisuću njih je izgubilo život.
Unatoč tome što dokumentarac govori o talijanskom fašizmu, u filmu nitko od protagonista ne govori o mržnji prema Talijanima. Svi sugovornici prave jasnu razliku između talijanskog naroda i tadašnjeg političkog režima.
Lavovski dio posla odradili su Renata Šimić kao novinarka i snimatelj Ivan Granić. "Jednog dana uletjela je profesorica Tena Perišin i rekla da je potreban netko za neki projekt, da se samo putuje i snima. Odmah sam odlučio – idem! U početku nije bio u planu dokumentarac, nego smo mislili samo dovesti svjedoke u Zagreb i tu ih kratko posnimit. Ali onda je krenulo, malo po malo, profesor Špehar nam je dao otvorene ruke", priča Ivan Granić.
Lani u srpnju proveli su tri tjedna na obali snimajući razgovore. Putovali su s otoka na otok, s vrlo skupom filmskom opremom, koju je, kaže Ivan, trebalo stalno paziti da joj se nešto ne dogodi, a to nije bilo lako. Naziva to "pravim vojničkim režimom".
"Nismo znali što nas čeka. Jedno je razgovarati s ljudima preko telefona, a drugo uživo. U nekim trenucima hvatala me panika da će sve propasti, jer je riječ o starim ljudima koji su se znali izgubiti u pričama. Jako je teško imati cijelu sliku u glavi, što smo zapravo snimili. Bilo je dana kada smo se pitali što napraviti s tim materijalom, ima li on uopće smisla. I danas, nakon što sam najmanje sto puta pogledao film, uviđam sitne greške, a znao sam i buljiti u strop od treme kako je ispalo", iskren je Ivan.
I on kaže da mu je rad na filmu "otvorio oči", da je malo znao o tom vremenu. Čitav doživljaj pojačavao je i kontrast tijekom snimanja – oko njih ljeto, turisti, plaže, a oni razgovaraju sa svjedocima nekih drugih, mračnih vremena i to na mjestima na kojima je pogubljeno stotine ljudi, samo par metara od turista koji se odmaraju. "Čudno mi je bilo. Na Molatu ima putokaz jedan iznad drugog. Jedan je za plažu Jazi, a na drugom piše: Koncentracijski logor. Gledam ljude na plaži, čitaju novine, a mi smo deset minuta prije razgovarali s čovjekom o ubijanju u blizini tog mjesta, gdje još postoje ljudski ostaci", kaže Ivan.
Snimili su oko 100 sati materijala, tako da je ostalo još mnogo neemitiranih dijelova. Razmišljaju što s time. "Bilo je svakakvih ideja, među ostalim i da pretipkamo svjedočenja i zapise objavimo na jednom mjestu. Vidjet ćemo", kaže Dominik Knezović.
Inače, na projektu ECOSMeG partnerski surađuju Sveučilište u Zagrebu, odnosno Centar za europske studije FPZ-a i sveučilišta u Bologni, Teramu, Calabriji i Tirani, svatko sa svojim uratkom vezanim uz Drugi svjetski rat. Film je početkom siječnja prikazan na 4. programu HTV-a, a nedavno i u zagrebačkoj Židovskoj općini s vrlo dobrim reakcijama. Projekt završava u svibnju, kada bi na konferenciji u Rimu dokumentarac naših studenata trebalo pogledati i nekoliko talijanskih političara. Bit će zanimljivo čuti njihove reakcije.