Sve piše, samo treba čitati

Pripadam generaciji koja je naučila čitati. Pa što, reći ćete. Svatko danas zna čitati (što, doduše, nije istina, čak ni u Hrvatskoj, „zemlji znanja“). No, ja zapravo mislim na čitanje knjiga, ne na surfanje po internetu, ne na googlanje, nego baš na ciljano čitanje s namjerom odabranih knjiga. Imam ih u mojoj privatnoj biblioteci podosta. Među njima i pet knjiga povjesničara (i to pravoga, a ne priučenoga) Bogdana Krizmana što se bave ustaškim pokretom, od njegovih početaka do godina u emigraciji za koje je Krizman, kao uostalom i mnogi drugi, smatrao da su označile definitivni zalaz ustaštva. Knjige su objavljivane u rasponu od 1980. do 1986. godine. Glavna im je značajka da imaju vrlo malo izvorno autorskoga teksta. To su, na tisućama stranica, dokumenti, bilo u izravnim navodima, bilo prepričani, ali naravno uvijek s precizno navedenim izvorima, pa svatko, tko bi mogao doći u napast da nečemu ne povjeruje, može utvrditi iz kojega je arhiva i iz koje države uzet citirani dokument i kako on izgleda u izvorniku.

U drugoj od tih šest opsežnih knjiga zainteresirani čitatelj (ako takav danas još postoji, ili bolje rečeno: smije postojati) naći će podatke o prvom susretu ustaškog poglavnika Ante Pavelića (kojemu je do toga susreta bilo iznimno stalo) s Fuehrerom Trećeg (tisućugodišnjeg!) Reicha Adolfom Hitlerom i – prije toga - s ministrom vanjskih poslova Reicha Joachimom von Ribbentropom (osuđen 1946. u Nuernbergu kao ratni zločinac i smaknut). I tu priča postaje zanimljiva, pogotovo ako se gleda iz današnje perspektive. Ili mi se to tek priviđa, tko će znati. Da ne bih ništa sugerirao, ili imputirao, naprosto ću prepisati dijelove onoga što je Krizman naveo u svojoj knjizi. Moje se intervencije svode na promjenu oblika slova tamo, gdje mislim da valja nešto uočiti - da bi se naučilo, ili da se ne bi zaboravilo.

Šefu nacističke diplomacije bilješku za razgovor s Pavelićem pripremio je njemački ambasador u Zagrebu Kasche (visoki časnik SA, osuđen poslije rata u Jugoslaviji kao ratni zločinac i smaknut). Evo dijelova te bilješke:

„Titula državnog vođe dra Ante Pavelića glasi 'Poglavnik' što na njemačkom znači 'poglavica'; njegov pokret – ustaše, pod njegovim je neposrednim vodstvom (...) U pregovorima od 4. VI. postignut je sporazum o preseljenju Slovenaca iz Štajerske i Koruške u Hrvatsku, odnosno Srbiju i isto tako iseljenju Srba iz Hrvatske u Srbiju; Hrvati će iseliti 30.000 Srba više u Srbiju nego što će primiti Slovenaca iz Reicha (...) Hrvatska je priznala položaj Njemačke narodne skupine pod zaštitom Fuehrera (...) Pavelić je za prvoga župana u Srijemu imenovao Nijemca dra Elickera sa sjedištem u Vukovaru (...) Oružane snage NDH u ovom času imale bi se sastojati od 15 do 20 potpuno formiranih bataljuna (...) 13. lipnja, na spomen-dan duhovnog oca Pavelićeva pokreta A. Starčevića, održat će se velika smotra trupa.“

Imajući bilješku s tim i drugim podacima pred sobom, Ribbentrop je 6. lipnja 1941. vodio razgovor s Pavelićem. I dalje prepisujem.

„Pavelić se Ribbentropu zahvalio na dobrim željama a također za veliku pomoć koju je Njemačka ukazala prilikom stjecanja nezavisnosti NDH. Bio je godinama uvjeren da će svanuti dan nezavisnosti njegove zemlje, kad Njemačka pobijedi svoje velike neprijatelje (...) Hrvati mogu korisno surađivati pri suzbijanju zavjereničke klike u Srbiji. Pavelić raspolaže stručnjacima koji vrlo dobro poznaju prilike u Srbiji, a može također staviti na raspolaganje potrebne dokumente (...) Pavelić je rekao da su pregovori (o granici) s Italijom u početku doista bili vrlo teški. Bio je tada potpuno pritisnut uza zid i na kraju nije znao drugo nego da zatraži razgovor s Duceom. Tako im je pošlo za rukom da otklone teškoće, iako mora reći da ga novo razgraničenje ne čini sasvim sretnim (...) Na primjedbu šefa njemačke diplomacije da će NDH dobiti manjinu od jedan i po milijun Srba, odgovorio je Pavelić da pitanje neke srpske manjine prije 60 do 70 godina još nije postojalo. Tek njihovim prelaskom u srpsko-pravoslavnu crkvu ti su dijelovi stanovništva pogrešno učinjeni Srbima. Uostalom, Hrvatska će rado prepustiti Srbe sa svog područja i za to prihvatiti Slovence, kao što je to i bilo već sugerirano s njemačke strane (...) Pavelić je izjavio da će Srbe odstraniti čim Slovenci stignu. Pozabavio se, zatim, židovskim pitanjem i napomenuo da samo u Zagrebu živi 12.000 Židova. Već su stupili na snagu zakoni o Židovima (prvi, napominje Krizman, već 30. travnja 1941., dakle 20 dana po proglašenju NDH) i Židove će sve više iskapčati (...) U zemlji će postojati samo jedna stranka, ustaše, u koju će preuzeti ostale još preostale grupice. Na religioznom polju (...) kod katolika niži je kler u cijelosti uz Pavelićev pokret. Ali visoki katolički kler i nadbiskup Stepinac raspoloženi su protiv ustaškog pokreta, no to njihovo držanje, prema Paveliću, nije nikako povezano s nekim prijateljskim osjećajima za Srbe nego se može objasniti međunarodnom orijentacijom katolicizma.“

Poslije razgovora sa šefom diplomacije uslijedio je i susret s nacističkim vođom, Adolfom Hitlerom. Prepisujem i dalje.

„Pavelić je Hitleru na samome početku izrazio zahvalnost NDH za njenu postignutu nezavisnost. Hitler je uzvratio da je razvoj u Hrvatskoj uvijek pratio s velikim zanimanjem, budući da mu je osobno hrvatski narod iz njegove mladosti vrlo dobro poznat (...) Pavelić je rekao (...) da je Fuehreru i njemačkom narodu osigurana najveća zahvalnost Hrvatske, jer se još u povijesti nije dogodilo da bi se bez pomoći neke velike države mogao osloboditi neki mali narod (...) Taj osjećaj zahvalnosti neće nikada presahnuti, jer su Hrvati kao narod poslovično vjerni. Hitler je na tom mjestu ubacio da mu je to vrlo dobro poznato (...) Srpsko pitanje – nastavio je Pavelić – postoji zapravo tek šezdesetak godina. Oni dijelovi stanovništva koji su tada prešli u srpsko-pravoslavnu crkvu, bili su pogrešno nazvani Srbima, iako su zapravo Hrvati. Hitler je s tim u vezi spomenuo planove o preseljavanju stanovništva (...) Uostalom – ako hrvatska država želi biti sasvim solidna, mora se – naglasio je Hitler – pedeset godina voditi nacionalno netolerantna politika jer iz pretjerano velike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo štete. Pavelić je s tim u vezi rekao da je za nj najteže pitanje predstavljala Dalmacija, pitanje koje je hvala Bogu sada riješeno (...) Pavelić je ustvrdio da se Hrvati zato tako dobro slažu s Njemačkom narodnom skupinom jer nisu – kako se to pogrešno tvrdi – Slaveni. Hrvati potječu od Gota i njima je panslavistička ideja bila nametnuta kao nešto artificijelno (...) Hitler je posavjetovao Pavelića da sebi ne stvara preveliku vojsku. Bilo bi znatno  bolje – govorio mu je Hitler – ako bi imao manje brojne ali zato potpuno naoružane i dobro izvježbane trupe (...) Pri kraju razgovora Pavelić je spomenuo još neka svoja iskustva s katoličkom crkvom. Na primjer, hrvatski biskup (nadbiskup) dao mu je pouku da se može vladati samo ako se što je moguće više popušta. Mladi župnik koji se tom prilikom nalazio u biskupovoj pratnji i – kao mnogi mladi svećenici – pripada ustaškom pokretu, učinio je na to nekoliko primjedbi koje visokom gospodinu nisu odgovarale (...) Ni papa također – potužio se Pavelić Hitleru – ne želi priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, budući 'da su i na drugoj strani katolici'.“

Na završetku posjeta, napuštajući područje Trećeg Reicha (kod Brežica!) ustaški je poglavnik poslao brzojav njemačkom ministru vanjskih poslova u kojemu zahvaljuje na toplom prijemu i doslovno kaže: „Nezaboravni 6. lipanj ostaje kamen međaš u povijesti hrvatskog naroda koji je sretan što može sa svojim snagama da služi ideji nove Evrope.“

Idućega dana, i time završavam prepisivanje iz Krizmanove knjige, Pavelić je poslao pismo Hitleru, prenoseći želju maršala Kvaternika „da se hrvatske dobrovoljačke formacije upotrijebe u budućim vojnim operacijama kako bi tako ponovo oživjelo njemačko-hrvatsko bratstvo u oružju, koje se stoljećima potvrđivalo na svim ratištima Evrope. (...) U povodu izbijanja rata između Velikonjemačkog Reicha i Rusije – piše dalje Pavelić – hrabra hrvatska vojska obratila se ponovo svome vojskovođi i zamolila ga da se smije boriti rame uz rame sa svojim njemačkim drugovima (...) Stoga je Poglavnik slobodan da ponovo iznese tu molbu u ime hrvatskog naroda i njegovih oružanih snaga da bi i one dale u žrtvama svoj doprinos – iako mali – novom evropskom poretku.“

Eto, zanimljivi razgovori iz nekih davnih vremena. Mada, a možda mi se samo pričinja, neki naglasci kao da imaju i sasvim aktualan prizvuk. No, neka pametniji o tome prosuđuju. Ja tek čitam, jer takvu sam naviku stekao. Čitam knjige, da ne bi bilo zabune. A u knjigama svašta se može naći. I podataka, i poticaja za razmišljanje. Pa, evo, neka i ovi ulomci budu – nekome možda ipak – poticaj za razmišljanje. I neka svatko zaključuje za sebe – u svoja četiri zida, u svojem stanu, kući ili dvorištu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija