Pčela je uvijek divlja. Nema pitome pčele. Postoje samo – slobodna pčela i pčela pod nadzorom. Ne može se pčelu prilagoditi sebi kao kravu ili kao psa. Čovjek se mora prilagoditi pčeli. I u tome se vidi hoćeš li moći pčelariti ili ne – kaže Damir Rogulja, predsjednik udruge (s lijeva na desno: Dražen Jerman, Tibor Briondl, Kristijan Jusić i Damir Rogulja) Foto: arhiva Udruge pčelara "Pčelinjak"
Ministarstvo pravosuđa prvi puta je ove godine raspisalo natječaj za financiranje nevladinih organizacija koje pružaju podršku osobama lišenim slobode i bivšim zatvorenicima. Civilno društvo provodit će različite aktivnosti u zatvorima ili po izlasku zatvorenika na slobodu, poput psihosocijalne pomoći i kreativnih radionica. Cilj je bolja briga za zatvorenike i njihovu uspješnu reintegraciju u društvo. Iako je riječ o vrlo poticajnim i maštovitim programima i projektima, koje bi Ministarstvo trebalo službeno potvrditi ovih dana, njihovi akteri su manje-više standardni: zatvorenici i aktivisti raznolikih udruga. Među izabranim programima jedan se ipak ističe svojom neobičnošću. U njemu glavnu ulogu ima – jedna pčela. Točnije, rojevi pčela.
Udruga pčelara „Pčelinjak“ iz Zagreba osmislila je program pod nazivom „Pčelarstvo kao stil života“. Namijenjen je zatvorenicima, ali i zatvorskim čuvarima. Plan je obučiti osobe lišene slobode o uzgoju pčela i proizvodnji meda kako bi po izlasku na slobodu nastavili s pčelarenjem, a zatvorske čuvare osposobiti da to znanje prenose 'budućim generacijama' zatvorenika.
- Bila bi to obuka 20 do 25 zatvorenika po zatvoru u dva dijela: teoretska obuka od 60 sati i i 50 sati praktičnog rada na pčelinjaku. Uz to, u svakom zatvoru trebala bi se obučiti po dva-tri čuvara da bi održali kontinuitet pčelinjaka, jer zatvorenici dođu i odu, a čuvari ostaju. Čuvari bi kasnije bili mentori budućim zatvorenicima, da mi ne trebamo dolaziti svake godine. Nakon što se polaznici postepeno nauče čitavom procesu i na kraju sami počnu proizvoditi med, u svakom zatvoru bi ostalo bi 10 košnica. U projektu su bili navedeni zatvori Glina, Gospić i Lipovica. Međutim, Glinu su nam odbili jer su rekli da je to strogi zatvor i da zatvorenici ne mogu izlaziti na vanjske radove. Zato ćemo u Gospiću odradili dupli ciklus. To je za sada – objašnjava Dražen Jerman, voditelj projekta.
Zanimljivo je da je program u tzv. terapeutskim pčelinjacima ideja nastala na osobnom Jermanovom iskustvu. I sam obolio od PTSP-a, vidio je da mu pčelarstvo puno pomaže i prije više godina osmislio je aktivnosti za tu osjetljivu skupinu „jer - ako pomaže meni, zašto ne bi i drugima“. Jerman je neko vrijeme tražio ekipu s kojom bi to radio, ali tek sada je ideja zaživjela.
Uz udrugu „Pčelinjak“ partneri su i Udruga za kreativni socijalni rad te Srednja škola u Bedekovčini koja ima višegodišnje iskustvo u osposobljavanju za zanimanje pčelara. Upravo zahvaljujući stručnjacima uključenim u provođenje programa, obuka koja će se provoditi u zatvorima ima verifikaciju Ministarstva obrazovanja i upisivat će se u radnu knjižicu.
Udruga „Pčelinjak“ prvo je pokušala dobiti sredstva preko Ministarstva zdravstva, ali su tamo dva puta odbijeni. Jednom jer u Statutu udruge nisu imali odredbu da „obrazuju ljude u nepovoljnom položaju“, a kad su to dodali, onda su odbijeni zbog toga što nemaju iskustva u radu s osjetljivim skupinama.
U Ministarstvu pravosuđa ipak su prepoznali vrijednost projekta, pa sada pčelarski entuzijasti očekuju potpisivanje trogodišnjeg ugovora u ukupnom iznosu od 405.000 kuna. Većina tog novca otići će na košnice, opremu i organiziranje tečajeva, a najmanje na plaćanje njihovog rada. Jerman će kao voditelj projekta imati – kako kaže - „dvjesto i sitno kuna mjesečne naknade“.
Novac ih očito ne motivira, već nešto drugo – vizija da se program s vremenom proširi i na ostale zatvore u Hrvatskoj, ali i da ideja preraste u dugoročno samoodrživ projekt.
- Terapeutski pčelinjak zamišljen je tako da danas-sutra preraste u socijalno poduzeće gdje bi ti ljudi koji u zatvoru prođu obuku našli zaposlenje ili kao kooperanti ili kao zaposlenici. Dakle, prvo bi u zatvoru iskoristili vrijeme za edukaciju, da čovjek kad izađe iz zatvora ima znanje koje mu je potrebno, a onda bi socijalno poduzeće ili sklapalo ugovor s njima, dalo mu na korištenje košnice sa pčelama i sve ostalo da on u svojoj firmi radi sam za sebe ili bi se zaposlio u socijalnom poduzeću – kaže Jerman.
Rad s pčelama u zatvoru nije novost. Svojevrsni pioniri pčelarskog tečaja iza rešetaka u Hrvatskoj su čuvari u kaznionici u Lepoglavi. Njihovo iskustvo dragocjeno je i za udrugu „Pčelinjak“. Danas zatvorenici u Lepoglavi uspiju proizvesti toliko meda da godišnje imaju dovoljnu količinu za dva 'medna' obroka tjedno kroz godinu za sve zatvorenike i zaposlenike kaznionice, kažu nam u „Pčelinjaku“.
Nije samo proizvodnja meda ono što je rezultat zatvorskog pčelarenja. Osim stečenog znanja koje može koristiti zatvorenicima kao buduće zanimanje kada izađu na slobodu, rad s pčelama ima i terapeutski učinak. Spoj pčele, njezine slobode i neukrotivosti, s ograničenim zatvorskim uvjetima može dati začudne rezultate, samo treba znati s pčelom. Da bi se to postiglo treba raditi na sebi, na kontroli emocija i osluškivanju prirode, objašnjavaju pčelarski znalci.
- Pčela je jedina domaća životinja koju ne možete zatvoriti u štalu da bi ona dala med. Sve druge domaće životinje mogu dati ono što se očekuje od njih a da ne vide ni sunca ni mjeseca. Pčela to ne može. Dom pčele je 3,5 do 6 kilometara oko košnice. Ona je uvijek divlja. Nema pitome pčele. Samo postoji – slobodna pčela i pčela pod nadzorom. Ne može se pčelu prilagoditi sebi kao kravu ili kao psa. Čovjek se mora prilagoditi pčeli. I u tome se vidi hoćeš li ti moći pčelariti ili ne – kaže Damir Rogulja, predsjednik Udruge.
Pčele jako osjećaju. Imaju izvanredno razvijen miris, hranu mogu prepoznati na kilometre. Isto tako, prepoznaju čovjeka koji nije spreman raditi s njima. Osjete ako čovjek dođe u pčelinjak prestrašen. Osjećaju kao napad i beskonačno malu količinu povećanja adrenalina i onda reagiraju. Ukratko, kad radiš s pčelama moraš biti potpuno smiren i koncentriran. Ne može se doći u pčelinjak bez plana, tek onako. Mora se znati cilj i svrha. U suprotnom, nastaje đumbus, pčele su nervozne, dižu se. Ako si ti s jasnom namjerom, one nemaju ništa protiv toga. Ili - u principu ništa nemaju, kažu u „Pčelinjaku“.
- Zato pčela ima tu komponentu u terapiji. Ljudi koji su doživjeli svašta u životu htjeli bi nešto, a s druge strane tu je životinja sa svojim pravilima i oni se moraju prilagoditi. To je jedan dobar trening. Malo pomalo. Ako se ne poštuju njezina pravila, pčela ima obrambeni mehanizam. To je ritual kako im se pristupa. Pčele vas počinju prepoznavati po načinu kako radite, onda je matica mirna i onda je cijelo društvo mirno. Ona osjeća povjerenje, da će sve biti kako treba. Svaka pasmina pčela traži određenu energiju. Na primjer, tamna pčela, odnosno sjevernoevropska pčela, koja jako bode zapravo traži osobu koja je energetski jača. Ako netko dođe sav skrhan, nervozan, pčela to točno osjeti i iskoristi prvu priliku. Treba joj autoritet, ali onaj smireni autoritet. To onda možete preslikati na vlastiti život. Odredite cilj, plan, na koji način... To je puno dublje nego samo pčelarenje – objašnjava Kristijan Jusić koji će ispred „Pčelinjaka“ također raditi na programu sa zavorenicima.
Pčelarenje ne pravi razliku među ljudima, nevažni su spol i godine, je li netko osoba s invaliditetom ili ne. Zato se čini da bi program pčelarenja osim u zatvorima mogao dobro uklopiti i za trening po školama, bolnicama ili domovima umirovljenika. U „Pčelinjaku“ se s time slažu, ali - da bi se to moglo provesti - treba prvo preskočiti birokratske barijere.
Prema sadašnjim propisima u Hrvatskoj se u urbanim sredinama ne mogu držati pčele. U „Pčelinjaku“ već nekoliko godina rade na tome da se neki dokumenti koji to onemogućuju promijene, prije svega Pravilnik o držanju pčela i katastru pčelinje paše. Što se tiče grada Zagreba, tu bi trebalo izmijeniti i Naredbu o određivanju područja na kojima je dopušteno držanje domaćih životinja. Tako bi se odškrinula vrata urbanom pčelarenju koje je u gradovima zapadne Evrope postalo tradicija. Urbano pčelarstvo funkcionira u gradovima, poput Pariza, Bruxellesa, Rima, Frankfurta, Beča gdje se košnice - uz mjere zaštite - postavljaju na krovove javnih zgrada i u parkove, a koriste se u zaštiti okoliša, u promotivne, edukativne i turističke svrhe.
- Kod nas se zabranjuje držanje pčela u gradovima, a one same tu žive. Koja nebuloza – čudi se Dražen Jerman, voditelj projekta „Pčelarstvo kao stil života“.
Inače, udruga „Pčelinjak“ prilično je poznata među Zagrepčanima, posebno onima koji muku muče s divljim nastambama pčela, osa i stršljenova ušuškanim u dimnjacima kuća, roletama na prozorima ili pod krovovima zgrada. To su oni ljudi u žutom koje smo znali viđati na raskršćima kako stoje na dizalicama i skidaju improvizirane nastambe 'zujalica'. Pčelarsko dežurstvo funkcioniralo je desetak godina uglavnom na volonterskoj osnovi, uz simboličnu pomoć Grada Zagreba. Danas ni te pomoći više nema, ali pčelarski altruisti i dalje odlaze na intervencije ako ih građani pozovu.
Poput ribiča s tradicionalnim pozdravom „Bistro““, i pčelari se bodre sa svojim „Medno!“. Koji je – kako vidimo - ponekad gorak, prije nego sladak.
Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "S druge strane ograde" koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenja Ministarstva