Čitatelje valja poštivati! Ne možeš im ponudit naslov kojim im poručiš da baš ne vjeruješ u poveliku količinu sive tvari koja im plahuta u lubanji, da ne kažem da ih praviš budalama. To ne samo da nije pristojno (a još im to i naplatiš!), nego je poražavajuće po stanje nacije. S tim u vezi – nepoštivanje čitatelja je protunarodna, a bit će i protuustavna djelatnost.
A upravo sam takav naslov jutros zapazio dok sam na stanici čekao tramvaj koji nikako da dođe. Iza leđa mi je bio izlog trafike s naslovnicama šarenog tiska, a među njima naslov: "Šaka sa Pantovčaka: u tri dana deložirala Yusipovića, Yusipa Broza i Yuzorana!" Baš me briga za novinara, još manje za urednika, ali kakvo je vrednovanje mentalnog i obrazovanog stanja građanina kojem se kao informacija nudi takav naslov? Prvo, iz njega se vidi da uredništvo doživljava legitimno izabranu predsjednicu kao estradnu boksačku zvijezdu. Ako mislite da je teza o nepoštivanju institucija nategnuta, zamislite Kolindu Grabar Kitarović u atletskoj majici (ili bez nje, ako je profesionalka), hlačama dignutim do – hm znate već, rukavicama i čvrstim zagrizom u gumu za čuvanje zuba, pa onda u poštovanju stanite u stavu mirno.
Drugo, politiku si uredništvo zamišlja kao razbijačinu bez milosti. U toj opciji čitatelju i ne može pasti na pamet da se prethodnik ne može deložirati nego se vlast u demokraciji predaje po uređenoj proceduri. Čemu inače izbori ako možemo svake četiri godine kao u Krležinoj krčmi pogasiti svijeću i pomlatiti se?!
Treće, kandidata koji je jednom dobio izbore, a u drugom krugu milijun glasova (Ivo Josipović) i onoga tko trenutačno obnaša premijersku dužnost (Zoran Milanović) izabrali su građani Hrvatske koje je jako teško proglasiti jugonostalgičarima. Da je tako, referendum za nezavisnu Hrvatsku nikad ne bi prošao, a bit će da su i Josipovićevi i Milanovićevi birači tada glasali na njemu.
Na kraju, u naslovčiću za praznoglave spomenut je i Josip Broz, povijesna osoba čiju je bistu u Predsjedničkim dvorima na posebno mjesto instalirao Franjo Tuđman, baš onaj na kojeg se "Šaka sa Pantovčaka" poziva. Je li to kontinuitet ili diskontinuitet – "tuđmanizma"?
No, pravljenje čitatelja budalom najmanje je vezano uz osobnosti koje se ističu u spomenutoj agitprop-slagalici. Potpuno je legitimno misliti da je Ivo Josipović slab i blijed predsjednik države i da je njegova izabrana konkurentica bolja. Nema ništa sporno u stavu da je Zoran Milanović neuspješan premijer, a isto tako nije upitno kada netko ima rezervirano ili neuvažavajuće mišljenje o Josipu Brozu. Ali poprilično je jadno stanje pameti onoga tko misli da po Hrvatskoj hodaju bedaki kojima je dosta prikeljiti naljepnicu "YU" e da bismo pomislili kako su njihovi protivnici u pravu.
Ne znam kakvo je danas stanje u obrazovanju, ali starijim naraštajima koji su dio povijest osjetili na vlastitoj koži potpuno je jasno da je današnja Hrvatska nezamisliva bez njezine jugoslavenske komponente. Zašto? Pa zato što su Hrvati i izmislili ideju jugoslavenstva, počevši od hrvatskog ilirizma, preko ideja Trumbića, Supila… Nisu to činili iz romantizma i nedostatka domoljublja ili nacionalne odgovornosti nego upravo zbog toga, a često i iz očajničke pragmatičnosti. Među ostalim, godine 1918. Dalmacija i Zagreb nisu imali dovoljno snage za suprotstavljanje Italiji i događaje kasnije poznate kao "let gusaka u maglu" valja vidjeti i u tom kontekstu.
Istina, život u zajednici nosio je i loše strane: Beograd i dinastija Karađorđevića na ideju zajedničke države gledali su u potpuno drugačijem i po Hrvatsku opasnom svjetlu. Možemo li zbog toga zaboraviti pozitivne? Misliti da se Hrvatska može doživjeti i spoznati amputiranjem njezina udjela u jugoslavenskoj epizodi (posebno onoj od 1945-1992) znači u najmanju ruku opasno zaglupljivanje. Bez sudjelovanja u toj priči i borbi protiv fašizma – nema federacije (bez partizana Hrvatska bi bila poražena zemlja koja je kolaborirala s Hitlerom i Mussolinijem), nema Istre…
Pozitivno vrednovanje tih činjenica jedino je što bi Josipovića i Milanovića moglo dovesti u kontekst Jugoslavije.
Što se tiče zločina koje je komunistički režim počinio, za neprocesuiranje odgovornost pada jednako na sve koji su u Hrvatskoj obnašali vlast, a upravo tu činjenicu mozak koji povijesna i politička zbivanja shvaća na razini ideologije za pučkoškolce, ne može, odnosno ne želi prihvatiti. Zato mu i trebaju naslovi kojima najprije zaglupi, a ako mu uspije, uoči izbora i – nokautira čitatelja. Takvom mozgu priča o jugoslavenskoj opasnosti može izgledati toliko ozbiljno da i ne primijeti kako se u bespućima vlastite zbiljnosti zbivaju potpuno drugačije igre. Pa su tako tvorci ovakvih naslova najbolji nastavljači one rečenice što ju je na umoru u Marseilleu navodno izgovorio nastrijeljeni kralj Aleksandar ujedinitelj: "Čuvajte mi Jugoslaviju!"
Bog i bogme, u najmanju su ruku zaslužili Karađorđevu zvezdu!