“Najviše me zabrinjava kod CETA-e što će bitno izmijeniti koncept prava na vodu i način na koji privatnici mogu dobiti koncesije na iskorištavanje vode”, objašnjava Thierry Uso iz udruge Aquattac Foto: Max Keiser
Protestiralo se, organizirale su se kampanje telefonskog lobiranja zastupnika, potpisivale se peticije, ali sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum Europske unije i Kanade (CETA) ipak je ratificiran u Europskom parlamentu 15. veljače. Pregovori koji su započeti još 2009. godine i završeni 2014., okrunjeni su potpisivanjem sporazuma kojemu još predstoji ratifikacija u nacionalnim parlamentima država članica prije nego li u potpunost stupi na snagu.
Dok se o kontroverznom TTIP-u, sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD-a i Europske unije, svojedobno mnogo debatiralo čak i u nas, pregovori o CETA-i nisu izazvali toliko snažne reakcije šire javnosti. Diljem Europe pripremaju se preizborne kampanje, isčekuje se Trumpov sljedeći potez ili razmišlja što će se s migrantima, pa se trgovinski sporazum s Kanadom čini prilično bezopasnom točkom na dnevnom redu EU-a.
No, neki jesu zabrinuti, i to ne zbog malih stvari. “Sporazum s Kanadom nipošto nije neopasan”, upozorava Thierry Uso iz udruge Aquattac, iz francuskog Montpelliera, koja se bavi zagovaranjem prava na vodu kao javnog dobra. Thierry se CETA-i protivio iz više razloga, između ostaloga zato što bi taj sporazum mogao imati kobne posljedice na europsko upravljanje vodnim resursima.
“Najviše me zabrinjava kod CETA-e što će bitno izmijeniti koncept prava na vodu i način na koji privatnici mogu dobiti koncesije na iskorištavanje vode”, objašnjava Thierry.
Njegovu zabrinutost dijeli i European water movement, krovna organizacija brojnih nevladinih udruga koje povezuje angažman po pitanjima prava na vodu. Na njihovim stranicama objašnjava se sporna formulacija kojom se štiti voda “u prirodnom obliku”.
“Problem je to što kada vodu uzimamo iz prirodnog okruženja, ona postaje proizvod koji se može komercijalizirati. Definicija vode kao javnog dobra tada ništa ne znači”, objašnjava Thierry.
Zaštita investitora prije svega
Ono čega se mnogi boje je pojam negativnih lista koje CETA po prvi puta uvodi u praksu. Naime, dok se pri ostalim trgovinskim ugovorima Europa obavezivala liberalizirati određene usluge takozvanim “pozitivnim listama”, sada se negativnim listama radi popis dobara koja nisu za privatizaciju. Što bi značilo da slučajno zaboravljenima nema spasa.
Također, da bi se shvatila Thierryjev zabrinutost, treba imati na umu da CETA pripada takozvanom novom tipu trgovinskih sporazuma, koji se ne zadovoljava samo time da smanji carine na razmjenu proizvoda između određenih zemalja, već ukida sve prepreke slobodnoj trgovini, te ima posebne mehanizme zaštite investitora. Trebalo bi se dakle ukinuti 98% carina između EU i Kanade, no istodobno razviti novi okvir zaštita interesa investitora. I upravo bi se zbog toga u budućnosti, ukoliko postoji ikakva sumnja u to je li voda opće ili komercijalno dobro ili kome bi se trebala povjeriti vodoopskrba, mogli nastati brojni problemi.
“Istina je da su poticaji na privatizaciju, kakve možemo vidjeti u Grčkoj, isto direktna prijetnja javnom upravljanju vodom, ali se to radi na nekakav skriveniji, neslužbeni način. Naime, i kad se Grčku gura na privatizaciju vodoopskrbe, EU to ne može baš učiniti javno, pa govore o ‘sugestijama’... budući da se po članku 345 TFEU Europska unija ne može miješati u vlasništvo svojih zemalja članica, što također uključuje i vlasništvo nad vodom i vodoopskrbom. No CETA sadrži vrlo direktan način na koji se može miješati, a sadržan je u konceptu zaštite investitora i investitorskih prava. Postoji dakle jedna službena prijetnja pravu na vode”, smatra Wolfgang Deinlein, njemački stručnjak za vodu, koji vjeruje da bi to pravo brojni mogli zlorabiti. “Jer voda je jedna od najvrijednijih sirovina koje danas postoje, ako gledate na nju na takav način, kao na sirovinu, a ne kao ljudsko pravo i javno dobro.”
Privatni sudovi za zaštitu velikog kapitala
Mehanizmi zaštite investitorskih interesa predstavljali su i najkontroverzniji dio dogovora, koji je izazvao najviše otpora javnosti.
U prvotnoj je verziji teksta stajalo da će se ti interesi moći braniti na posebnim privatnim sudovima gdje bi nezadovoljni investitori mogli tužiti države ukoliko smatraju da su prekršena njihova prava zagarantirana CETA-om. U posljednjoj je verziji teksta taj koncept suda evoluirao, pa će se naposlijetku raditi o sudovima koje će plaćati države, a brojat će pet kanadskih i pet europskih sudaca.
No, još uvijek nije jasno kolika će bit moć država da se obrane na tim sudovima. Thierry Uzo nije optimističan. “Kanadske tvrtke, tj. tvrtke koje se u Kanadi bave vodnim uslugama, uglavnom su filijale europskih i američkih tvrtki. Te tvrke, koje su registrirane u Kanadi, moći će se puno lakše okomiti na europska tržišta ili tužiti države nego što bi mogle da to rade preko svojih europskih filijala…”, smatra on.
Kao još jedna od glavnih zamjerki sporazumu ističe se i unifikacija normi i standarda koje sa sobom CETA donosi. “Kvaliteta voda je izrazito bitna stavka, a baza za nju je u Europi takozvani princip predostrožnosti. Ovaj princip je iznimno važan kako bi se mogle zabraniti toksične tvari. Ako niste u poziciji zabraniti ih, onda ste gotovo bespomoćni da se zaštitite od njih. CETA ide prema tome da se usvoji sjevernoamerički pristup prema kojemu se treba pokazati nedvojbeni dokaz da je neka materija toksična. Jedino je u tom slučaju vlasti mogu zabraniti. Što je vrlo teško jer kompanija može lako naći znanstvenike koji će potvrditi da nešto baš nije 100% toksično i izvući se..”, boji se Wolfgang Deinlein.
Protivnici sporazuma ne predaju se. Wolfgang, koji je zamijetio znatno protivljenju CETA-i u Njemačkoj, vjeruje da bi se daljnom mobilizacijom, na europskoj razini, moglo natjerati “vlade da slušaju svoje stanovništvo” i i odustanu od dogovora. Drugi se pak nadaju da će CETA “zapeti” na ratifikaciji u nacionalnim parlamentima.
Moglo bi se to desiti možda u Francuskoj, Austriji, Grčkoj ili Irskoj, gdje je manje polovine europarlamentaraca glasalo za sporazum. No teško da će se to dogoditi u Hrvatskoj gdje bi, ukoliko je suditi po glasanju naših zastupnika u Europskom parlamentu, teško bilo zamisliti da bi se CETA-i itko mogao suprostaviti. Naime, Hrvatska je jedina zemlja uz Estoniju čiji su svi europarlamentarci glasali za CETA-u.
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Tko nam vodu (od)nosi?" koji financijski podupire Ministarstvo kulture, no, članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva.