Todoriću je nebitno tko je na vlasti, on može naći modus operiranja sa svima njima

Nakon tri godine istraživanja i snimanja redatelj Dario Juričan i scenarist Zvonimir Tivon - s kojim smo razgovarali - uz pomoć tima iz producentske kuće Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija (HRCIN) blizu je finalizaciji filma  pod naslovom „Gazda: tranzicija/privatizacija/korporacije“ čija će se radna verzija prikazati na Motovun film festivalu u petak, 29. srpnja. Koproducent filma je portal Forum.tm.

Redatelj filma Dario Juričan kaže da je motivaciju za snimanje filma „Gazda“ dobio nakon što je pročitao tekst novinara Saše Paparelle „Državni prijatelj broj 1“, koji je objavljen u tada još tiskanom izdanju Forum.tm-a. O Ivici Todoriću u Hrvatskoj se puno govori, ali jako malo piše, posebno negativno. Tek tu i tamo mainstream-mediji objave poneki panegirik o „gazdi“, ali se o njemu uglavnom trude šutjeti. Dok im se ne kaže drukčije. Po mnogočemu njihov odnos prema Todoriću nalikuje na onaj novinara u Srbiji prema Miroslavu Miškoviću, dok je ovaj još bio neupitni srpski tajkun. Mišković bi poveo novinare na sedmodnevni put po Rusiji uz jedan jedini uvjet – da ga ne spominju u tekstovima. Je li Todorić takav bauk ili vlasnici medija pušu na hladno ne želeći mu se zamjeriti, time izgubiti oglase i doći na zao glas kod Todorićevih političkih prijatelja?

Ja sam na projekt stigao u početnoj fazi. Juričan, redatelj, i kolege Igor Jelinović i Josip Lukić tada su već počeli raditi. Sada se naslikavaju po medijima, ali u tim prvim danima malo su bili u kaosu. Timski se posložila dramaturgija. Prvo se jako puno istraživalo, na sve strane, onda se odredilo sedam tema i koncentriralo se isključivo na njih. Neke su i otpale – recimo društveno odgovorno poslovanje. Otpao je i poseban blok o tome kako Todorić kadrovira po najvažnijim hrvatskim institucijama, od Vlade naniže.

A što se tiče tog ljubavnog odnosa medija i Ivice Todorića, to je zbilja zanimljivo. Tamo negdje 2005. Jutarnji list je samo prenio citat Moodysa: „Agrokor je prezadužen“ i gazda im je za kaznu skinuo oglase na tri tjedna. Poslije se obračunao i s Moodysom – rekao je da ti birokrati ne razumiju sliku na terenu. Moj zadatak unutar tima bili su mediji. U ta tri tjedna kazne oglasi su bili preusmjereni na Večernji list i, moram reći, vidio sam te oglase, baš je strašno kako je puk ostao uskraćen za informacije o janjetini i luku na sniženju.

Je li Todorić takav bauk, pa meni se čini da jest. Tu je još jednom demonstrirao da je tašt pa nakladnici više ne žele riskirati. Znamo da, kad se njegova slika pojavi u nekom kontekstu kojim nije zadovoljan, izriba svoj PR, ili barem svoju menadžericu Ljerku Puljić, i to na najjače. Vjerojatno kada odu od tamo, dođu do novog poslodavca s majicom: „Ne bojim te se, radio sam kod Gazde!“

U prvim novinskim izvještajima s projekcija i dalje radne verzije filma, novinari su često spominjali riječ strah. Je li vas bilo strah istraživati etape Todorićeva poslovnog uspona. Treba li i nas iz Foruma, kao pridružene producente, biti strah? Što danas Todorić znači u Hrvatskoj? Kako ga ljudi percipiraju?

Mislim da ekipi nije na početku bilo ugodno, neki su ljudi i napustili projekt shvativši da se ne žele petljati u priču o Agrokoru. Kasnije je to već postala zezancija. Imali smo sobu u uredu na kojoj je na vratima pisalo „Eko udruga Gazda“.

Todorić je i dalje tabu-tema u medijima, ali ga zato u komentarima ispod tekstova na portalima ljuto gaze. Doduše, često i bez razloga, krive ga za neke svoje probleme i kad im on nije kriv. Međutim, možda bi bili još i više ljuti na njega kad bi znali kako sve država pogoduje Agrokoru – neke od tih priča, dobro argumentiranih, stavili smo u film.

Bit će jako zanimljivo pratiti kako će se mediji postaviti – evo prvo ugodno iznenađenje je bilo da je Večernji objavio intervju s redateljem. Sad se čeka stav Hanza medije, koja baštini tradiciju EPH i malo je jače povezana s Agrokorom. Bivši vlasnik Nino Pavić poslovao je s Todorićem u raznim projektima, njihov je odnos bio puno dublji od odnosa nakladnika i oglašivača. 

Na kakve ste probleme naišli prilikom pripreme i snimanja filma? Zanimljiva je epizoda s nestalom pšenicom iz robnih rezervi za koju i 20 godina poslije nije jasno gdje je nestala. Bivši ministar policije Ranko Ostojić čak vam je uskratio dostavu dokumenata, jer da nisu od interesa javnosti.

Nisam radio na pšeničnoj, na tome je radio Dario, redatelj, ali nam je snimka sa Šeksom totalni vrh. Uskrati dokumenata pribjegle su tri institucije: MUP, AZTN i Ministarstvo financija. Sve smo ih tužili povjereniku za informiranje. Evo, prošla je godina i pol. Još nismo došli na red. Jednostavno su preopterećeni. Ja ih zbilja razumijem, upoznao sam tu ekipu, ljudi dobro rade.

Pripovjedač u dokumentarcu jasno kaže da ovo nije film o Todoriću, nego film o uspjehu. I dramaturški je napravljen tako da na neizravan način pripovijeda o ocu redatelja Juričana, odnosno o njegovih 40 godina radnog staža koje je proveo u Unikonzumu/Konzumu, a zapravo o svim tim ljudima koji su radili ili rade kod „gazde“, koji je ime Agrokoru, što je manje poznato, dao po korparima, sitnim trgovcima i švercerima iz imotskoga kraja koji su tako preživljavali za život. Juričan je  penziju dočekao s 3000 kuna plaće, a i Ivica Todorić je sredinom 1990-ih za Vjesnik izjavio kako bi teško preživljavao da mu nije očeve mirovine? Slične, a toliko različite sudbine, da budemo pomalo zluradi?

Sretna je okolnost da je Darijev otac radio u Unikonzumu. Isprva je pružao otpor, ali sam ga ja, kao glavni scenarist, uspio nagovoriti da to mora biti središnja, glavna priča. Time je naš pripovjedač dobio i neku autentičniju crtu.

Ivica Todorić ima problema s nekim riječima: bogat, imućan, dobrostojeći. On to naprosto ne može izgovoriti za sebe. Kao da se boji da će ga se prezreti zbog toga, a ne kuži da negiranjem izaziva podsmjeh. On će za sebe reći da je „uspješan, ali nikako bogat“. U studentskim je danima prodavao jaja po stanovima, kada je otac bio u zatvoru. Iskusio je manjak novca. Ali sada ne zna što će s viškom. Nema riječ za to. Smiješno.

Prvu polovicu filma posvetili ste Todoriću starijem, Anti, koji je svojedobno bio uspješan direktor Agrokombinata i član SKJ, da bi potom 1972. završio u zatvoru zbog gospodarskoga kriminala, između ostaloga zbog fiktivno prenesenih 15.000 maraka kojima je platio transfer nogometaša Zlatka Čajkovskog u Dinamo. Činjenica je, međutim, da je vrlo brzo nakon izlaska iz zatvora dobio kredit PBZ-a od 100.000 maraka za uzgajanje cvijeća u vrijeme kad se kredit nije dobivao tek tako i nije se davao bilo kome? Otkud, uostalom, Todoriću milijun maraka za osnivački kapital Agrokora?

Slučaj Čajkovski bila je samo jedna od 13 optužaba za gospodarski kriminal. Mi smo je apostrofirali zato što nas je uvela u devedesete, nogomet, cijeli jedan orkestar koji je svirao 1960-ih i ponovo nastavio dolaskom HDZ-a. Ne samo da su šprance ostale iste, nego ponekad na arhivskim crno-bijelim snimkama vidite iste ljude, recimo Mirka Barešića iz Dinama, koji je tada izgledao isto kao i danas. 

Milijun maraka? To je bila zarada od cvijeća. Naši izvori kažu da je to moguće. Kredit je dobio na osnovu starih veza u PBZ-u, jer tamo je nekad bio predsjednik Upravnog odbora. I založili su vlastitu zemlju kao hipoteku.

Jedan od prvih koraka poslovnog uspona bila je kupnja Unikonzuma. Radnici su, manje je poznato, bili vlasnici 72 posto dionica, da bi potom u širokoj akciji – tada se to nazivalo torbarenje – radnike kombijima prevozili, kako netko reče u filmu, „kao u Jasenovac“, da ih prodaju Todorićevim „partnerima“.

Unikonzum dolazi odmah nakon Sojare, Leda i Jamnice i možda je najjača transakcija, nešto na što ljude i danas izravno asocira. U filmu smo se bavili sindikatima i njihovim oponentima, ali i sami sindikalci priznaju, oni nisu imali love i nisu mogli sudjelovati u privatizaciji onoliko koliko su željeli.

Poslovođe su, pak, dobivali menadžerske kredite od Zagrebačke banke jer je Jozo Petrović, direktor Unikonzuma, kao jedan od većih komitenata bio u njezinom upravnom odboru . Kamata za povlašteni soj bila je sedam posto. U to vrijeme normalna kamata bila je barem duplo. Eto, i Jozo Petrović nam se sada vratio na scenu – 20 godina nakon što je sudjelovao u dovođenju Todorića u Konzum, sada je bio akter u aferi kojom je srušen Tomislav Karamarko. 

Ivice Todorića ne bi bilo bez njegova oca Ante. Čini se da hrvatske tajkune možemo podijeliti na dvije vrste: prve, koji su izrasli iz vremena komunizma i druge, novokomponirane, koji su stasali u ratno vrijeme. Koliko je politika zaslužna za Todorićev uspon? U vašem filmu, na primjer, Šeks se nije mogao sjetiti je li Agrokor ikad financijski pomogao HDZ.

Politika je u Hrvatskoj jak akcelerator, a pritom je Todoriću nebitno tko je na vlasti. On može pronaći modus operiranja sa svima njima. Da sam ja poduzetnik, htio bih da je na vlasti HDZ, čini mi se da se s njima najbrže dogovara ispod stola, a pravila igre su sirovo jasna. Inače, u danas pokojnom dnevniku Business.hr objavljeno je svjedočanstvo tajnika jedne političke stranke kako je od Todorića dobio kuvertu s novcem. Znamo da su keš dobivali i neki sindikalni lideri, ali za to, naravno, nemamo opipljivog dokaza, pa takvo što nismo ni stavljali u film. 

Uz detalje privatizacije dijela Todorićeva carstva, u filmu ste iznijeli i zanimljive brojke, poput one o crpljenju vode u pogonima Jamnice, koja višestruko premašuje količine određene koncesijom?

Stalno su išle priče o tome koliko se zapravo te vode iscrpi. Sad se pokazalo da se tehnološke vode crpi više nego što je ugovorom propisano. I to je evidentno iz godišnjih rješenja Hrvatskih voda o crpljenju. Problem je zapravo i u Hrvatskim vodama – koja to debela guza izdaje rješenja i ne potrudi se jedanput na godinu provjeriti brojke?

Na festivalu u Motovunu kreće i crowdfunding-kampanja za film, kao jedna od prvih u Hrvatskoj za ovako velike projekte. Koliko novca se nadate skupiti? Koliko ste novca do sada potrošili i koliko vam još treba?

Na film je materijalno potrošeno oko 350.000 kuna, a nematerijalno oko milijun. Ići ćemo na crowdfundingu na minimalnu cifru od 20.000 kuna. Radimo to prvi put i ne znamo kako će ljudi reagirati. Tražimo zapravo njihovo sponzorstvo, a svaki sponzor dobit će neki poklon – od ulaznica za premijeru do filmske radionice.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu