"Tražim posao u Italiji za čuvanje starijih. Pouzdana i slobodna. Do 1000€. Imam strpljenja i magisterij. Samo ozbiljne ponude"

"Tražim posao u Italiji za čuvanje starije osobe. Pouzdana i slobodna cura. 900 eura do 1000 eura, na mjesec dana ili po dogovoru. Odgovorna. Pričam talijanski. Znam kuhati. Imam strpljenja. Može proba 7 dana i sve je stvar dogovora. Od povjerenja sam, čista, uredna. Poštujem kuću u koju ulazim. Samo ozbiljne ponude..."

Tipičan je to oglas za posao badante, njegovateljice starijih i bolesnih osoba u Italiji, kojim žene iz Hrvatske već godinama pokušavaju popuniti mršave kućne budžete.

Od početka 1990-ih tisuće naših žena okušale su se u tom teškom poslu punom odricanja i osobne žrtve. Često ostavljajući kod kuće vlastitu obitelj, pa i bolesne stare roditelje, odlazile su u Italiju brinući se o tamošnjim starim i bolesnim ljudima da bi sebi i svojima osigurale bolji život. Tako je i danas.

Nema službenih podataka koliko hrvatskih badanti radi u Italiji. Sigurno je samo da je fluktuacija velika. Mnoge dođu u jednu šihtu, ostanu samo mjesec dana, neke odlaze dva-tri puta na godinu na zamjenu stalnim kolegicama, a dio njih spletom (ne)sretnih okolnosti taj posao rade godinama.

Na tjedan do 400 eura

"U Italiji trenutno legalno radi oko 22 tisuća osoba iz Hrvatske. To su ljudi na raznim poslovima kojima se redovno uplaćuju doprinosi. Od tog broja je oko 3000 evidentiranih njegovateljica starih osoba. Koliko još ima onih u sivoj zoni, koje rade ilegalno, bez prijave, teško je ocijeniti", kaže Erik Fabijanić, voditelj ureda talijanskog sindikata INCA-CGIL u Rijeci. Najčešće njegovateljice po talijanskim obiteljima su umirovljenice ili nezaposlene žene starije od 50 godina kojima treba još nekoliko godina do mirovine.

Problem je s umirovljenicama što, ako rade u Italiji, mogu ostati bez hrvatske mirovine, pa pribjegavaju ilegalnom radu. Fabijanić kaže da se to može riješiti prijavom na pola radnog vremena, na 15 umjesto mjesec dana, koje je kompatibilno s pravom na hrvatsku mirovinu. Nije rijedak slučaj da su žene koje su radile kao badante uspjele sebi osigurati tamošnju mirovinu. Prema Fabijanićevim riječima, posljednjih godina i situacija u Italiji se promijenila. Kriza je, pa teške poslove njegovateljice i domaćice prihvaćaju i Talijanke. Ipak, i danas su žene iz Hrvatske dosta tražene, posebno one iz Istre i Kvarnera zbog znanja talijanskog jezika. Na tjedan mogu zaraditi i do 400 eura.

Iako ta brojka djeluje impresivno za hrvatske prilike, posao njegovateljice je iznimno zahtjevan. I fizički, ali i emotivno. Ne postoji klasično radno vrijeme, njegovateljica živi s osobom za koju se brine. To znači da je badante na raspolaganju 24 sata, dan i noć, uz eventualno dva sata slobodnog vremena za sebe. Njegovateljica brine o higijeni osobe koju čuva, nabavlja hranu, često i kuha, posprema po kući, brine o računima, lijekovima... Istodobno je i domaćica i družbenica, a nerijetko i najvažnija osoba na koju se stari ljudi mogu osloniti.

Iz mirovine na posao

Jedna od hrvatskih badanti bila je i Katarina Abramović iz Rijeke. Uz povremene prekide, po talijanskim kućama čuvala je stare i nemoćne osobe čak 13 godina. Diplomirana inženjerka kemije i magistrica ekologije, danas 74-godišnjakinja, u Italiju je krenula 1993. godine. Bilo je to doba sumnjivih privatizacija u Hrvatskoj, ratnog crnila, posvemašnjeg siromaštva i zbunjenosti novim i drugačijim društvom. Nakon odlaska u prijevremenu (gotovo prinudnu) mirovinu 1992. godine iz riječke Tvornice papira, afirmirana stručnjakinja u svome zvanju pokušala je sa suprugom pokrenuti privatni posao. Firma je teško poslovala, bilo je problema s plaćanjem, a trebalo se brinuti za djecu koja su se još školovala, kasnije pomagati i njihovim mladim obiteljima, stigli su i unuci, bila je tu i bolesna majka...

Preko poznanice, profesorice talijanskog jezika, prvo odlazi u Italiju kako bi učila talijanski jezik nadajući da će joj to pomoći u privatnom biznisu. Ubrzo uviđa da joj posao njegovateljice može, ako ne riješiti, onda barem ublažiti tešku materijalnu situaciju u obitelji. U 13 godina promijenila je desetak kućanstva, radila je u nekoliko talijanskih gradova, upoznala je mnoge kolegice koje su prolazile manje-više sličnu priču. O svojim iskustvima napisala je i knjigu Moja Italija, koja je izašla prije četiri godine.

"Kad se zaborave ružni događaji, poslovi njegovateljice ostali su mi u lijepom sjećanju. Najvažnije, mogli smo u obitelji riješiti neke probleme koji smo imali, a zbog toga sam i išla. Nije lako ni nama ženama na takvom poslu, a ni talijanskim signorama kod kojih radimo. Primaju nepoznatu osobu. Ne šalje vas agencija, nego stižete preko preporuke ili preko Caritasa. Mi, žene iz Hrvatske, dolazimo u Italiju kao katapultirane, bez pripreme, a kako sam čula, Ruskinje imaju 300 sati priprema u učenju jezika, kulture, u kuhanju", ispričala je Katarina Abramović na predavanju "Globalno sestrinstvo ili nove potlačene?" u zagrebačkom Tehničkom muzeju.

Učila se njegovateljskom poslu u hodu, prilagođavala novim obiteljima, a tugovala za svojom. Patila je od kompleksa "viška škole". Teško je bilo suočiti se s tim da njezina diploma i magisterij sada nisu važni, da čak mogu biti i prepreka u dobivanju posla.

I druge žene često su bile visokoobrazovane, neke i s dva fakulteta.

Sada su sve bile samo Slave – žene s prostora bivše Jugoslavije na radu u Italiji. Prioriteti su bili posve drugi. Trebalo je pomoći obitelji koja je ostala kod kuće i uklopiti se u nove obiteljske odnose kod signora koje njeguju. Trebalo je to postići uz što manju žrtvu i uz što više zaštite svojih prava i dostojanstva.

Savjet za buduće njegovateljice

"Morate odmah raščistiti da imate slobodan sat izlaska, unaprijed se morate dogovoriti o vašoj hrani, o vašim pravima i dužnostima. Teško je sa svima se dogovoriti. Nije tu jedna osoba. Pored signore o kojoj se brinete, tu je i njezina obitelj, prijatelji, susjedi... Vi ste veza između osobe koju njegujete i liječnika. To je jako teško. Istodobno imate puno svojih problema. Uvijek kad bi mi bilo teško, sjetila sam se Cicerona, 'sačuvat ćemo svoje dostojanstvo uslijed tolike ljudske zloće'. Morate biti čvrsti, morate znati što hoćete, morate biti pošteni i dostojanstveni. Onda ćete valjda i uspjeti", rekla je Katarina Abramović.

Mnoge njezine kolegice, ali i ona sama, nisu imale radnu dozvolu. Neke od njih ni dozvolu boravka. Osim što je puno njih zbog toga imalo ograničenu mogućnost kretanja - bile su zatvorene u kuću tjednima, pa i mjesecima - to je bila prilika i za poslodavce da ih zakidaju u radnim pravima.

Iako, kaže, da ne zna ni za jedan slučaj da neka žena nije bila isplaćena za svoj rad, to što nije bila prijavljena bila je izlika nekim "domaćinima" da ih zakidaju za razna druga prava – slobodne sate, trinaestu plaću, otpremnine i drugo. I sama je imala slično iskustvo.

"Bila sam revoltirana postupanjem jedne žene kod koje sam radila. Na savjet kolegice, otišla sam u tamošnji sindikat. Ja takva neprijavljena, strankinja i s nedovoljnim znanjem jezika, učlanila sam se. Mislila sam da takva nemam nikakvog izgleda. Da je to bilo kod nas u Hrvatskoj, nema šanse da bih nešto postigla, ali oni su mi pomogli. Nakon nekog vremena poslodavci su me isplatili", ispričala je talijansko sindikalno iskustvo Katarina Abramović.

Nezadovoljna je što hrvatska država ignorira problem žena koje su prisiljene i u umirovljeničkim danima teško raditi po tuđim kućama u inozemstvu kako bi izdržavale svoju obitelj. Od toga pomaže ne samo supruga, nego i ostarjele roditelje i odraslu nezaposlenu djecu, pa i njihove obitelji u Hrvatskoj. Nerijetko čak tri ili četiri generacije u jednoj obitelji žive od jedne badante koja nadniči u Italiji.

"Posao njegovateljice u Italiji je težak, ali pristojno plaćen. On je ekonomska dobit za ženu koja ga radi, za njezinu obitelj, ali i za naše društvo. Naša primanja pomažu državi da nema još više siromašnih. Moglo bi se organizirano, uz pripremu i odgovarajuću zaštitu, ići na takve poslove u Italiju, ali i u druge zemlje, preko državnih institucija. Ako se u Italiji vrti 9,5 milijardi eura godišnje oko tih poslova, onda neka Hrvatska uhvati barem dio toga. Bilo bi manje nezaposlenih. Pisala sam nekoliko puta Ministarstvu socijalne skrbi, ali bez odgovora. Nudila sam svoju pomoć i iskustvo, ali ništa. Taj rad žena kao da je tabu-tema. Novac od našeg rada stiže u Hrvatsku, a tu se prave da nitko ništa ne zna", razočarana je Katarina Abramović.

Društvo rapidno stari

S izazovima ženskog migrantskog rada Italija se suočava već dugo vremena. Prema riječima sociologinje Melite Richter koja se godinama u Trstu bavi migracijama žena i njihovom integracijom u talijansko društvo, tamošnje društvo rapidno stari, a talijanski sustav socijalne skrbi nije u stanju pokriti potrebe starih i onemoćalih građana koji žive sami.

"Ako je obitelj blizu, njihova pomoć može funkcionirati, ali ako to nije slučaj stari članovi obitelji ovise o tuđoj pomoći. Država tu ne može uskočiti. Umirovljenički domovi su nedovoljno ekipirani i jako skupi kao i rad domaćeg stanovništva. Za to trebaju strankinje, čiji rad je puno jeftiniji. Mnoge dolaze iz istočne i srednje Europe. I tu, poput Hrvatske, obitelji pokrivaju manjkavosti državnog sustava, ovog puta talijanskog",  upozorava Melita Richter. Povukla je i zanimljivu paralelu između "revolucionarnih" 1960-ih i 1970-ih godina i danas iz vizure (ne)solidarnosti među ženama.

"Prije 40-50 godina u okviru ženskih studija govorilo se puno o 'globalnom ženskom sestrinstvu', razvijanju svijesti o značaju žena u društvu i međusobnom osnaživanju pogotovo u odnosu žene i muškarca. Danas se, međutim, među ženama koje dolaze raditi kod drugih žena rađa novi odnos, odnos podređenosti i nadređenosti. Sad više nije hijerarhija moći na političkoj ili rodnoj osnovi, nego među samim ženama. Između pripadnica tzv. zapadnog bogatog svijeta i žena podrijetlom s tzv. svjetskog juga i istoka", upozorava sociologinja.

Za razliku od ranijih migracija, kada je u pečalbu išao muškarac, a za njim i obitelj, danas sve češće "trbuhom za kruhom" odlazi žena dok njezina obitelj ostaje kod kuće. Melita Richter smatra da je taj vid ženskog rada, pomoć starijim članovima obitelji, ipak doživio određeni napredak  - napokon postaje vrednovan i za njega se plaća. Taj svojevrsni skok ima i svoju cijenu, često u povrijeđenom dostojanstvu i osnovnim pravima.

"Žene su u obiteljima gdje rade zapravo nevidljive. Rade između četiri zida, o njima se ne zna u gradu, imaju malo mogućnosti izlazaka. Zbog neriješenog radnog statusa isključene su iz društvenih tokova u zemlji u kojoj rade, a izbačene su i iz radnog konteksta u zemlji iz koje dolaze. Dakle, one su dvostruko, pa i trostruko nevidljive. Kao migrantkinje, kao žene i kao ženski rad", zaključila je Melita Richter.

U Italiji trenutno ima oko 1,655.000 badanti. Procjenjuje se da će 2030. godine biti potrebno 2,161.000 njegovateljica starih i bolesnih osoba. Ili, kako je to Katarina Abramović opisala u svojoj knjizi: "Dokle ćemo raditi u Italiji i živjeti život starica koje čuvamo? Kako stvari kod nas stoje, radit ćemo dok budemo mogle. Dok i same ne postanemo starice, ali o kojima neće imati tko brinuti. Može se dogoditi da i umremo kao pomoćnice, jer dolaze amo raditi i sedamdesetogodišnjakinje".

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije