U ITAS-u radnici uistinu upravljaju tvornicom

Na velikom muralu "Tvornice radnicima" koji krasi zid unutar glavne tvorničke hale ivanečkog ITAS-a pobrojani su ključni datumi radničke borbe za opstanak te tvornice: 23.6.2005. rušenje zida, 9.7.2005. zauzimanje tvornice, 7.11. 2005. štrajk glađu, 1.1.2007. početak rada ITAS-Prvomajska.

Beogradski umjetnici Miloš Miletić i Mirjana Radanović zid su oslikali u svibnju u organizaciji BLOK-a, kulturnog kolektiva koji se bavi političkim aktivizmom. Željeli smo pokazati da smo uz radnike i njihovu borbu, rekla je prilikom otvaranja Ivana Hanček iz BLOK-a.

Tvornica alatnih strojeva ITAS svakako je endemska vrsta u Hrvatskoj, pa i regiji, a način na koji su radnici preuzeli i organizirali tvornicu od dvjestotinjak zaposlenih, među kojima je i puno mladih, pa još i posluju s dobiti, predmet je proučavanja brojnih stručnjaka.

"Ja se ne bojim reći da je u ITAS-u radničko samoupravljanje. Ovo je pravo samoupravljanje 21. stoljeća. Ili, bolje rečeno, jedino samoupravljanje koje smo upoznali, jer ono što se tako zvalo do devedesetih nije s tim imalo veze. Mi tada nismo ni o čemu odlučivali", ističe Dragutin Varga, radnik, mentor i predsjednik Upravnog odbora ITAS-a koji je najzaslužniji za ovakav rasplet. Varga vrijeme provodi između stroja u pogonu, ureda zatrpanog papirima u koji sjeda kao predsjednik Upravnog odbora te seminara koji ga vode od slovenskog parlamenta i Hrvatskog sabora, preko konferencija u Dubrovniku do gostovanja u Tuzli. Pokazuje nam listu svjetskih sugovornika, sve redom važnih teoretičara koji se bave radničkom participacijom ili zadrugarstvom s kojima je imao priliku razgovarati sad na ovom, sad na onom skupu. Na pitanje zašto ga nismo mogli ranije dobiti na mobitel odgovara kako su mu ruke zmazane dok radi za strojem, pa samo baci oko tko je zvao, a ako mu je broj nepoznat i ne javi se.

Osim svježeg murala, svaku halu krasi i po jedna stara Titova slika. Zašto Tito? "Tito je bio metalac kao i mi", smije se. Pokazuje i pojašnjava redom kako su koji stroj spasili od uništenja kada su prethodni vlasnici krenuli u rušenje hale, a da se prije toga nisu potrudili ni izvaditi strojeve; koje su nove strojeve kupili te koji su proizvodi njihov originalni proizvodi, a što rade prema narudžbama. U priči zastane kod jednog mladog radnika, primi ključ i pokaže mu kako nešto treba zavrnuti, pa produži dalje.

Iza ostakljenog dijela zida hale, u neposrednoj blizini, zid je zgrade Lidla, šoping centra koji se s ITAS-om gura u bivšem tvorničkom kompleksu. Na mjestu današnje trgovine nekad je bila upravna zgrada i restoran te dio proizvodnog pogona ITAS-a. Sada se u Lidl ulazi s glavne ceste, a u ITAS preko neugledne stražnje porte, tik uz željezničku prugu.

Buntovnik i sindikalist

Iako se Varga i njegovi kolege oslovljavaju s "druže", ovaj revolucionar nije nikakav fan bivšeg sistema. Varga je u tvornici od sedamdesetih, a prve probleme zakuhao je još davne 1987. godine kada se pobunio protiv navade da članove Radničkog savjeta, koji je formalno trebao upravljati tvornicom, imenuje i razrješuje Partija. "Taj put smo birali 19 članova Radničkog savjeta s liste na koju je prethodno Savez komunista predložio 19 kandidata. 19 na listi, 19 se bira. Rekao sam: 'Ljudi, pa nećemo valjda dozvoliti da nam oni s kata biraju tko će nas zastupati', napravio pravu pomutnju i to je bilo prvi put da su radnici stvarno birali sastav Radničkog savjeta". Rezultat: Dragutin Varga ulazi u Radnički savjet. "Nikad nisam bio član Partije. Uvijek sam bio buntovnik i sindikalist, a spašavalo me to što sam bio dobar majstor", konstatira.

Varga je u ITAS-u proveo cijeli radni vijek tijekom kojeg je čak dva puta dobio otkaz, odnosno, bivao uklonjen dok su se u tvornici zbivali mutni privatizacijski poslovi, da bi ga onda vratili na posao. Nakon otkaza 2000. godine bio mu je zabranjen ulaz u krug tvornice. Otkazu je prethodio spontani štrajk radnika zbog neisplaćenih plaća. Radnici su, naime, nakon neisplaćene tri plaće na kraju 1999. godine zatražili i dobili pomoć od vlade. Međutim, tadašnji direktor je uplaćena sredstva preusmjerio na račun građevinske tvrtke s kojim je ITAS navodno nešto radio, a radnici su ostali bez minimalca, nakon čega su spontano prestali s radom. Varga je krenuo u osnivanje udruge malih dioničara, ne bi li se na taj način pokušali zaštititi, ali uručen mu je otkaz, bez obzira na to što je bio član Radničkog vijeća. Do sudske odluke u njegovu korist, dvije godine i 19 dana preživljavao je od svirki, svirajući gitaru u lokalnom bendu Oskar, dok je u slobodno vrijeme proučavao stručnu literaturu i prikupljao dokumentaciju. "Onda sam jednog dana došao pred izbor: ili gitara ili ITAS i prelomio sam", kaže, dodajući kako ipak sudjeluje u radu obnovljenog KUD-a ITAS. Uz KUD ITAS ima i nogometni tim čiji su osvojeni pokali posloženi u uredu kojeg Varga koristi kao predsjednik Upravnog odbora. Uz pokale, zidom dominira slika pokojnog odvjetnika Ivana Polana, stečajnog upravitelja koji je zaslužan za vlasničko pruzimanje ITAS-a od strane radnika te za spas tvornice.

Propast Prvomajske

ITAS je osnovan 1960. kao radionica za održavanje žičara pomoću kojih se vozio ugljen iz ugljenokopa u Ivancu i okolnim mjestima. Kasnije postaje podružnica Prvomajske, velike tvornice koja je, ističe Varga, bila šesti proizvođač alatnih strojeva i pribora u svijetu. U svojim najboljim godinama krajem osamdesetih ITAS je imao 900 zaposlenih. SOUR Prvomajska raspao se 1990. godine. Izgubljeno je rusko i jugoslavensko tržište, ali, s obzirom na veličinu i ugled tvornice, Varga je i danas uvjeren da je taj div mogao preživjeti krizu. ITAS se odvaja u posebno dioničko društvo.

Promjenom sistema, radnicima ITAS-a u sklopu kuponske privatizacije ponuđen je otkup dionica, 51 posto po povlaštenoj, a ostatak po cijeni od 100 maraka za dionicu (u vrijeme kad im je plaća bila 50 maraka). Neinformirani i siromašni radnici nisu znali zaštititi svoje interese i nakon nekog vremena postaju manjinski vlasnici, dok su ostatak držali Pif Sunce i Fond za privatizaciju. Potom 2001. godine na scenu stupa moćni HNS, odnosno, bivša gradonačelnica Ivanca i bivša šefica računovodstva Coninga Marija Brezovec koja otkupljuje dionice od fondova i postaje većinska vlasnica. Zajedno s nećakom Ivanom Canjugom koji je bio direktor ITAS-a, preko poduzeća Mariva i Breza u vlasništvu sina Bojana Brezovca i njegove djevojke, fiktivnim računima izvlače imovinu ITAS-a. Kreiraju sestrinsko poduzeće ITAS nova, a namjera im je izvući imovinu, zaustaviti proizvodnju i prodati zemljište. "Jedino je na ovoj lokaciji u Ivancu mogla dobiti 141 euro po kvadratu", objašnjava Varga. Sudski postupak protiv bivše gradonačelnice i njenih suradnika zbog zloporaba teških 22 milijuna kuna pokrenut je 2007, ali još nema ni prvostupanjskog rješenja.

Radnici dižu bunu kada se između ITAS-a i ITAS-a nove, koji djeluju u istoj zgradi, diže zid u hodniku. Ruše zid, na što uprava odlučuje napraviti još čvršći. Varga tada putem radija zove radnike na obranu firme, iako je svjestan da se radi o privatnom vlasništvu. Tvornicu su zauzeli 9. srpnja i odonda je više nisu napuštali.

Radnici inzistiraju na stečaju koji je i pokrenut u listopadu 2005. godine, ali namjera prvog stečajnog upravitelja Velimira Slamara bila je likvidacija, iako su imali narudžbi za posao. Radnici stupaju u štrajk glađu, tražeći da im se pusti struja da mogu nastaviti proizvodnju. Bez napajanja, strojevi se uništavaju. Štrajkaju u krugu tvornice uz svijetla svijeća, a da njih dvadesetak, prisjeća se Varga, nije moglo skupiti ni za kavu. Struja im je puštena nakon direktne intervencije tadašnjeg premijera Ive Sanadera, na poziv HSLS-ova zastupnika Ivana Čehoka, koji im je pomogao vjerojatno zato jer je Varga prethodno bio aktivan u HSLS-u. Kad su potraživanja radnika na ime neisplaćenih plaća prešla 50 posto svih potraživanja, Varga u ime radnika na Skupštini vjerovnika smjenjuje stečajnog upravitelja, a za novog imenuju Ivana Polana, uglednog odvjetnika iz Zagreba koji je imao snažnu socijalnu crtu i bio je zainteresiran za obnovu proizvodnje i spas tvornice i koji im radi novi stečajni plan.

Recept za uspjeh

S 1. siječnjom 2007. godine ITAS d.d. u stečaju osniva novu firmu ITAS Prvomajska s 3,4 milijuna kuna temeljnog kapitala koliko je ostalo u tvrtci. Ta imovina pokrivala je tek 12 posto od ukupnih potraživanja vjerovnika. Bankama je ponuđena isplata ili upisivanje u vlasništvo, za što nisu bili zainteresirani. Cjelokupna imovina pretvara se u dionice u vrijednosti od 10 kuna po dionici, od čega su zaposleni kupili 55 posto, a ostatak imovine ostaje kao temelj za otplatu dugova, koji su i isplaćeni u naredne tri godine. Radnici su morali izabrati – ili će na burzu, gdje će dobivati mjesečnu naknadu od tisuću kuna ili će na listu dioničara koju su nazivali "lista od nula kuna". Ostalo je 116 radnika, mada je realnih potreba bilo za njih tek par desetaka i osam mjeseci svi su radili bez plaća.

Danas u ITAS-u Prvomajska radi 240 radnika. Prosječna plaća im je oko 4.000 kuna neto, s tim da se omjeri plaća od najmanje do najviše kreću u odnosu 1:4. Posluju s dobiti koja se reinvestira u firmu. U ITAS se 30 godina nije ništa ulagalo, a otkad radnici upravljaju u firmu je uloženo dva milijuna eura iz vlastite proizvodnje, tvrdi Varga te dodaje da su za sve vrijeme agonije ITAS-a dobili jednu financijsku injekciju od 300 tisuća kuna nepovratne pomoći od Ministarstva gospodarstva 2006. godine te kredit od 200 tisuća eura za koji im je garantirala Županija, ali su potpis župana Radimira Čačića dobili tek kada su mu priprijetili da neće moći ući u krug tvornice, gdje je trebao biti u pratnji predsjednika Stipe Mesića koji je 2007. godine došao u oblizak ITAS-a.

ITAS Prvomajska danas 95 posto proizvodnje izvozi. Glavni partner im je njemački proizvođač alatnih strojeva Kunzmann, s kojim surađuju već 20 godina i koji se prvi usudio povjeriti poslove novoosnovanoj firmi. ITAS radi za Audi, Mercedes i BMW, imaju partnere iz Italije i Venezuele, a u doglednoj budućnosti naglasak misle staviti na vlastite proizvode.

"Ovo je proizvodnja koja je u svijetu održiva jer bez alatne industrije nema industrije", govori nam Varga. Firma zapošljava mlade radnike, tu se obrazuju i studenti sa strojarstva, a odvija se i praksa za učenike jedne srednje škole iz Ivanca i dvije škole iz Varaždina. I sad na čekanju imaju 150 molbi za posao.

Varga nudi recept za uspjeh u pet točaka. "Najprije si trebate postaviti cilj. Ja sam naš postavio još 2004. godine kao namjeru da radnici svoja potraživanja namire vlasništvom nad firmom, a da vlasnici koji su se bavili kriminalom završe u zatvoru. Druga točka je mobilizacija radnika, da bi potom, kao treće, uslijedilo preuzimanje tvornice. Iz tvornice se ne smije izaći ni po cijenu života. Mi smo 9. srpnja 2005. godine postavili straže i više nikada tvornica nije bila bez ljudi, ni dan ni noć. Tvornica se brani iznutra. To je bitno, jer ako izvana ideš na tvornicu, osvajaš tuđe privatno vlasništvo. Ako si unutra, drugačiji je efekt i izgleda kao da je policija krenula na radnike. Četvrta je točka dobar stečajni plan, a peta je branjenje stečenih pozicija - ne puštati ni milimetra".

Tijekom radničke borbe Itasovci nisu dobili nikakvu pomoć od Sindikata metalaca. Varga i inače ima loše mišljenje o svim sindikalnim središnjicama iz Zagreba. Sudjelovao je stoga u osnivanju novog Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) koji okuplja radnike iz nekoliko okolnih županija, bez obzira na granu industrije. Trenutačno imaju oko 1500 članova, a jedini profesionalac je predsjednik RIS-a Siniša Milčić.

ITAS-ov model

Za razliku od većine hrvatskih firmi u kojima postoji neki oblik radničkog dioničarstva, u ITAS-u radnici stvarno upravljaju, odnosno odlučuju o svim stvarima bitnim za poduzeće, uključujući postavljanje i smjenu direktora (jednog su već smjenili jer nisu bili zadovoljni rezultatima, a sa sadašnjim direktorom Božom Dragoslavićem zadovoljni su). Operativno tijelo koje ima presudnu riječ je Pogonska komisija u čijem su sastavu sindikalni povjerenici, članovi Radničkog vijeća, poslovođe i rukovoditelji pojedinih sektora. Pogonska komisija (model je Polan pronašao u njemačkom zakonodavstvu) most je između Skupštine dioničara i Upravnog odbora koji donosi odluke prema preporukama Pogonske komisije. "Mada, mi smo mali kolektiv i kada je nešto stvarno bitno, mi se možemo svi okupiti za par minuta i zajedno odlučiti što nam je činiti", kaže Varga.

U suradnji s Institutom za ekonomsku demokraciju, u ITAS-u upravo završavaju definiranje svog modela radničkog dioničarstva (ITAS RaDi) koji bi mogao biti uzor i za neki budući opći zakon o radničkom dioničarstvu na razini Hrvatske.

Od vremena kada su preko potraživanja radnici postali dioničari dogodili su se neki bitni momenti. Izvansudskom nagodbom uspjeli su vratiti imovinu u visini od 8 milijuna kuna, koja je upisana u temeljni kapital i koja je po starom modelu ponuđena radnicima/dioničarima do visine od 55 posto, a tek treba odlučiti što će s ostatkom. Od vremena preuzimanja vlasništva pa do danas, broj radnika se više nego udvostručio, pa treba osmisliti model po kojem će oni koji su došli u međuvremenu, kao i oni koji će tek doći, stjecati dionice. Žele zatvoren sustav u kojem dionice ostaju isključivo zaposlenicima. Bez obzira na to s koliko dionica raspolaže, svaki dioničar ima jedan glas, kao što je to u zadružnom modelu. K tome, u Statutu već i sada piše da nijedan pojedinac ne smije imati paket koji prelazi 10 posto.

Milan Medić iz Instituta za ekonomsku demokraciju tumači nam kako je važnost ovog projekta koji se radi za ITAS u tome što on može biti dobar model i za druga poduzeća, prije svega za mala ili srednja privatna poduzeća u kojima vlasnik nema nasljednika koji bi nastavio proizvodnju. U tim slučajevima firme se najčešće gase ili prodaju, mada bi bilo bolje da se, kao što je to često slučaj i na zapadu, takva poduzeća vlasnički prenesu na radnike koji u njima rade.

"Na slučaju ITAS-a koji jako dobro funkcionira na tržištu pokazuje se da su radnici sposobni upravljati tvrtkom u kojoj rade", zaključuje Medić.

Ili, Varginim riječima, "ako znamo napraviti CNC stroj koji izvozimo po svijetu, kako ne bi znali rasuđivati što je za nas u poslu dobro, a što nije".

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Samoupravljanje" kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no, članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva