DiEM25 inzistira na tome da se europska pobuna mora dogoditi svugdje – u gradovima, regijama, glavnim gradovima nacionalnih država i Bruxellesu, bez davanja prvenstva bilo kojoj razini
U jedanaest mjeseci dva su referenduma protresla ne samo Europsku uniju, nego i europsku ljevicu: grčki OXI u srpnju 2015. i Brexit u lipnju 2016. godine. Revoltiran mješavinom autoritarizma i ekonomskog neuspjeha koji vladaju u EU, dio europske ljevice sada poziva na “raskid s EU-om”, stav koji se povezuje s terminom Lexit. Naš DiEM25, transnacionalni pokret za demokraciju u Europi, odbacuje logiku Lexita i nudi alternativnu agendu za europske progresivce.
Nesumnjivo da ljevica, sa svom svojom energijom i imaginacijom, ima dužnost boriti se s prevladavajućom praksom depolitizacije donošenja političkih odluka. Pitanje, međutim, nije treba li se ljevica sukobiti s establišmentom EU-a i dosadašnjim praksama. Pitanje je u kojem će se kontekstu i u kojem sveobuhvatnom političkom narativu voditi ova borba. Na raspolaganju imamo tri opcije.
Opcija 1: euroreformizam, “više demokracije”, “više Europe”
Jedna (brzoopadajuća) opcija su standardne varijacije euroreformizma, tipična za socijaldemokrate koji traže “više demokracije”, “više Europe”, “reformiranje institucija EU-a”… Ova se opcija temelji na zabludi: EU ne pati od demokratskog deficita koji se može popraviti s “nešto više demokracije” i tu i tamo pokojom reformom. Kao što sam navodio u svojoj nedavnoj knjizi (“Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost”), EU je s namjerom konstruiran kao zona slobodna od demokracije da demos ne bi sudjelovao u donošenju odluka i da bi zaštitio kartel europskoga krupnog biznisa i financijskog sektora. Reći da Europa pati od demokratskog deficita isto je kao da se astronaut na Mjesecu žali da je okružen deficitom kisika…
Institucije EU-a ne mogu se reformirati standardnim procesom međuvladinih rasprava i postupnim promjenama sporazuma. Zbog tih su razloga pozivi za “više Europe” pogrešni pod današnjim režimom i institucijama EU-a, a “više Europe” i postupne reforme rezultirat će formalizacijom i legalizacijom Europske unije mjera štednje, u skladu s onim što sam opisao kao “Schaubleov plan”. Ovo će, zauzvrat, produbiti krizu, pogađajući najslabije građane, povećati žalopojke ksenofobične desnice i – u svakom slučaju – ubrzati dezintegraciju EU-a. Ako je ovo točno, a vjerujem da jest, tada demokrati nemaju druge nego se boriti prsa o prsa s establišmentom EU-a. Što nas vodi do druge i treće opcije.
OPCIJA 2: Lexit – napuštanje EU-a
Druga je opcija, naravno, u smjeru Lexita. Tariq Ali je elokventno izložio slučaj, među ostalima. Statis Kuvelakis tako je izložio nakon Brexita: “Dakle, moramo igrati referendumsku igru, dok blokiramo snage ksenofobične i nacionalističke desnice da ne postanu pobjednička hegemonija preusmjeravajući revolt u svoju korist.” Ukratko, da bi se pobijedila mizantropija svojstvena ksenofobičnoj desnici, moramo se prikloniti pozivima za referendumom koji će naše nacionalne države izvesti iz EU-a. Ova opcija izaziva zabrinutost zbog svojeg upitnog realizma i poštenja. Je li ova agenda uopće provediva? Drugim riječima, je li realistična mogućnost (Kuvelakisovim riječima) da ljevica pozivima za referendumima o napuštanju EU-a blokira “snage ksenofobične i nacionalističke desnice da ne postanu pobjednička hegemonija preusmjeravajući revolt u svoju korist”? I je li takva kampanja dosljedna fundamentalnim principima ljevice?
DiEM25 vjeruje da je odgovor na oba pitanja negativan i zbog toga se opire opciji Lexita. Dopustite mi da objasnim ova dva odgovora prije nego što izložim alternativne prijedloge DiEM25.
Ljevica je bila dobra u razdvajanju statičnih od dinamičkih analiza. Još od Marxa, pa preko Hegela, dajući prioritet procesima nad rezultatima, ljevica je naučila kako u obzir uzeti smjer promjene, a ne samo različita stanja svijeta. U slučaju EU-a, ovo je krucijalno. Na primjer, pozicije koje smo zauzeli prije nego što je stvoreno zajedničko tržište, ili eurozona, ne mogu biti iste nakon što su te institucije stvorene. Bilo bi to upravo u skladu kada je trebalo:
A. suprotstaviti se grčkom ulasku na zajedničko tržište i/ili u eurozonu i
B. suprotstaviti se referendumu o grčkom izlasku sa zajedničkog tržišta i/ili eurozone.
Ono što je još važnije, velika je razlika ako je početna točka Europa bez granica (u kojoj europski radnici uživaju slobodu kretanja) ili Europa iz ranih 1950-ih s granicama koje su kontrolirale nacionalne države koja po volji može stvoriti novu kategoriju talijanskih ili grčkih proletera pod nazivom gastarbajteri.
Ovaj posljednji zaključak naglašava opasnosti Lexita. Budući da je EU uspostavio slobodu kretanja, Lexit uključuje pristanak (ako ne i otvorenu podršku) ukidanju slobode kretanja i ponovnu uspostavu kontrola nacionalnih granica, s bodljikavom žicom i naoružanim čuvarima. U skladu s tim, ako ćemo ponovo pokrenuti povijest, ljevica bi trebala tražiti opću minimalnu plaću u zamjenu za podršku jedinstvenog tržišta. Vjeruju li pristaše Lexita da ljevica danas može dobiti bitku za hegemoniju protiv ksenofobične desnice podržavajući pozive za gradnju novih ograda i ukidanjem slobode kretanja? Slično tome, vjeruju li doista da ljevica može pobijediti diskurzivni i politički rat protiv industrije fosilnih goriva podržavajući denacionalizaciju okolišne politike? Pod zastavom Lexita, prema mojoj procjeni, ljevica kreće prema monumentalnim porazima na oba fronta.
Opcija 3: DiEM25 prijedlog za neposluh u EU
I tako dolazimo do treće opcije, one koju je predložio DiEM25. Ona odbacuje i poziv euroreformista za “više demokracije” i “više Europe”, kao i Lexitovu podršku za referendum kako bi ukinuo EU i vratio punu kontrolu nacionalnim državama. DiEM25 umjesto toga predlaže paneuropski pokret te građanski i vladin neposluh što vodi demokratskoj opoziciji načinu na koji europske elite vode business na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini.
U DiEM25 ne vjerujemo da je EU moguće reformirati uobičajenim kanalima provođenja politika, a sigurno ne savijanjem kičme pred postojećim “pravilima” za proračunske deficite od pola ili jednog postotka nacionalnog dohotka (kao što to rade vlade u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu).
Vincente Navarro nedavno je napisao da “parlamenti još imaju moć, uključujući i propitkivanje politike rezova”. To je točno, kao što je u svojih prvih pet mjeseci pokazala vlada Sirize. Navarro je, na žalost, u krivu kada koristi primjer nove portugalske vlade, koja je, kako kaže, “zaustavila primjenu politike rezova nametnutih od Europske komisije”. Volio bih da je to istina: prije nego što su dobili mandat da sastave vladu od desničarskog predsjednika kao prijatelja Trojke, stranke portugalske ljevice morale su potpisati “obaveze prema Eurogrupi”, koje je potpisala prethodna vlada – odnosno, kapitulirali su prvog dana na Trojkinom postojećem programu i ograničili se na odgodu uvođenje novih mjera štednje na godinu dana.
Ukratko, točno je, nacionalni parlamenti i vlade imaju moć – moć koju je Sirizina vlada koristila tijekom “Atenskog proljeća”, prije što nego je kapitulirala noć prije referenduma OXI. Ali s Europskom središnjom bankom, koja je spremna započeti bijeg banaka u znak odmazde, pa čak i zatvoriti cijeli bankovni sustav, progresivne vlade mogu koristiti svoju vlast samo ako su spremne raskinuti s Trojkom.
Tu se mi u DiEM25 slažemo s taborom Lexita: obračun s establišmentom EU-a neminovan je. Ono gdje se ne slažemo s lexitovcima je njihova pretpostavka da se obračun može odigrati samo na jedan način – kampanjom za izlazak iz EU-a. Odbacujemo ovu pretpostavku svim svojim srcem i dajemo protuprijedlog za obračun s establišmentom u EU koji se temelji na kampanji svojevoljnog i namjernog nepridržavanja neprimjenjivih “pravila” EU-a na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, ne tražeći izlazak iz EU-a.
Nesumnjivo je da će nas institucije EU-a zastrašivati (npr. vlade i ministre financija koji usvoje agendu DiEM25) isključenjem, bijegom banaka…, baš kao što su prijetili grčkoj vladi (i meni osobno) Grexitom 2015. godine. U tom je trenutku ključno ne podleći strahu od “izlaza”, nego ih treba pogledati u oči i poručiti:
“Samo dajte! Jedina stvar koje se zaista bojimo je vaša ponuda: neprekidna spirala duga i deflacije koja masu Europljana vodi beznađu i čaroliji fanatizma.”
Ako mi ne trepnemo, onda će ili oni trepnuti (u tom će slučaju EU biti transformiran, ili će EU rastrgati vlastiti establišment). Ako establišment (Komisija, Europska središnja banka, Pariz i Berlin) raspusti EU kako bi kaznio progresivne vlade koje se odbijaju povinovati njihovoj suludoj politici, to će potaknuti i ujediniti progresivne politike diljem Europe na način na koji Lexit nikad ne bi mogao.
Uzmite u obzir značajne razlike u ove dvije situacije:
A. establišment EU-a prijeti progresivnim vladama “izlaskom” kad se odbijaju povinovati njegovoj autoritarnoj nesposobnosti ili
B. progresivne nacionalne stranke ili vlade vode kampanju za “izlazak” zajedno s ksenofobnom desnicom.
To je razlika u odnosu na:
A. sukobljavanje s establišmentom EU-a na način da se sačuva duh internacionalizma, zahtjev za paneuropsku akciju i pozicioniranje daleko od ksenofobne desnice i
B. koračanje ruku pod ruku s nacionalizmima koje će, neminovno, ojačati ksenofobnu desnicu, omogućujući EU da ljevicu portretira kao populističku, koja se pretjerano ne razlikuje od Nigela Faragea, Marine Le Pen…
Naravno, dio agende DiEM25 mora uključivati razvojne strategije koje će našim gradovima, regijama i nacionalnim državama omogućiti da se pobune protiv establišmenta koji vrši odmazdu prijetnjama “izlaska” ili “isključenja”. Drugi dio iste Agende mora uključivati plan koji bi predvidio kolaps EU-a i njegovu dezintegraciju ako establišment bude dovoljno glup da ispuni ove prijetnje protiv neposlušnih vlada. Da se razumijemo, ovo je potpuno drugačije od iniciranja dezintegracije EU-a, koje Lexit uzima kao vlastiti cilj.
Ukratko, DiEM25 odbija podržavati “izlazak” kao cilj po sebi, ili čak navoditi kao prijetnju. Ali ne smijemo dopustiti da nas se odvrati od vladina neposluha ako se suočimo s prijetnjama “isključenja” ili nametnutog “izlaska”.
Internacionalizam, EU i nacionalna država
Tradicionalni internacionalizam ljevice ključni je sastojak DiEM25, zajedno s ostalim sastavnim demokratskim tradicijama – preuzetima od različitih političkih projekata (uključujući progresivni liberalizam, feminizam, ekološke pokrete, piratske stranke…).
Pozicija DiEM25 u odnosu na EU precizno odražava ovu vrstu internacionalizma. Nadam se da će mi moji drugovi na ljevici dopustiti da ih podsjetim da Marx i Engels nisu odbacivali važnost nacionalne kulture i nacionalnih država kad su usvajali krilaticu “proleteri svih zemalja, ujedinite se”. Oni su odbacivali ideju “nacionalnih interesa” i smatrali su da borba mora odrediti prioritete nacionalne države.
DiEM25 predlaže pobunu koja bi porodila autentičnu demokraciju na razini lokalne i nacionalne vlade te Unije. Ne dajemo prioritet EU u odnosu na nacionalnu razinu, kao što ne dajemo prioritet nacionalnim vladama u odnosu na regionalne ili općinske razine. Na žalost, nekolicina europskih ljevičara inzistira na obrnutim prioritetima: nacionalna razina iznad EU-a.
Stefano Fassina, na primjer, u odgovoru na članak koji smo u La Reppublici objavili Lorenzo Marsili i ja, navodeći da demokracija na razini EU-a “nije moguća (…) jer Europljani i europski demos za europsku demokraciju ne postoji…”
“Među idealistima i eurofanaticima”, nastavlja Fassina, “neki još misle da se EU može transformirati u neku vrstu nacionalne države, samo većom: Ujedinjene države Europe”.
Ovaj ljevičarski prigovor našem pozivu za paneuropski pokret zanimljiv je i zagonetan.
U stvari, on tvrdi da demokracija nije moguća na supranacionalnoj razini jer demos mora biti obilježen nacionalnom i kulturnom hegemonijom. Mogu samo zamisliti kako bi Marx bio bijesan da čuje ovo! Kao što mogu zamisliti zbunjenost ljevičarskih internacionalista koji su sanjali i borili se za transnacionalnu republiku od Atlantika pa što je moguće dalje na istok.
Ljevica se, ne zaboravimo, tradicionalno opirala buržoaskom uvjerenju u odnos jedan-na-jedan između nacije i suverenog parlamenta. Lijevi kut tvrdio je da je identitet nešto što se stvara kroz političku borbu (klasnu borbu, borbu protiv patrijarhata, borbu protiv spolnih i rodnih stereotipa, emancipaciju od Carstva…).
DiEM25, dakle, pozivajući na paneuropsku kampanju neposluha s transnacionalnim elitama, kako bi stvorio europski demos koji će iznjedriti europsku demokraciju, usklađen je s tradicionalnim pristupom ljevice – isti onaj pristup koji je na udaru Fassine i ostalih koji se zalažu za jednu naciju, jedan parlament i jednu suverenu politiku, dok je internacionalizam ograničen na “kooperaciju” između europskih država.
Da bi dao prvenstvo nacionalnoj razini, Fassina priziva Antonija Gramscija i njegovo zalaganje za “kategoriju nacionalno-narodnog” da bi dao narodne korijene i hegemonijski kapacitet talijanskoj Komunističkoj partiji, „čiji je simbol crvena zastava sa srpom i čekićem na zastavi Italije”. Gramsci je, zaista, htio postići napredak na međunarodnoj razini, i ako je potrebno da zbog toga stvori napredni pokret na razini grada ili nacije. Nije, međutim, bila Gramscijeva namjera, da ponajprije da nacionalnom nad internacionalnom, i da tvrdi kako su transnacionalne demokratske institucije neprovedive ili nepoželjne.
U istom Gramscijevu duhu, DiEM25 inzistira da se europska pobuna mora dogoditi svugdje – u gradovima, regijama, glavnim gradovima nacionalnih država i Bruxellesu, bez davanja prvenstva bilo kojoj razini u odnosu na onu drugu. Samo preko ovakve paneuropske mreže pobunjenih gradova, županija i vlada, ovaj progresivni pokret može postati hegemonijski u Grčkoj, Engleskoj, zapravo svugdje.
Napokon, netko može bezobrazno pitati: “Zašto stati na razini EU-a? Kao internacionalisti, zašto ne vodite kampanju za demokraciju u cijelom svijetu?” Naš je odgovor da vodimo kampanju za demokraciju svugdje i s gledišta internacionalista. I zaista, DiEM25 gradi čvrste veze s “političkom revolucijom” Bernieja Sandersa u SAD-u, a stvara članstvo u Latinskoj Americi, Australiji, čak i u Aziji. Ali budući da je povijest, u dobru ili zlu, iznjedrila EU bez granica, sa zajedničkim politikama u očuvanju okoliša i drugim sferama, ljevica (po definiciji internacionalistička) mora braniti ovo odsustvo granica, postojeću zajedničku politiku protiv klimatskih promjena, čak i program Erasmus, koji mladim Europljanima daje mogućnost da se kreću u obrazovnom sustavu bez granica. Okretati se protiv ovih sjajnih tvorevina – iako regresivnog EU-a, ne bi trebalo biti svojstveno ljevici.
Progresivna agenda za Europu DiEM25
Progresivci imaju dužnost voditi borbu za repolitizaciju donošenja političkih odluka i demokratizaciju ovog povraćenog političkog polja. Donald Trump u SAD-u, desni brexiteri u Velikoj Britaniji, Le Pen u Francuskoj i slični, podigli su se kao rezultat ekonomske krize koju je stvorila kriza financijalizacije i liberalnih demokracija koje više ne mogu funkcionirati kao liberalne demokracije u eri financijalizacijske krize. Pitanje za europsku ljevicu, progresivne liberale, Zelene i ostale sada je – mora li ova borba, ovaj projekt, poprimiti oblik kampanje za izlazak iz EU-a (kao što je to slučaj s Lexitom) ili, kao što to DiEM25 predlaže, građanska i politička neposlušnost u sukobu s EU-om.
DiEM25 odbacuje kampanju eurolojalista za reformom EU-a u suradnji s establišmentom EU-a u kojoj su promjene samo površne ili vode u krivom smjeru. Također odbacujemo dezintegraciju EU-a kao naš cilj, čemu teže lexitovci. DiEM25 je osnovan da bi stvorio izvornu alternativu: bezgranični val ujedinjenih politika diljem Europe (EU i zemlje izvan EU-a) temeljenih na savezu demokrata različitih europskih tradicija (uključujući i ljevicu, ali ne ograničavajući se samo na nju) i na angažmanu svih političkih razina (gradovi, regije i države).
Da sumiramo, svima onima koji grde DiEM25 i njegov poziv za paneuropski demokratski pokret kao utopijski, naš odgovor je da transnacionalna, paneuropska demokracija ostaje legitiman, realističan i dugoročan cilj, onaj koji je u skladu s časnim internacionalizmom ljevice. Ovaj cilj, međutim, treba pratiti pragmatizam i precizan plan neposrednog djelovanja:
1. suprotstaviti se razgovorima o „više Europe“, kada se „više Europe“ pod sadašnjim okolnostima smatra kao željezni kavez politike rezova koje prosuđuje establišment EU-a
2. predstaviti Europljanima nacrt (sveobuhvatni skup politika i djelovanja) kako planiramo ponovo uspostaviti postojeće europske institucije da bismo zaustavili ekonomsku krizu, preokrenuli nejednakost i oživjeli nadu
3. osigurati da isti taj nacrt sadrži odredbe o očuvanju internacionalizma na životu u slučaju da nesposobni autoritarizam establišmenta EU-a uzrokuje dezintegraciju EU-a.
“EU će se demokratizirati. Ili će se dezintegrirati!“
Ovo je bila i ostaje nit vodilja DiEM25. Ne možemo predvidjeti koja će se od ove dvije situacije (demokratizacija ili dezintegracija) dogoditi. Stoga se moramo boriti za prvu, a pripremati za drugu. To činimo radeći dalje na Progresivnoj agendi za Europu, koja objedinjuje i politički aktivizam odozdo i pomoć progresivnih stručnjaka. Njezina svrha? Pobijediti najgoreg neprijatelja demokracije u Europi: euro – TINA-u (“there is no alternative”), reakcionarnu dogmu koja ne može biti istinska progresivna alternativa postojećim politikama unutar ujedinjene Europe.
DiEM25 Progresivna agenda za Europu će biti pragmatična, radikalna i sveobuhvatna. Sastojat će se od politika koje se mogu odmah primijeniti kako bi stabilizirale europsku socijalnu ekonomiju, dok će:
1. dati više suverenosti općinskim i gradskim, regionalnim i nacionalnim parlamentima
2. redložiti institucionalne intervencije i projekte koji će smanjiti cijenu ljudskih života u slučaju kolapsa eura i dijelova EU-a
3. uspostaviti demokratski proces za stvaranje Ustavotvorne skupštine, koja će Europljanima omogućiti da stvore i zadrže europski identitet kojim će ojačati svoje odmorne nacionalne kulture, parlamente i lokalne vlasti.
DiEM-ova25 Progresivna agenda za Europu ima za cilj unificiranu kampanju u kojoj će europska Internacionala opovrgnuti nacionalističku Internacionalu koja sada samo osnažuje.
Zaključak
EU je u uznapredovaloj fazi dezintegracije. Postoje dvije perspektive:
1. EU nije prošao točku bez povratka i još može biti demokratiziran, stabiliziran, racionaliziran i humaniziran
2. EU je prošao točku bez povratka i nesposoban je demokratizirati se. Dakle, njezin raspad je očit, kao i jasna i prisutna opasnost od europskog pada u postmodernu deflaciju iz 1930-ih godina.
DiEM25 vjeruje da bi odustajanje od kampanje demokratizacije EU-a bila golema greška za progresivce u svakom slučaju. Ako nije još uvijek moguće uobličiti demokratski EU (izgledi za to su svake minute sve manji), bit će šteta barem ne pokušati. Ali, iako bismo mogli biti uvjereni da je postojeći EU daleko od demokratizacije, a time i od spasenja, napustiti borbu za njezinu demokratizaciju, EU će završiti u rukama jedine političke opcije koja će profitirati od toga: nepomirljive, ksenofobične desnice.
Što bi onda progresivci trebali učiniti? DiEM25 nudi sljedeće odgovore:
1. povesti snažnu kampanju među internacionalistima, preko granica diljem Europe za demokratsku Uniju – iako neki od nas ne vjeruju da EU može, ili bi trebao, preživjeti u današnjem obliku
2. prokazati nesposobnost establišmenta EU-a
3. koordinirati građanski i politički neposluh diljem Europe
4. pokazati preko transnacionalne strukture DiEM-a25 kako paneuropska demokracija može funkcionirati na svim razinama i jurisdikcijama
5. predložiti sveobuhvatnu Progresivnu agendu za Europu koja uključuje razumne, skromne, uvjerljive prijedloge za „popravak“ EU-a (pa čak i eura) i
6. upravljati progresivno dezintegracijom EU-a i eurozone ako i kada to odluči establišment kao odgovor na zahtjeve.
S engleskog preveo Ante Pavić.