Viktor Ivančić: Zagrljaj Karamarka i Bujanca, to vam je hrvatska medijska perspektiva

Nećemo trošiti vrijeme na uvod, s obzirom na to da svaka minuta – barem ova naša, novinarska – izgleda dragocjena. Lete izvanredni otkazi, lete redovni otkazi, bogami lete i kolumnisti, pa se povlače i jedni i drugi. Koliko vas, Ivančiću, sve skupa podsjeća na devedesete? Tako je i onda počelo, pa su na kraju letjeli i ljudi…

Sličnosti je mnogo, pogotovo u metodama, a razlika u odnosu na devedesete tiče se nedostatka alibija. U Tuđmanovo su vrijeme rat, okupatorska agresija i „obrana domovine“ služili kao dežurne izlike za nesmiljene obračune s „neprijateljima“ na unutrašnjem planu, a danas te izlike upečatljivo izostaju. U tom se smislu sadašnji nacionalistički pokret hrvatske desnice čini na svoj način autentičnijim, ideološki čišćim, jer se u pothvat „obrane domovine“ kreće od točke njezine objektivne neugroženosti. Pred hrvatskom naci-desnicom leži izazov da bez blagoslova ratnog stanja konstituira militarizirano društvo. Zasad joj to u dobroj mjeri polazi za rukom, čak i dok nije na vlasti. Naprosto je više kolektivne imaginacije u igri, jer potrebno je sve te „Jugoslavene“ i „komuniste“ načiniti od blata, udahnuti im javni život, a onda ih ritualno dekapitirati. Na djelu je zapravo bizaran pokušaj rekonstrukcije hrvatske države, koja je, prema uvjerenju naci-desničara, spletom nesretnih okolnosti doživjela neke sramotne demokratske devijacije. Prava je istina, međutim, da naci-desnici država u koju se zaklinje uopće ne treba, jer ne zna što bi s njom činila, već je njoj potrebna kontinuirana borba za nju, po mogućnosti što krvavija. Ona nikad nije bila sposobna usvojiti razliku između države i kasarne.

S druge strane, danas se u samo nešto jasnijem svjetlu nego prije iskazuje prodana duša hrvatskoga novinarstva. Četvrt stoljeća njegovanja poslušničkog mentaliteta, to je vrlo ozbiljan trening, to je period nakon kojeg si spreman za vrhunska postignuća. Nešto poput uredničke autonomije u nas je već nepoznati pojam. Postalo je sasvim normalno da novinski urednici bespogovorno provode naloge vlasnika medija, naročito ako su ovi upereni direktno protiv novinarskog zanata i novinarske slobode. Borba za striktno razdvajanje ingerencija vlasnika i uredništva u demokratskim je sredinama vođena prije više od stotinu godina, i to sa stanovitim uspjehom, dok kod nas ona ne samo što nije započeta, nego se samo postavljanje tog pitanja smatra gotovo blasfemičnim.

Vlasnik je apsolutni gazda, bio on fiškal, trgovac ili utjerivač dugova, i određuje strateške ciljeve radi kojih će novinarstvo biti zloupotrijebljeno, a „profesionalci“ onda krotko odrađuju posao, karijerno se ostvaruju kroz neki vid dobrovoljnog suicida. Nije nimalo slučajno što su na urednička mjesta mahom dospjeli novinarski patuljci, jer je lakše izdati profesiju ako je slabije poznaješ. Zbog toga glavni urednici Slobodne Dalmacije i Novog lista – mislim da se zovu Ivo Bonković i Nenad Hlača – s tolikim žarom preuzimaju ulogu krpi, pomagala s pomoću kojih će vlasnik najprije očistiti nepoželjne sadržaje, potom nepoželjne kadrove, a naposljetku će s njima obrisati pod. Zabavno je što oni te svoje lepršave uloge drugačije doživljavaju, oni sigurno ne misle da su obične krpe, nego valjda vjeruju da su zastave, nacionalne ili korporativne, odnosno jedne te iste. Nikako da shvate kako su zastave, s koje god strane gledaš, također krpe.

Teško se oteti dojmu da je devedesetih neprijatelj bio transparentniji, najprije po imenu i prezimenu, a onda i po minulom radu. Kako ih sada prepoznaju? Dežulović je do prije par tjedana bio sjajan kolumnist, jedan od najboljih europskih novinara,  a već sutra postao je prišt na zdravom tkivu Slobodne Dalmacije i čovjek koji sramoti tu novinu. Davor Krile desetljećima je punio stranice Slobodne, ubuduće će znatno smanjiti tempo. Čak je i Kruno Kljaković opozvan s uredničke pozicije. Boris Pavelić je bio na putu da prođe najgore. Do jučer je bio čovjek koji je s knjigom o Feralu spasio izdavačku kuću Adamić, da bi se ujutro probudio uz očitovanje o izvanrednom otkazu u Novom listu. Kako su ti dežulovići, pavelići i krilići postali nepoželjni? Oni se, pratim ih dugo, nisu promijenili. Radi li se to medijska priprema za dolazak Tomislava Karamarka ili je medijske šefove, pa samim time i uredničke vrhuške koje spominjete, uhvatio strah pa dolazak ne žele dočekati nespremni?

Najprije, Kljaković nije dio toga društva, on je skoro čitav svoj radni vijek proveo na mjestu novinskog štetočine, pripadao je sorti egzekutora, a ne žrtava. Na primjerima obračuna s Dežulovićem, Pavelićem i Krilom – koji su po svojim talentima i vrijednostima uvelike iznadprosječni, novinari kakve bi svaka redakcija mogla samo poželjeti – možemo promatrati zbilja fascinantnu simbiozu fašizma i korporativnog načina odlučivanja. Udari na njih provedeni su u interesu hrvatske naci-desnice, motivi su dakle ideološki, a izvedba je prepuštena neupitnom i tobože neutralnom mehanizmu kompanijske hijerarhije koji je, da se ne zavaravamo, sam po sebi fašistički. Ako netko u tom kontekstu još uvijek želi spominjati „tržište“, „slobodu poduzetništva“ na medijskome planu ili kakvu sličnu kapitalističku izmišljotinu, zavrjeđuje da se sutra u totalitarnom paklu „slobodnoga tržišta“ friga bez prava na obranu. Nisu to tržišne, nego barbarske ambicije kada umjesto Dežulovića ili Krile angažiraš polupismenog Tihomira Dujmovića. Radiš li to „u interesu poduzeća“, onda je to poduzeće za proizvodnju mraka. Otkad je preuzeo EPH, Marijan Hanžeković ne čini ništa drugo osim napora da korporativnu infrastrukturu i produkciju što brže prilagodi novoj fašizaciji hrvatskoga društva. Ninoslav Pavić je kompaniju ustrojio kao servisnu službu političke moći, a sada je načinjen korak dalje, sada je to servisiranje političke moći koja već postrojava kaznene jedinice što će Domovinu čistiti od uljeza.

Naravno da se radi o pripremi za dolazak Karamarkovih hordi na vlast. Ne računamo li Lignjoslava Josipovića kao zasebno podvodno tijelo, Milanovićevoj vladi može se uputiti više stotina prigovora, ali ne i taj da se bavila pritiscima na medije. Štoviše, nezainteresiranost je tolika da se oko zadnjeg vala napada na novinarske slobode nitko od SDP-ovaca osim Vojka Obersnela nije ni oglasio, što je bez sumnje sramotno. Međutim, umjesto da taj trogodišnji manjak volje da se s pozicije vlasti uspostavlja politički nadzor novinarski pogoni iskoriste za vlastitu emancipaciju, oni su, ne uspijevajući iskočiti iz vlastite kože, trasirali put ka svojoj propasti i jedva dočekali novoga vođu na obzoru pred kojim će pasti ničice i poljubiti mu čizmu.

U takvim okolnostima cenzura odavno nije ekscesna pojava, nego temeljna uređivačka tehnika. To su već shvatili mnogi čitatelji: novine na svojim sve agresivnijim naslovnicama oglašavaju što toga dana objavljuju umjesto onoga o čemu ne smiju pisati. Obračun vodstva Novog lista s Borisom Pavelićem – unatoč tome što je drakonska mjera izvanrednog otkaza zamijenjena nekakvom opomenom, koja i dalje funkcionira kao otvorena prijetnja – utoliko je posebno instruktivan, jer je riječ o pukoj informaciji, pritom nedvosmisleno istinitoj, a poruka glasi: ne samo što ćemo ti ukloniti članak, ne samo što ćemo ti dati do znanja da nas tvoj novinarski refleks uopće ne zanima, dakle da si nepodoban dok god si profesionalan, nego ćeš biti kažnjen zato što ne prihvaćaš sustav redakcijske cenzure kao nešto samorazumljivo.

Nije se često događalo da novinar stane iza novinara. Je li, barem načelna, podrška Jurice Pavičića i Ante Tomića prognanom Dežuloviću početak dobre priče o mogućoj solidarnosti u ovoj profesiji o kojoj se puno pričalo, a koja zapravo nikad nije postojala?

Bez obzira na pojedinačne primjere, godine i iskustvo ne dopuštaju mi da u toj stvari budem optimist. Novinari će se još i okupiti u slučajevima izravne socijalne ugroženosti, ali da zbiju redove oko nekih slobodarskih principa, to još uvijek ovdje djeluje kao fantastika. Oni su svoje egzistencije prilagodili zakonu spojenih ucjena, na pomalo opsceni način uživaju u sudbinskoj nemoći, pa je uvijek pri ruci niz onih otrcanih klišeja koji služe kao opravdanje: djeca, krediti, bolesna mama, kruhoborstvo… Morala bi se, uostalom, dogoditi i kakva-takva katarza. Moralo bi se malko otvorenije progovoriti i o žurnalističkim zločinima, kako onima što su počinjeni prema drugima, tako i onima prema vlastitoj struci. Jer novija historija hrvatskoga novinarstva je historija jednoga ovećega groblja, gdje su kritički raspoloženi duhovi ukopavani uz svečanu šutnju ili radosne aplauze kolega. Kad zbrojiš sve hrvatske političke satrape i bezdušne tajkune, oni su u manjoj mjeri ugrozili medijske slobode od samih novinara.

Stoga bi, odvažim li se biti konstruktivan, umjesto očekivanja neke revolucionarne promjene svijesti, korisnije bilo poraditi na institucionalnim rješenjima. Na primjer takvima da se pošteno, profesionalno novinarstvo počne tretirati kao javno dobro. Jer svatko treba imati pravo na poštenu i profesionalno sročenu informaciju. Prepusti li se novinarstvo isključivo regulaciji tržišta, i to ovako malog tržišta – koje je u nas još i izloženo stalnom političkom silovanju – ono će pervertirati u svoju negaciju, skončat će u golom komercijalizmu i ideološkom sluganstvu. No, da bi se vodilo računa o javnome dobru, nužno je da postoji minimalno pristojna ili – hajde da budem patetičan – demokratska država. Takva koja je, zbog interesa građana, spremna na politički bezuvjetne poticaje. Demokratska država bi u najkraćem bila ona koja podupire nezavisne medije i nezavisne novinare koji će kritizirati vladu. U aktualnim okolnostima to je, dakako, utopija, pogotovo ako HDZ osvoji vlast, kada će država izgubiti i minimalne elemente pristojnosti. Tada ćemo po svemu sudeći morati prijeći na gerilske metode novinarske borbe, a bojim se i da će iole ozbiljna društvena kritika – ako je uopće bude – dolaziti izvan polja novinarstva.

Zadnjih se tjedana provlači teza kako novi vlasnik EPH Marijan Hanžeković smišljenom poslovnom akcijom prepušta Slobodnu Dalmaciju konzervativnim, desnim snagama jer da je južna Hrvatska takva, retrogradna, dok će Jutarnji list biti prostor slobode za libertarijance, politikom neopterećene kontinentalce. S obzirom na višegodišnji boravak na relaciji Split-Zagreb, ima li takva podjela smisla?

Nemam dara za prepoznavanje tih nijansi. Hoće li sličan sadržaj biti ponuđen u „tvrđoj“ ili „mekšoj“ ambalaži, hoće li prevladati „južna“ ili „kontinentalna“ varijanta provincijalizma, u krajnjem je svejedno. A i ne mislim kako su izdanja EPH toliko utjecajna da se ikome isplati taktički ih profilirati. Hrvatska medijska perspektiva najjasnije je izložena na onoj nedavnoj fotografiji gdje se Tomislav Karamarko grli s Velimirom Bujancem, gdje njih dvojica poziraju kao vedri i estetski nepodnošljivi entuzijasti. To da jedan deklarirani nacist, koji se svojedobno slikao u crnoj uniformi sa svastikom na nadlaktici, koji je pozivao na otpremanje Srba u Jasenovac, koji je zagovarao javno spaljivanje Ferala, koji danas kontaminira javni prostor neprestanim govorom mržnje, to dakle da jedna takva uš završi u toplome muškom zagrljaju budućega premijera, nije samo potvrda da se Bujanec trajno izmjestio s margine u zonu mainstreama, nego i svjedočanstvo o ekstremističkom karakteru onoga što se u Hrvatskoj danas naziva političkim centrom. Da se na toj fotografiji kojim slučajem zatekao i Hanžeković, poruka bi ostala potpuno ista, s tim što bi prizor u društvenom i estetskom smislu bio kompletniji.

Na svakoj promociji Pavelićeve knjige „Smijeh slobode“ o Feral Tribune uporno se ponavlja pitanje o obnovi Ferala, pa valja i nama pitati isto. Ima li šanse za takvim izdavačkim pothvatom?

O tome ćete uskoro saznati nešto više…

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.