"Prije našega prosvjeda nismo mogli dobiti potrebne zamjene u slučaju bolovanja, pa su odgajateljice morale raditi duplu smjenu, 10 do 12 sati rada u grupi s djecom nekad i do 15 dana mjesečno. Gdje je tu usklađenost poslovnog i obiteljskog života?", kaže Božica Žilić, predsjednica Sindikata obrazovanja, medija i kulture Foto: Osobna arhiva
Intervju je napravljen uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga Foto: RLS
Intervju s Božicom Žilić, predsjednicom Sindikata obrazovanja, medija i kulture, Ženske sekcije SSSH i potpredsjednicom SSSH za koordinaciju sa sindikatima javnog sektora razgovarale smo o problematici sindikalnog organiziranja danas, akcijama i djelovanju SOMK-a te stanju u predškolskom odgoju i obrazovanju u Hrvatskoj.
Što mislite o sindikalnom djelovanju danas i koja bi po vama trebala biti uloga sindikata u društvu?
Smatram da su sindikati oduvijek imali izuzetnu važnost u društvu koja bi danas trebala biti još veća. Sindikati ovom društvu trebaju jer su politički korektiv svih zbivanja, ili bi barem to trebali biti. Naravno, na sindikalnoj sceni ima mnogo problema - sindikati bi trebali biti u stanju mijenjati se jer se promijenilo puno stvari - od samog tržišta rada do očekivanja članstva. Također mislim da trenutna razmrvljenost sindikalne scene nikako nije dobra, sindikati moraju pronaći način kako će se ujediniti da njihova snaga bude veća. Previše je malih, pojedinačnih, kućnih sindikata, a ne vidim ni poseban razlog za pet sindikalnih središnjica. Kada bismo primjerice imali dvije dobre, jake sindikalne središnjice u koje bi bili okupljeni mnogi manji i veći sindikati, tada bismo bili puno veći korektiv vladi i vlasti, ali isto tako i dobra pokretačka snaga koja bi bila spremna u svakom trenutku reagirati na situacije koje idu protiv interesa i prava radnika.
Prije pet godina osnovan je Sindikat obrazovanja medija i kulture (SOMK). Možete li nam reći otkud ideja za osnivanjem novog sindikata i jeste li otpočetka udruženi u Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH)?
Utemeljitelji SOMK-a su zaposlenici Radio Vrbovca, Pučkog otvorenog učilišta Vrbovec i dječjih vrtića Ciciban i Žirek iz Velike Gorice te vrtića u Vrbovcu, redom članovi/ice iz područja medija, kulture i odgoja i obrazovanja. Sindikat su osnovali jer nisu bili zadovoljni radom postojećih sindikata, a i htjeli su ostati sastavnim dijelom SSSH, dok su ti sindikati bez da pitaju svoje članove odlučili izaći iz središnjice. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je glavni razlog osnivanja novog sindikata bio nezadovoljstvo radom postojećeg sindikata iz sektora predškolskog odgoja i obrazovanja u kojem nije bilo dovoljno informiranja i komunikacije, bilo je financijskih manipulacija sindikalnom članarinom, a i nisu se slušale potrebe članstva. SOMK je u početku imao 13 podružnica, a tijekom ovih pet godina postali smo brojčano jači, imamo kontinuirani rast članstva i sada imamo 32 sindikalne podružnice.
SOMK je otpočetka član SSSH, tu smo se utemeljili i odlučili ostati. Smatram da ova sindikalna središnjica ima ono što druge nemaju – teritorijalni ustroj I ekipirane stručne službe. Iako većinu članstva SSSH čine sindikati koji predstavljaju gospodarstveni i uslužni sektor, unutar središnjice djeluju i tri sindikata javnog sektora - SOMK, Sindikat zdravstva i Javne vatrogasne postrojbe. S obzirom da sam u međuvremenu postala potpredsjednica SSSH za koordinaciju sa sindikatima javnog sektora, dugoročno planiram povezati sindikate javnog sektora jer ovakva situacija odgovara samo poslodavcima.
Unutar SSSH imamo infrastrukturu koju nam nitko drugi ne može pružiti što je meni, kao predsjednici SOMK-a koja nisam još profesionalno u sindikatu, od neizmjerne važnosti jer se ozbiljan sindikalni rad ne može provoditi bez kvalitetnih stručnih suradnika.
Koji su po Vama glavni ciljevi i zadaće SOMK-a? Koje su vam trenutačno glavne aktivnosti?
Na kongresu 26. studenog ove godine, SOMK je donio program u kojem su jasno naznačeni ciljevi i prioriteti. U idućem mandatnom razdoblju jedan od prioriteta nam je svakako učlanjivanje jer da bi bili ozbiljna sindikalna pokretačka snaga, moramo se brojčano još povećati. Moramo imati tim za učlanjivanje čija će glavna zadaća biti prilaziti ljudima na terenu i razgovarati o problemima i njihovim rješenjima kroz sindikalni rad. Zatim, važna je edukacija sindikalnih povjerenika posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da SOMK ima puno novih sindikalnih povjerenika. Bez dobre edukacije nema dobrog sindikalnog rada. Treći prioritet nam je jačanje radničke participacije, utemeljenje radničkih vijeća gdje god je to moguće, izbor povjerenika za zaštitu na radu, iniciranje ulaska naših predstavnika u upravna tijela, nadzorne odbore, pogotovo u medijima gdje je dosta teška i složena situacija.
Naravno, želimo nastaviti socijalni dijalog kroz kolektivno pregovaranje – iako postojimo tek pet godina možemo se pohvaliti s potpisanih šest kolektivnih ugovora u sektorima obrazovanja i kulture. Gdje god SOMK ima članove/ice, naša je želja i primarni posao iniciranje i potpisivanje kolektivnih ugovora i kolektivno pregovaranje. S obzirom da vrtiće osnivaju gradovi, oni su nam socijalni partneri - s nekima, poput Vrbovca i Velike Gorice imamo odlična iskustva, ali nažalost imamo situacije, kao npr. u Sisku, gdje je gradonačelnica ignorirala sve sindikate koji su joj se obratili i s kojima je došla u “sukob “ po tom pitanju, pa je samim time ignorirala i SOMK. Nezadovoljstvo je veliko jer su odgajatelji "zaslugom" bivšeg sindikata ostali bez kolektivnog ugovora što se nije smjelo dogoditi. Kolateralne smo žrtve jer su neki sindikati ušli u klinč s gradonačelnicom zbog kojeg trenutačno i mi imamo barijeru za potpisivanje novog kolektivnog.
Novina u programu SOMK-a jest započeto povezivanje s međunarodnim asocijacijama, prvenstveno zbog razmjene iskustva. Našli smo srodnu međunarodnu asocijaciju, EPSU u koju ćemo zatražiti prijem početkom ove godine, jer ona okuplja upravo obrazovanje, medije i kulturu.
Sindikalni rad mora imati društvenu ulogu
Mislite li da je moguće da se kolektivni ugovori u Sisku potpišu parcijalno, odnosno da SOMK započne pregovore za vrtiće neovisno o drugim društvima i ustanovama?
Naravno da je moguće ako postoji obostrana volja. Ionako ne možemo imati jedan kolektivni ugovor za sustave koji uopće nisu slični – možemo imati jednu početnu osnovicu, ali naši koeficijenti ne mogu biti isti kao npr. zaposlenicima u komunalnim službama pri čemu je razina odgovornosti i obrazovanja različita, međutim, mogu biti usklađeni s radnim mjestima zaposlenika gradske uprave.
Odnosi li se vaš sindikalni rad isključivo na zaštitu prava vaših članova i članica u kolektivu ili mislite da ima i širu društvenu ulogu?
Sindikalni rad apsolutno mora imati i društvenu ulogu. Predsjednica sam i Ženske sekcije SSSH pa sam nastojala povezati nevladin sektor i sindikate te ukazati to i drugim predsjednicima i predsjednicama sindikata – sinergija je jako bitna. Samo zajedničkim snagama možemo utjecati na kreiranje javnih politika. SOMK je jedan od pokretača zajedničkog djelovanja, ono se nalazi i u našem programu rada. S BRID-om smo primjerice već organizirali zajedničke tribine i solidarnu podršku kolegicama u štrajku iz njemačkog sindikata Verdi, a sada radimo i zajedničko istraživanje po pitanju uvjeta rada u dječjim vrtićima. U svakom slučaju, gdje god budemo mogli/e, poticat ćemo suradnju u obostranom interesu.
Koje su specifičnosti sustava predškolskog odgoja i obrazovanja? Koja je posebna uloga sindikata u ovom sektoru?
Predškolski sustav je samo naizgled uređen sustav. To je sustav koji ima relativno dobre zakone, nažalost samo na papiru i mnogo problema zbog njihove neprimjene u praksi. Skoro 30 godina se niti jedan sindikat u predškolskom sustavu nije ozbiljnije pozabavio činjenicom da se zakoni nisu poštivali jer uvjeti rada za njih nisu bili sindikalna pitanja. SOMK o tome misli bitno drugačije što smo pokazali svojim javnim reagiranjima, akcijama i prosvjedima. Nedostatni uvjeti rada stvaraju izrazito veliki stres, iziskuju povećane radne i stručne napore svih zaposlenih u ovom sustavu i sve više mladih ljudi izlazi iz njega. Imam 34 godine staža u predškolskom odgoju, nisam se umorila i nisam požalila što radim u ovom sektoru. Za mene to nije posao već poziv. Željela sam raditi u normalnim uvjetima, prije svega dostojanstvenim, s puno manjim brojem djece u grupi nego što je to dugi niz godina. Izmorila su nas stalna očekivanja, odgovornosti, obaveze bez sagledavanja realnosti u praksi i stvaranja boljih uvjeta za djecu i za nas koje s njima radimo. Mnoge naše kolegice pod takvim pritiskom i u takvim uvjetima nažalost ne dočekaju punu mirovinu. Većina ih odlazi s puno različitih medicinskih dijagnoza pa im mirovina nije “ružičasta“.
Što se tiče sindikalnog djelovanja, kada smo svi bili u jednom sindikatu prije puno godina drugačije smo mogli utjecati na poslodavce, započeli smo raditi dobre stvari, ali smo se nažalost rascjepkali. Dobro je da ima pluralizma, ali mislim da bi imali više uspjeha da smo se drugačije organizirali i udružili. Primjerice, da se udruže sindikati koji su iste djelatnosti – trenutno imamo tri sindikata u predškolskom odgoju i svi imamo iste probleme, a ne možemo se usuglasiti. Sa Sindikatom radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske surađujemo samo oko kolektivnog pregovaranja u slučajevima gdje smo reprezentativni i jedni i drugi, primjerice u Sisku. Cilj nam je zajednički, da se što prije dođe do teksta kolektivnog ugovora. Kada smo kretali s našom kampanjom 2013 godine “Za bolje uvjete rada odgajatelja i dostojanstvo struke”, pozvali smo oba sindikata koja djeluju u sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja. Inicirali smo suradnju, ali odaziva nije bilo. Uvjerena sam da je do toga došlo da bi Zagreb imao barem donesen Plan i razvoj mreže dječjih vrtića.
Na koji se način pristupa nesindikaliziranim radnicama i radnicima? Pokušava li ih se uključiti u sindikat, i na koji način? Razlikuju li se metode između različitih sindikata?
Meni je u SSSH s jedne strane lakše (iako puno obilazim teren), jer naša sindikalna središnjica ima program i sustav sindikalnog organiziranja i učlanjivanja «Uštekaj se u sindikat». Priča je krenula iz aktivnosti Sekcije mladih Sekcije žena . Savez je organizirano krenuo sa sindikalnim učlanjivanjem na način da je napravio mrežu sindikalnih organizatora i edukatora koji će obilaziti firme i ustanove, svoju bazu podataka firmi i ustanova koje postoje u RH u kojima ili nema sindikalno organiziranih radnika/ca ili sindikati ne djeluju dovoljno aktivno. Naši timovi obilaze te firme i ustanove na način da se poslodavcu najavi dolazak i u neposrednom kontaktu s radnicima i radnicama pokušava ih se zainteresirati za učlanjivanje, naglašava se važnost zašto je dobro biti članom sindikata. Ovo je nova kampanja koja je tek nedavno krenula zbog čega trenutno ne mogu procijeniti njezin učinak ili broj novih članova u pojedine sindikate i SSSH. Što se tiče konkretnog rada u SOMK-u, primijetila sam da je najbolji pristup potencijalnim članstvima neposredni kontakt i dobri primjeri iz prakse koje smo uspjeli riješiti. Mi imamo i svoju Facebook stranicu. Primjerice, ljudi koji su zainteresirani za naš rad pošalju upit o mogućnostima učlanjivanja ili naprosto traže informacije o sindikatu na koja im mi odgovaramo. Uglavnom se s tim ljudima nađemo van radnog vremena i razgovaramo. Ljudi ne vole službene dolaske u njihove vrtiće jer se boje, očito postoje veliki pritisci od strane ravnatelja.
Borba za bolje uvjete rada
Čini li Vam se da se mišljenje i interes za sindikalnim organiziranjem promijenio tijekom Vašeg radnog vijeka ili u odnosu na neku specifičnu vremensku odrednicu, primjerice od ekonomske krize?
Savez je nedavno radio istraživanje čiji su me rezultati iznenadili. Mlade ljude u dobi između 25 i 35 godina ispitivalo se što znaju o sindikatu? Njih 70% anketiranih jest čulo za sindikat, ali nemaju nikakvu ideju zašto je sindikat bitan i zašto je važno sindikalno se organizirati. Na pitanje tko vam je i kako pristupio, pretežno su odgovarali da im je pristupio sindikalni povjerenik u firmi u kojoj su se zaposlili, ili su ih kolege obavijestili o postojanju sindikata, a na pitanje kada si postao članom/icom sindikata, odgovor je pretežno bio kada su trebali/e pravnu pomoć.
Čini mi se da mladi ljudi ne znaju puno o sindikatu iz razloga što i mi sami nismo možda dovoljno radili na informiranju, a mladi ljudi danas više nego ikad trebaju biti u sindikatu zbog nesigurnog tržišta rada. U SOMK dolaze mlade kolegice iz privatnih vrtića u kojima često trpe mobbing i znaju jako malo o svojim pravima, a nažalost u privatnom sektoru su sindikati rijetkost jer se radnici/ce boje za svoja radna mjesta.
U gradu Zagrebu SOMK mjesečno dobije u prosjeku četiri anonimne pritužbe na neprofesionalno ponašanje ravnatelja prema zaposlenicima, od mobbinga na radnom mjestu do kršenja različitih prava i sl. u kojima nas mole da se uključimo. Međutim, s obzirom da to nisu naši članovi, mi ne možemo reagirati. Nažalost, i kad dobijemo prijavu od naših članova u ustanovama u kojima imamo manje od 5 članova, dakle bez povjerenika, mogućnosti djelovanja su također minimalne, osim ako prijavitelj ne inzistira da problem rješavamo pravnim putem. Teško je u takvim situacijama sindikalno djelovati i zato nam je cilj osnivanje sindikalnih podružnica u kojima je uloga sindikalnog povjerenika od neprocjenjive važnosti.
Godine 2008. donesen je Državni pedagoški standard koji između ostalog propisuje infrastrukturne, financijske i materijalne uvjete rada. Standard se morao primijeniti u praksi do kraja 2013., a ideja je bila da primjenom budu znatno unaprijeđeni uvjeti rada zaposlenih kao i kvaliteta sustava u cjelini, no to se nije dogodilo. Kako to komentirate?
DPS je standardizirao ono što je u prijašnjim aktima bilo fragmentirano, uredio je točna mjerila i kriterije – broj djece s obzirom na dob, broj izvršioca, prostorne, materijalne i financijske uvjete rada i sl. U praksi se primjenjuje jedan dio DPS-a: ne možemo reći da su svi vrtići loši, da su sve zgrade stare i da se svugdje djeca nemaju čime igrati – ali ono što gotovo u svakom većem gradu ne štima su prekapacitirane grupe. Posebno u kontekstu današnjih potreba djece i očekivanja roditelja, u kontekstu današnjeg poželjnog rada u malim grupama ili individualnog pristupa svakom djetetu. Često imamo grupe u grupama – gotovo svaka odgojna grupa je uvećana u prosjeku za 10 do 12 djece više od važećeg DPS –a. Fizički i psihički napor odgajatelja je konstantan. Voditi brigu tijekom jedne smjene o toliko stvari istovremeno uz takav broj djece je nemoguća misija. Iako se to prelama preko leđa odgajatelja, težinu našeg posla ne osjete djeca i roditelji jer smo mi prije svega profesionalne i stručne. Ostvarujemo najbolje rezultate , možemo se pohvaliti kvalitetnom izvedbom svih naših programa s kojima su roditelji izuzetno zadovoljni. No trpi naše zdravlje.
U sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja u Zagrebu dnevno na bolovanju imamo 500 ljudi od kojeg većinu čine odgajateljice. Prije našega prosvjeda nismo mogli dobiti potrebne zamjene u slučaju bolovanja, pa su odgajateljice morale raditi duplu smjenu, 10 do 12 sati rada u grupi s djecom nekad i do 15 dana mjesečno. Gdje je tu usklađenost poslovnog i obiteljskog života? Postoje stvari koje se nisu promijenile u 34 godine mog radnog iskustva. Kapaciteti se nisu širili s obzirom na stvarne potrebe. Također, nije donesen Plan i razvoj mreže dječjih vrtića, iako možda mreža ne bi riješila veći dio problema. Donesena je u Rijeci, a ne funkcionira, no pitanje je zašto ne funkcionira. U svakom slučaju, važno je od nečega krenuti što smo mi u SOMK –u započeli. Zagreb ima gotovo 10.000 djece u sustavu više od dozvoljenog standarda i nikada nije sustavno planirao stvarne potrebe i kapacitete. Možda se ne može svake godine graditi novi javni vrtić, ali gdje su prenamjene poslovnih prostora ili montažni objekti? Naravno, nisam za to da djeca budu u neadekvatnom prostoru, ali prostor se ni ne može prenamijeniti za vrtić bez niza suglasnosti. Mnogi potencijalno dobri prostori zjape prazni, a grupe su natrpane kao mravinjaci.
Na koji način i kojim aktivnostima SOMK odgovara na probleme s nepoštivanjem DPS-a i uvjetima rada odgajateljica?
SOMK je 2013., nakon što smo vidjeli da bez obzira na period od pet godina postupne prilagodbe, gradovi neće moći primjenjivati DPS, započeli kampanju za bolje uvjete rada odgajatelja i dostojanstvo struke. Započeli smo je obraćanjem svim institucijama koje se bave pitanjem predškolskog odgoja s pitanjem kada će se standardi početi primjenjivati i zašto se krše odluke Hrvatskoga sabora koji je usvojio taj Zakon još 2008 godine? Krenuli smo s gradom Zagrebom jer on ima najveći broj gradskih vrtića – u tom razdoblju 60 javnih, 59 privatnih i 40 vjerskih. Naše istraživanje o prostoru, broju djece, materijalnim uvjetima i zadovoljstvu radom rađeno je u Zagrebu, Splitu, Velikoj Gorici, Vrbovcu i općini Dubrava. Po pitanju broja djece u svim tim mjestima stanje je isto – nigdje se nije ni približilo broju koji nalaže DPS.
Grad Zagreb se uredno oglušavao na sve što smo predlagale, nisu nas htjeli ni primiti pa smo krenule s organiziranjem javnih akcija, a kulminiralo je prosvjedom. To je bio prosvjed upozorenja, prvi prosvjed odgojno obrazovnih radnika i radnica koji se organizirao. Struka se digla na noge. Prosvjed je uspio i ima konkretna rješenja koja već “žive“ u praksi. Postupno provođenje Akcijskog plana postepenog smanjivanja broja djece u grupama, uvođenje trećeg odgajatelja za rad s djecom s teškoćama u razvoju, brže rješavanje zamjena za bolovanja, veća izdvajanja za didaktiku i materijal za rad, prenamjena poslovnih prostora i slično. Prosvjede smo imali u listopadu 2014., a u veljači 2015. smo dogovorili s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i sport provođenje Akcijskog plana već u ovoj pedagoškoj godini. Ovisno o kvartu i vrtiću, postepeno će po grupama smanjivati kod upisa broj djece, po jedno, dvoje, troje, koliko je moguće. Koliko se taj plan primijenio vidjet ćemo nakon našeg istraživanja, no od naših Zahtjeva nećemo odustati. Svjesne smo da je nemoguće odjednom naći rješenje za 10.000 djece, ali smo tražile da prihvate odgovornost i da se krene s rješavanjem ovog pitanja kako bi u budućnosti neka generacija odgajatelja radila u normalnim uvjetima.
Drugi je zahtjev bio da se vrtići grade prema stvarnim potrebama – ako ne pravi, čvrsti objekti onda montažni koji su se pokazali izuzetno dobrima. Treća stvar, tražile smo da se u praznim prostorima otvore pojedinačne grupe po kvartovima, da se proširi kapacitet. I konačno, tražile smo da grad Zagreb konačno donese Plan i razvoj mreže dječjih vrtića kojom bi se točno pratila dinamika stvarnih potreba i prema njima planirao razvoj sustava i kapaciteta.
Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u nadležnosti je lokalnih samouprava. Smatrate li da bi država u slučaju lokalnih samouprava koje imaju nedostatne proračune trebala preuzeti aktivniju ulogu u njihovom financiranju?
Država bi trebala preuzeti dio odgovornosti za sustav predškolskog odgoja i obrazovanja u slučajevima u kojima lokalna zajednica nije financijski u mogućnosti – država bi morala raditi u interesu svih svojih građana, jer svi plaćaju porez. Ni jedan vrtić ne bi smio biti doveden u pitanje, kao što je bio u slučaju grada Kostajnice. U Kostajnici postoje potrebe za vrtićem, a tamo su radnice i radnici bili bez plaće jer grad nije imao financijska sredstva. Generalno mislim da gradovi bezobrazno marginaliziraju predškolski sustav i to je nedopustivo. Vrtići i javni servisi trebaju im samo kada je predizborna kampanja, populistički i politički i samo tada se govori o značaju predškolskog odgoja.
Istina je i da je Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta, pod čijom smo ingerencijom, inzistiralo na donošenju Zakona, ali je ostavilo period postepene prilagodbe gradovima i jedinicama lokalne uprave i samouprave na koju su se oni očito oglušili, misleći da će radnici u ovom sustavu i dalje šutjeti i trpjeti. Mi u SOMK-u odlučno smo rekle da je dosta više poigravanja s ovim sustavom! Nedopustivo je da su u slučaju odluka vezanih uz predškolski odgoj i obrazovanje lokalne samouprave prepuštene same sebi, bez intervencije države koja mora stvoriti neke mehanizme, odnosno resorno Ministarstvo mora reagirati ako neka zajednica ima potrebu za vrtićem, a nema dovoljno sredstava. Nedopustivo je da se tolerira rad bez plaće I dobivanje plaća u zaostatku po nekoliko mjeseci i godina. Tu je uloga Sindikata važna!
Imate li organizirano članstvo u privatnim vrtićima i znate li kakva je tamo situacija po pitanju radnih uvjeta i radnih prava?
SOMK ima dio članstva i u privatnim vrtićima, a situacija tamo je nešto drugačija od one u gradskim. U njima radnici i radnice imaju bolje riješene uvjete rada, ali su odgajateljice izrabljivane na druge načine. Često, zbog uštede poslodavca, istovremeno rade kao odgajateljice, spremačice i kuharice i imaju relativno loše plaće (najveća plaća im je do 4500 kn, dok je u gradskim vrtićima veća i u manjim gradovima). Ravnateljice privatnih vrtića su se žalile kako ne mogu naći odgajateljice, što nije čudno. U gradskim vrtićima radnici/ce imaju kolektivne ugovore, a u privatnim vrtićima imaju golu plaću i pravilnik o radu tako da se često u gradskim vrtićima, usprkos lošijim uvjetima rada, osjećaju sigurnije.
Jednake mogućnosti za svu djecu
S obzirom na sve veću participaciju roditelja u financiranju rada vrtića, predškolske ustanove u Hrvatskoj slabije su dostupne roditeljima slabijeg socioekonomskog statusa. Uzimajući to u obzir, nameće se zaključak da sva djeca nemaju jednak pristup odgoju i obrazovanju, a te se nejednakosti dalje perpetuiraju kroz obrazovni sustav. Kako to komentirate i kakav je stav sindikata spram ovog pitanja?
Stav sindikata je takav da bi svako dijete trebalo biti integrirano u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. To je sustav koji bi trebao biti dostupan svima, dakle i roditeljima slabijeg socioekonomskog statusa, kao i nezaposlenim roditeljima. Dijete koje je integrirano u predškolski sustav se drugačije, lakše i bolje socijalizira i integrira u osnovnu školu, dobiva odličan temelj za razvoj svojih potencijala u svakom segmentu razvoja, poticaj za razvoj na svim područjima.
Što se tiče cijene vrtića, bilo bi idealno kada bi vrtići bili besplatni, ali to je trenutno nemoguća misija jer svaki grad diktira svoju politiku. Često se postavlja pitanje, s obzirom da Zagreb ima jednu od najnižih cijena vrtića kako to grad može financirati. Sindikat nije za povećanje cijene vrtića jer treba uvažiti činjenicu da roditeljima i 200-300 kn može biti puno s obzirom na različita opterećenja na plaću. Svako dijete treba imati mjesto u vrtiću, a svaki grad s obzirom na svoj proračun nužno mora odrediti prioritete. Uvjerena sam da grad Zagreb ima novaca za puno više vrtića, međutim grad predškolski sustav nije stavio među svoje prioritete. Ako je prioritet ovom gradu imati sustav obrazovanja, kako naš gradonačelnik kaže, na najvišoj europskoj razini, po europskim standardima, onda je nužno više uložiti u predškolski sustav.
Ne treba roditeljima povisiti cijenu, već prenamijeniti sredstva i što je još bitnije, s njima racionalno upravljati, što mislim da u gradu Zagrebu nije slučaj, barem kad je riječ o predškolskom sustavu.
Kad govorimo o odgojno obrazovnoj funkciji vrtića i djeca koja ne pohađaju vrtić godinu dana prije polaska u školu moraju proći program predškole koja je besplatna. Dakle, bez pohađanja programa predškole, minimalno 150 sati, niti jedno dijete ne može se upisati u osnovnu školu.
Zagovara li SOMK jednak pristup odgoju i obrazovanju svoj djeci i na koji način?
U sklopu istraživanja koje smo radili o radnim uvjetima, kao jedan od argumenata važnosti ujednačavanja uvjeta naveli smo dakako i položaj djece u sustavu. Neka djeca nemaju jednake šanse i dostupnost vrtića, neka imaju bolje uvjete u vrtićima, a veći dio djece boravi u neadekvatnim uvjetima. Ovakve razlike su neprihvatljive. Primjerice, novi objekt na Kajzerici je fantastičan. Svatko bi poželio tamo raditi (iako i tamo imaju krcate grupe). I onda djeca koja npr. odrastaju na Kajzerici imaju odlične uvjete, dok u nekima borave u minimalnim prostorima bez igrališta, a kamoli dvorana za tjelesne aktivnosti I sl. Uglavnom, SOMK će se uvijek zalagati za jednake mogućnosti za svu djecu. U krajnjem slučaju, to im je Ustavom i Konvencijom o dječjim pravima zagarantirano, iako se očito ne poštuje.
Postojeća organizacija vrtića zamišljena je kao servis za zaposlene roditelje pa djeca nezaposlenih roditelja nemaju jednaku mogućnost pristupa sustavu. Koje su prema vašem mišljenju najranjivije skupine koje kontinuirano ispadaju iz sustava i zašto je tomu tako?
Da, prednost imaju djeca čija su oba roditelja zaposlena, djeca invalida domovinskog rata, djeca branitelja i djeca iz udomiteljske obitelji ili ona koja su pod brigom centra za socijalnu skrb, samohrani roditelj. Roditelji koji ne rade mogu upisati djecu u vrtić eventualno ako su u sredini u kojoj u vrtiću nakon što su se svi ostali upisali, ima mjesta, što je rijetkost pa upravo njihova djeca najčešće ispadaju iz sustava.
Međutim, vrtići i ravnatelji ne koriste mogućnost koju im zakon dozvoljava. Mi možemo u vrtićima organizirati poludnevne programe u kojima bi dijete boravilo 4 do 6 sati dnevno, dok roditelji rade ili studiraju. Najgore je što jako puno tih ljudi radi na crno.
Dakle, kad bi imali tu mogućnost da par sati dovedu dijete u vrtić uz nekakvu simboličnu cijenu, već bi bilo bolje. Četiri sata bi mu dijete bilo zbrinuto, imalo bi obrok, na sigurnom je. To je velika stvar.
Mnogi vrtići ne koriste ovu mogućnost, nego imaju većinom standardni desetosatni program ili eventualno redoviti program obogaćen jezikom, sportom, dramskom i sl., što se dodatno plaća oko 250, 300 kuna. Radno vrijeme vrtića određeno je prema potrebama zaposlenih roditelja i razlikuje se od vrtića do vrtića.
S druge strane, postoji i mnogo slučajeva gdje su roditelji nezaposleni i pokušavaju naći posao, a kad ga i pronađu, s obzirom da nemaju kome ostaviti djecu, ne mogu se zaposliti i tako se godinama vrte u krug?
Da, to je istina i zaista to traje dugo i vrte se u krug. S druge strane uvriježeno je mišljenje da radno vrijeme vrtića nije prilagođeno radnim obvezama i potrebama roditelja, što nije istina. Na početku svake godine svaki vrtić anketira potrebe roditelja. Radno vrijeme svakog vrtića je od 7 do 17h, no ne duže od 10 sati dnevno.
Važnost kolektivnog ugovora
Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju potpisao je 2015. godine novi kolektivni ugovor s gradom Zagrebom. Možete li nam reći koje su osnovne razlike u odnosu na prethodni kolektivni ugovor? Može li se s novim kolektivnim ugovorom govoriti o poboljšanju prava? Koje su mu ključne prednosti i manjkavosti?
Kolektivni ugovor za zaposlene u predškolskim ustanovama Grada Zagreba, potpisan je 7. kolovoza 2015 godine Sudeći po reakcijama radnika i članova sindikata razočarao je većinu zaposlenih u predškolskim ustanovama. Razočarenje je prisutno i u redovima članova Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju, Sindikata koji je vodio pregovore. Nakon pompozno najavljene „velike bitke” s Gradom, možemo samo konstatirati da nažalost u novom tekstu Kolektivnog ugovora nema povećanja materijalnih prava u odnosu na prava koja smo „dobili“ stupanjem na snagu Pravilnika o radu u srpnju prošle godine. Znam koliko je kolektivno pregovaranje težak i odgovoran posao, no isto tako smatramo da se bez obzira na stav Grada Zagreba „krizu i recesiju“ na koju se stalno pozivaju, trebalo i moralo postići više.
Nakon toliko dugog vođenja pregovora (više od godine dana) moralo se bar malo pomaknuti s mjesta u kojem “tapkamo” dugi niz godina kada su u pitanju materijalna prava radnika. Važno je znati da smo za vrijeme kolektivnog pregovaranja, a sukladno Zakonu o reprezentativnosti, upućivali pregovaračima naše prijedloge, no glas SOMK-a nije se želio čuti. Kolektivni ugovor potpisan je na razdoblje od 4 godine. Osvrnut ću se na jednu važnu stavku iz čl. 45. kojim se osnovica plaće može umanjiti ako se iz sredstava proračuna Grada Zagreba ne osigura dovoljno sredstava za isplatu plaća svih zaposlenih (tako je bilo do sada po Pravilniku, na što smo također reagirali). To nikako nije smjelo biti u tekstu Kolektivnog ugovora.
Ipak, novost u ugovoru je da se osnovna plaća uvećava ako radnik ima akademski stupanj magistra znanosti za 8% i akademski stupanj doktora znanosti za 15%.
U borbi za bolje radne uvjete i dostojanstvo struke SOMK je pokrenuo postupak utvrđivanja beneficiranog radnog staža za odgajatelje/ice. Zahtjev je poslan Ministarstvu rada i mirovinskog sustava. U kojoj je to fazi? Zašto smatrate da bi odgojno obrazovni radnici/ce trebale imati pravo na beneficirani radni staž?
SOMK se početkom 2015 godine obratio Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, točnije radnoj skupini za izradu Nacrta prijedloga zakona o kategorizaciji štetnosti utjecaja poslova na zdravlje radnika s prijedlogom da se novim Zakonom omogući osiguranicima na radnom mjestu odgajatelja/ica raniji odlazak u starosnu mirovinu, odnosno beneficirani radni staž. Odgajatelji/ice većinu svog radnog vremena provode u različitim aktivnostima s djecom različite dobi od šestomjesečnih beba do predškolske djece, pod stalnim su pojačanim radnim i stručnim naporima, a samim time i izloženi velikoj količini stresa na radnom mjestu. Stalno fizički trpe pod opterećenjem i dugotrajnim stajanjem, dizanje djece koja u prosjeku teže oko 17 kg, klečanjem, sagibanjem, nošenjem različitih materijala i igračaka za provođenje odgojno obrazovnog rada, sprava i uređaja koji su teški, rade u nefiziološkom položaju kralježnice i izložene su stalnoj buci. Provođenje odgojno obrazovnog rada s djecom različitog uzrasta, suradnja i komunikacija s roditeljima i ostalim zaposlenima u dječjem vrtiću, nalažu kontinuirani psihofizički napor i rad u otežanim uvjetima. U prosjeku već nakon 10 godina rada počinju učestale bolesti kralježnice, glasnica, živčanog sustava, bolesti srca i krvožilnog sustava, štitnjače, gubitka sluha i vida, te različitih ginekoloških oboljenja s obzirom da su većina radnika žene. Sve to kulminira povećanim brojem bolovanja i operativnih zahvata. Postoji velika štetnost utjecaja na zdravlje radnika u ovoj profesiji. Upravo konstantno i dugogodišnje izlaganje takvim uvjetima rada iziskuje pomno sagledavanje ove profesije. Ona spada u rizična radna mjesta, gdje unatoč svim primjenjivim mjerama zaštite na radu dolazi do oštećenja zdravlja zbog nepovoljnih radnih uvjeta.
Ubrzo nam je iz MRMS –a stigao odgovor da se obratimo Zavodu za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu, te da moramo imati napravljen elaborat iz kojeg su vidljivi svi razlozi nastanka profesionalnih oboljenja. U travnju smo obavile razgovor u Zavodu i prikupile informacije potrebne za izradu elaborata. Trenutno tražimo stručnu osobu koja će nam pomoći u izradi.
Intervju je napravljen uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga.