Nećemo puno o Agrokoru i Ivici Todoriću. O tome smo napisali dovoljno. I to ne jučer, nego kada je trebalo, pa se likovanje nad zlogukom sudbinom ovog posrnulog poduzetnika ne čini naročitom opcijom za portal koji čitate.
Važnije od onoga što čeka građanina Todorića, koji ne želi prihvatiti stvarnost, ono je što radi država, odnosno vlast. Kad je Večernji list prije petnaestak dana objavio informaciju da su u Banskim dvorima tu subotu dugo u noć gorjela svjetla jer je državni vrh razmatrao što i kako s Agrokorom, nitko je nije ni komentirao ni prenio.
Javnost se zaokupila aferom s dnevnicama pa je Nacional ustvrdio da svjetla nisu gorjela zbog Todorića, nego zbog malverzacija s putnim troškovima koje su se nastavile i nakon Vlade Zorana Milanovića. Pola milijuna kuna, kao da živimo u uređenoj Skandinaviji, učinilo se tada puno važnijim od dramatičnog pada prinosa Agrokorovih obveznica na četvrtinu od izdane vrijednosti i neskrivene prijetnje ruskog veleposlanika, koji je onako uniformiran krenuo utjeravati Todorićev dug od oko 1,3 milijarde eura.
A svjetlo je, dokazalo se kasnije, gorjelo zbog najvećeg hrvatskog tajkuna. Zbog čovjeka koji – kako su nas podučavali neinventivni novinari i uvezani ekonomski analitičari – kada kihne, država dobije upalu pluća. Zbog čovjeka – opet će oni isti - koji zapošljava 60 tisuća ljudi, premda ih u Hrvatskoj radi 28 tisuća. Zbog čovjeka čiji su ključni ljudi postajali ministri i vraćali se u Agrokor kako bi to njemu odgovaralo. Zbog čovjeka čiju tvrtku, uostalom, otvoreno reklamira i javna televizija.
Država je zapravo, korak po korak, bila sve više agrokorizirana. Poticaji i subvencije dijelili su se onako kako Todoriću odgovara, kombinati su se privatizirali po Agrokorovu poslovnom planu, HBOR je dijelio kredite kad god je trebalo, pa je čak i porezna reforma napravljena tako da se spasi ono što se spasiti ne može.
Tko je onda ugasio svjetlo? Što se dogodilo da državni prijatelj broj 1 preko noći postane susjed kojeg bi svi najradije izbjegli, ali opet ne mogu jer je tu, jer ga viđaju svaki dan, jer ih je toliko zadužio da ne mogu tek tako okrenuti glavu kad unezvijereno prolazi pokraj njih. A znaju, o itekako znaju da zna biti neugodan kad se naljuti. A naljutio se, osjeća da tone i da njegovo vrijeme prolazi. I ljut je s razlogom. Navikao je na drukčije. Navikao je zagrabiti u naš džep kad god mu je to zatrebalo. Napravio bi on to i danas i ne bi ovi njegovi u Vladi imali ništa protiv, nego ima jedan sitan detalj koji sprečava takav scenarij: Hrvatska je, naime, članica Europske unije, a tamo se ne gleda blagonaklono na takve poteze. Osim kad ih oni rade, ali to je već druga priča...
Nije važno koji plan će se realizirati: hoće li ipak pronaći neke zapadnjake da mu sačuvaju glavu, kao što tvrde jedni, ili je istina da su Rusi već osnovali tvrtku koja će preuzeti ono što se još može uzeti ili će se Todorić odmah pokupiti u svoj hotel na zagrebačkom brijegu i prepustiti kompaniju onome što je nužno čeka.
Ključan je javni interes i pitanje kako bi se država trebala ponašati prema Todoriću? Ovako kako se do sada ponašala sasvim sigurno ne.
Jer država koja svjesno zatvara oči na šest milijardi kuna koje Agrokor duguje za PDV, nije odgovorna država.
Država koja dopusti da Todorićeve kompanije dug vjerovnicima nesmetano dotjeraju do 16 milijardi kuna i time dobar dio dobavljača izravno otjeraju u stečaj, nije odgovorna država.
Država koja potkraj prošle godine preko HBOR-a upumpa 378 milijuna kuna kratkoročnih kredita u četiri Agrokorove firme, a da pritom zna što se događa i da šutke gleda kako se glavni financijaš Zdravko Marić izuzeo od odlučivanja, nije odgovorna država.
Država, na kraju krajeva, koja zatvorenih očiju gleda kako se danas na Zagrebačkoj burzi sunovraćuju njezini udjeli koje ima u Todorićevim kompanijama, ne samo da nije odgovorna država, nego nije ni naša država. Todorićeva je! A da se ne zavaravamo, ti udjeli nisu mali. Samo preko Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) država u Zvijezdi drži 17 posto, u Jamnici šest posto, a u Belju jedan posto. Pridružite im udjele mirovinskih fondova, koji upravljaju novcem građana, a koji su također izloženi, sve će vam biti jasnije.
U trenutku pisanja ovog teksta Ledo je pao za 10,2 posto, Jamnica za 14,8 posto, Belje 7,1 posto, Zvijezda 3,7 posto. Cijene padaju kao pokošene, a isti se onaj ministar očito opet izuzeo i čeka instrukcije. Uostalom, nije tamo ni postavljen da čuva javne interese…
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu