Josipović od Pupovca zahtjeva da svoja politička i ideološka uvjerenja, koja zagovara kao građanin, kolektivizira i nametne čitavoj srpskoj manjinskoj zajednici kako bi ih potom stavila pod nos hrvatskoj parlamentarnoj većini tražeći od nje da ih također kolektivizira i nametne hrvatskoj većini Foto: Hina/Dario Grzelj
Zlatko Hasanbegović već neko vrijeme od Milorada Pupovca traži da se odluči hoće li biti lider Srba ili ljevice u Hrvatskoj, a Ivo Josipović najdugovječnijem srpskom saborskom zastupniku gotovo zapovijeda da mora biti autentični lijevi antifašista, a ne srpski etnobiznismen. Hasanbegović bi Pupovcu oduzeo njegovo pravo da se kao hrvatski građanin ideološki opredjeljuje kako god mu drago pod uvjetom da ne krši ustavni i pravni poredak zemlje, a Josipović mu ne bi dopustio da kao hrvatski građanin koristi i svoje pravo da u hrvatskim institucijama i javnosti zastupa i predstavlja pripadnike manjine kojoj i sam pripada, pogotovo one među njima koji su ga izabrali da to radi.
Hasanbegović se pravi lud kad Pupovca zapravo podsjeća da Srbi u Hrvatskoj više nisu konstitutivni suvereni narod nego nacionalna manjina koja ima pravo konzumirati sva svoja manjinska prava, ali ne i pravo da kao nacionalna zajednica uređuju i određuju karakter hrvatske države zato što je to ekskluzivno pravo većinskog hrvatskog naroda, jer očito svjesno prešućuje pravo Pupovca i svih drugih pripadnika manjina da kao građani ravnopravno sa svima drugima sudjeluju i odlučuju o tome kakva će hrvatska država biti.
Josipović bi pak Pupovca natjerao da bude zastupnik Srba kao konstitutivnog naroda, a ne nacionalne manjine te da koristeći trenutni odnos snaga u Saboru ucjenom natjera hrvatsku parlamentarnu većinu da spriječi revidiranje hrvatske države kao sljednice partizanskog antifašističkog pokreta koje se zorno realizira ukidanjem zagrebačkog Trga maršala Tita. Usput, Josipoviću izgleda od ruke ne ide ni prosta matematika, jer tri srpska saborska zastupnika predvođena Pupovcem mogu tek okrnjiti sadašnju parlamentarnu većinu Plenkovićeve koalicije jer je u međuvremenu narasla do 81 zastupničke ruke, a po potrebi u pričuvi ima i ruke Hasanbegovića, Esih i Glasnovića.
Povrh toga, Josipović od Pupovca zahtjeva da svoja politička i ideološka uvjerenja koja zagovara kao građanin kolektivizira i nametne čitavoj srpskoj manjinskoj zajednici kako bi ih potom stavila pod nos hrvatskoj parlamentarnoj većini tražeći od nje da ih također kolektivizira i nametne hrvatskoj većini. Josipović bi zapravo natjerao Pupovca da se do posljednjeg Srbina bori za očuvanje tekovina partizanskog antifašističkog pokreta i spašavanje Trga maršala Tita, kao što je nedavno urednik i komentator Jutarnjeg lista Boris Vlašić gadno zamjerio Branku Lustigu što kao Židov i preživjeli logoraš nije do posljednjeg daha branio Titov trg, nego je odustao i prepustio svoj gradski zastupnički mandat poslušnijem Bandićevu sljedbeniku da provede volju svojega šefa.
Lijepo su to Josipović i Vlašić zamislili da se do posljednjeg Srbina i Židova bore protiv ustašofilije i revizije partizanskog antifašističkog pokreta, kao da ta borba nije dominantno unutarhrvatsko pitanje i kao da njezin ishod presudno ne ovisi o volji hrvatske većine, pa čak i onda kad se stjecajem okolnosti u pojedinim političkim institucijama posloži takav odnos snaga da pokoji pripadnik manjine može biti jezičac na vagi, kao u Lustigovu slučaju kad je njegova ruka trebala biti ona većinska – 26., koja se trebala dići u zrak nakon što je 25 hrvatskih ruku već ponosno stremilo ka stropu gradske vijećnice, pa i one navodno antifašističke među njima.
Lustigova ruka nije se podigla u zrak, a u Jutarnjem je proglašen glavnim i gotovo jedinim krivcem što je Tito ostao bez svojeg zagrebačkog trga, kao što se Josipović iz petnih žila upro dokazivati da je Milorad Pupovac bio jedini čovjek u hrvatskoj politici koji je to mogao spriječiti, jer, eto, navodno o njegovoj je volji i političkoj moći ovisilo hoće li Plenkovićev HDZ podržati Bandić-Hasanbegovićev politički komplot u zagrebačkoj gradskoj skupštini.
Branko Lustig je odlučio iskoristiti svoje pravo da javno kaže i obrazloži svoj stav o Titu, njegovom antifašizmu, pa i njegovoj vlasti, ali je odustao da odlučuje i presuđuje u ime hrvatske, odnosno zagrebačke većine, jer mu je jasno da je to dugoročno jalov posao, kao što je početkom devedesetih godina jalov posao bio i pokušaj Sime Rajića da Hrvati i Srbi na tradiciji hrvatsko-srpske antifašističke partizanske borbe svoje međusobne odnose urede i u višestranačkoj i samostalnoj hrvatskoj nacionalnoj državi.
Voljom i odlukama Franje Tuđmana i Ivice Račana, HDZ-a i SDP-a, odnosno tadašnje dvotrećinske parlamentarne većine, hrvatske ponajprije, Rajić je bio kratkotrajna zvijezda repatica na hrvatskom političkom nebu, kao što bi to bio i Branko Lustig da nije svoj mandat vratio Bandiću, pa i Plenkoviću i Hasanbegoviću, a isto bi se dogodilo i Pupovcu kad bi poslušao zapovjedne Josipovićeve naputke i pristao biti današnji njegov Simo Rajić, jer tako, kako već četvrt stoljeća stvari stoje, želi i hoće hrvatska većina u hrvatskoj nacionalnoj državi, koja je, čitali smo ovih dana, i za donedavnog lidera ljevice Zorana Milanovića jedina dogma koja je i njemu prirasla srcu.
Uostalom, dvije trećine predratnih Srba kojih više nema u Hrvatskoj, protjerivanjem i odlaskom iz zemlje, a dio i svojim životima, platili su cijenu oružane pobune dijela svojih sunarodnjaka koji su se usprotivili osamostaljivanju hrvatske države, ali i njezinoj reustašizaciji koju su prepoznavali u crveno-bijeloj šahovnici novoga državnog grba i Tuđmanovoj objavi da je kvislinška Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka tvorba, ali i ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna o vlastitoj državi.