Zašto uvijek slavimo rat, a nikada mir?

Odvojene škole i vrtići, razbijene dvojezične ploče, nedostatak perspektive i međuetničkog dijaloga, dijelovi su slike kako mnogi danas vide situaciju u Vukovaru. I nakon sedamnaest godina od mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema puno stvari je ostalo zaleđeno, bez vidljivog pomaka. Ljudi su se uglavnom vratili, kuće su većinom obnovljene, ali svako malo iz raznih razloga zaiskri neka napetost.

Kada je 15. siječnja 1998. godine bez oružja i ljudskih žratva završen dvogodišnji 'projekt' vraćanja tog područja u pravni sustav Republike Hrvatske mnogi su to nazvali najuspješnijom mirovnom misijom UN-a. Kako je ona tekla, koje je nasljeđe tog 'jedinstvenog hrvatskog modela mirnog rješavanja sukoba' i što je hrvatsko društvo iz toga naučilo, neka su od pitanja na koji je dio sudionika tih događaja pokušao odgovoriti na predavanju „Mirna reintegracija Podunavlja – 17 godina kasnije“ u zagrebačkom Centru za mirovne studije. Priča jednog visoko rangiranog policajca i iskustvo mirovnih aktivista - dvije perspektive naoko suprotstavljene, ispričane 'iskustvom vlastite kože' – mogu biti poučne, ako ih se doista želi čuti.

Mirna reintegracija Podunavlja započela je 12. studenog 1995. godine potpisivanjem Erdutskog sporazuma između hrvatskih vlasti i predstavnika pobunjenih Srba iz istočne Slavonije, a pod patronatom UN-a. Sporazum je predviđao jednogodišnje prijelazno razdoblje, uz mogućnost produljenja za još godinu dana, s mješovitim policijskim snagama, demilitarizaciju, stvaranje uvjeta za povratak i obnovu te, na kraju, provođenje lokalnih izbora po hrvatskim zakonima.

Mirna reintegracija dočekana je s nevjericom i podsmjehom. Nakon vojnih operacija Bljesak i Oluja gotovo nitko nije vidio valjani razlog za mirno rješenje, nego se to tumačilo međunarodnim političkim pritiskom. Suradnja lokalnih Srba i Hrvata koji su do jučer pucali jedni na druge nije bila vjerojatna. Suživot je u to vrijeme bio termin kojeg su i Hrvati i Srbi izgovarali najčešće u političkoj samoobrani. Nijedna vlada u državama iz okruženja, pa ni čitava vlada Hrvatske, nije vjerovala da će nakon četiri godina rata Hrvatska, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija i lokalni Srbi zajedno raditi na projektu mirne reinegracije. Većina političara u tadašnjoj hrvatskoj vlasti o mirnoj reintegraciji su govorili samo kad su morali – opisao je Joško Morić okolnosti u kojima je započelo prijelazno razdoblje na području tzv. UNTAES-a. Morić je u to vrijeme bio pomoćnik ministra unutranjih poslova i potpredsjednik Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja.

Taj 'čudnovati projekt' je, prema njegovim riječima, doživljavao na terenu razne opstrukcije, i s hrvatske i sa srpske strane. Poseban izazov je bilo funkcioniranje mješovitih policijskih snaga koje su trebale osigurati miran život tamošnjem stanovništvu. Tada je na području Podunavlja živjelo oko 150 tisuća ljudi. U sastavu prijelazne policije bili su Srbi koji su do jučer ratovali protiv Hrvatske i regularni hrvatski policajaci. Na svakom nivou policijskog upravljanja bile su po ključu dvije osobe, na čelu svake policijske postaje bio je jedan Hrvat i jedan Srbin.

Ideja uspostave povjerenja upravo je zbog toga često rezultirala nepovjerenjem. Na sastancima s policijskim zapovjednicima znao sam reći da to što intimno misle da je ovaj drugi s kojim rade 'četnik' ili 'ustaša', to ostave za popodne, za privatno, a da ovdje obavljaju policijske poslove po pravilima zanata – rekao je Morić.

Policija je bila puno više od obične policije, rješavali su praktične stvari građanima, osiguravali povrat njihove imovine. Prioritet je bio izgradnja povjerenja, a ne upotreba represije. Morić kaže da se u tome prije svega vodio „logikom zdravog razuma“, da su snage UNTAES-a u tome bile od velike pomoći, ali „da smo se na kraju integrirali sami, nije nas integrirao general Klein“. Morić se prisjetio i neformalnih političkih opstrukcija. Tako su se na prvom HDZ-ovm sastanku u Vukovaru „natjecali tko će više omalovažiti rad policije u Podunavlju“. Morić je ispričao i do sada nepoznat događaj sa tamošnjeg skupa HSP-a. Unatoč upozorenjima da policija neće tolerirati koketiranje s fašizmom, pravaši su se oglušili.

Iako se Anto Đapić obvezao da neće biti ustaških pjesama i ustaških pozdrava, naravno da je toga bilo, kao i slika Ante Pavelića po automobilima... Za vrijeme njihovog skupa pohapsili smo 27 ljudi, prijavili ih i odmah to javno objavili. Đapić me je tada nazvao i obećao mi da će me smijeniti – ispiričao je Morić. Sličan pristup su, po njegovim riječima, imali i Srbi na prvim sastancima Zajedničkog vijeća općina, prozivajući policiju da favorizira Hrvate.

Da je bilo iznimno teško graditi povjerenje i među stanovništvom, ali i među samim policajcima pokazuje i podatak da je na početku u mješovitim policijskim snagama bilo 1150 Srba, 836 Hrvata i 52 policajca nekog trećeg etničkog porijekla, da bi – zbog raznih političkih i psiholoških pritisaka – bilo zamjenjeno više od 200 Hrvata, a do kraja mirne reintegracije nisu izdržala 453 policajca srpske nacionalnosti.

Morić, ipak, ocjenjuje da je riječ o uspješnoj mirovnoj akciji, koju bi jednako trebali slaviti i UN i hrvatska Vlada, kao primjer rješavanja kriznih situacija. Na žalost, to se ne događa.

Ako se slave i obilježavanju vojne oslobodilačke akcije s mnoštvom poginulih i ranjenih na obje strane, koja je logika da se ne slavi oslobađanje cijelog Podunavlja bez ijednog ranjenog ili poginulog čovjeka. Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem? – zapitao se Morić.

I danas nakon 17 godina, ima onih koji još uvijek nisu integrirani na tome području, a i onih koji se na valu 'stožeraša' pozivaju na ratne rane, a sami kopaju po njima, što potiče nove radikalizme, upozorio je Morić. Rješenje, među ostalim, vidi u dogovoru svih političkih aktera na tome području, obostranom pomaganju u istraživanju ratnih zločina, stvaranju lokalnog multietničkog savjeta za toleranciju i planiranju strateških investicija.

Za razliku od Morića koji je nakon iskustva istočne Slavonije zaplovio u drugačijim profesionalnim i političkim vodama, pa je sada i direktor korporativne sigurnosti u Zagrebačkom holdingu, mirovni aktivisti Nansen dijalog centra iz Osijeka bili su na terenu neposredno nakon dovršetka mirne reintegracije, a u Vukovaru su ostali do danas. Od 1998. godine radili su na uspostavi povjerenja, razgovarali su s povratnicima i s onima koji su čitavo vrijeme rata živjeli na tome području, poticali njihov zajednički život i obnovu prijeratnih dobrosusjedskih odnosa. Kroz različite akcije i radionice pomagali su im u rješavanju zajedničkih problema. Imali su mirovne timove u Tenji, Vukovaru, Belom Manastiru i Dalju.

Nakon tri godine iza nas je ostao određeni broj novoosnovanih nevladinih organizacija koje su nastavile raditi. Veliki nedostatak je što su projekti udruga uglavnom ograničenog trajanja. Nevladine organizacije nemaju sustavnu podršku države koja bi radila na pružanju potpore uspostavi povjerenja. Tako da imamo obnovu kuća koja se svela na obnovu crvenih krovova, ali u njima ljudi kratko žive i odlaze negdje drugdje – kaže Ivana Milas iz Nansen centra. Današnja struktura stanovništva uvelike je promijenjena, upozorava, mnogo je naseljenika iz BiH ili drugih dijelova Hrvatske, mnogi ne žive pored starih susjeda, što je još jedna otežavajuća okolnost.

U današnjem Vukovaru veliki su problem odvojene škole i vrtići, s posebnim ulazima i igralištima. Pripadnici nacionalnih manjina imaju zakonsko pravo na školovanju na svojem jeziku i pismu, ali je pitanje što je konzumiranje tog prava na kraju polučilo. Prema istraživanju Nansen centra, mnogi nastavnici nisu zadovoljni takvim 'jednoetničkim' školovanjem, smatraju da to nije dobro za budućnost djece u Vukovaru, ali ne smatraju da su oni odgovorni za takvo stanje, nego odgovornost prebacuju na roditelje koji biraju takvo obrazovanje za svoju djecu, a odgovornima smatraju i političare. Istodobno, boje se - ako bi se škole spojile - da bi mnogi od njih izgubili posao. Ni roditelji nisu pretjerano zadovoljni, a ni djeca koja moraju birati strane.

Zbog svega, Nansen dijalog Centar već sedam godina u suradnji s dijelom roditelja i nastavnika radi na osmišljavanju i promoviranju kurikuluma integrirane osnovne škole u Vukovaru i Kninu. Školski program tzv. Nove škole u sebi bi sadržavao interkulturalne predmete, poput podučavanja duhovne i kulturne baštine svojeg zavičaja. Nastava bi bila na hrvatskom jeziku, ali bi se u obaveznom programu poučavao i srpski i svi ostali manjinski jezici koji se govore na tome području.

U toj bi školi djeca sjedila zajedno, učila bi živjeti zajedno. Djeca će razvijati i svoj identitet, ali i učiti o kulturnoj baštini svih naroda koji tamo žive. Bilo bi puno rada na suradnji i međusobnoj komunikaciji, a važan bi bio i mirovni rad – objasnila je Milas. Prema sadašnjem stanju, škola bi trebala krenuti od sljedeće školske godine. Dobivena su znatna sredstva od Europskog ekonomskog prostora (EEA fond) i Kraljevine Norveške.

Najveći izazov će nam biti u sljedećim mjesecima kada krećemo u rad s nastavnicima i u promoviranje škole na području Vukovara – kaže Ivana Milas koja nije previše uvjerena da s istim entuzijazmom u taj posao kreću i u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te u Agenciji za odgoj i obrazovanje.

I prema mišljenju Gorana Božičevića, predavača na Mirovnim studijima, da bi se doista razumjelo probleme neke sredine treba tamo živjeti, biti s tim ljudima, slušati ih i osloboditi se etiketa i predrasuda. To je ono što još uvijek čeka Vukovar.

Mirna reintegracija nije završena, ona je prekinuta. Možda je napravljen administrativni dio, ali trebalo je nastaviti sustavno raditi s ljudima, dati im šansu. Za to je potreban dugotrajan temeljit mirovni rad. Potrebno je institucionalizirati rad na uspostavi povjerenja. Želio bih da država stane iza toga, da osjetim da je mirovni rad u konfliktnim zajednicama doista prepoznat. Bilo bi dobro kada bi hrvatska država odlučila da makar samo dvadeset ljudi postavi po Hrvatskoj u timovima od po troje–četvoro da planski, dugotrajno grade neku zajednicu. Ali to što mi govorimo je znanstvena fantastika za političare, oni ne razumiju što mi pričamo – kaže Božičević, aktivist s dugodišnjim iskustvom mirovnog rada u zapadnoj Slavoniji i Podunavlju.

Kada bi se pitalo mirovne aktiviste, ali i druge koji su radili ili još uvijek rade na osnaživanju zajedničkog života i multikulturalnosti, bilo bi lijepo kada bi se 15. siječnja proglasio Danom izgradnje mira u Hrvatskoj, da - kao što je rekao Goran Božičević - budemo ponosni na mirnu reintegraciju jer je to bilo „ludilo od napora ljudi koji su radili nešto, samo da se ne bi silom presjeklo“.