Zbog straha, istospolna vjenčanja i dalje daleko od očiju javnosti

"Od naše statistike sigurno se nećete umoriti", tim je riječima službenica jednog matičnog ureda odgovorila na naše pitanje je li na području njezina ureda bilo vjenčanja istospolnih parova.

I doista, brojke nisu impresivne. Ako se usporedi s brojem heteroseksualnih brakova, registriranih životnih zajednica dvojice muškaraca ili dviju žena ima zanemarivo malo. Od kada je početkom rujna počela primjena Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola, svoje veze registriralo je između 30 i 40 homoseksualnih parova. Za usporedbu, lani je u Hrvatskoj sklopljeno 19.169 heteroseksulanih.

Nazvali smo nekoliko matičnih ureda po Hrvatskoj da bismo doznali jesu li u nepuna četiri mjeseca od primjene zakona imali iskustvo s gay-vjenčanjima. U Dubrovniku je za sada sklopljena jedna takva veza, u Splitu dvije, Rijeka je imala tri vjenčanja istospolnih partnera, odnosno partnerica, Rovinj dva. Bilo je slavlja i u Pazinu, Opatiji, u Koprivničko-križevačkoj županiji... Riječ je o registriranim vezama između hrvatskih državljana, odnosno državljanki, ali ima i parova u kojima su jedan od partnera ili partnerica stranci – iz Italije, BiH ili Srbije. U Osijeku, na istoku Hrvatske, matičari još nisu imali iskustvo s registracijom homoseksualnih veza, iako je bilo šest upita. Slično je i na Hvaru. Tamo su nas iznenadili odgovorom:

"Nadamo se da će nam se javiti parovi koji žele sklopiti životno partnerstvo, ali još nitko nije pitao ni preko agencija ni privatno. Vjerujemo da će to biti uglavnom stranci, kao i za ove druge brakove. Vjerojatno još nema upita zato što je zakon stupio na snagu usred turističke sezone, a parovi svoja vjenčanja planiraju i godinu unaprijed", rekli su nam u hvarskom matičnom uredu.

Očekivano, najviše posla imaju matičari u Zagrebu. Prema riječima Asje Ettinger iz Gradskog ureda za opću upravu, do sredine prosinca sklopljena su 22 životna partnerstva u Zagrebu, od čega je polovina ženskih parova, a polovina muških. Rezervirana su još četiri termina za vjenčanje, a ima i više upita i najava.

"Registrirali su se parovi u kojima su oba partnera ili partnerice hrvatski državljani, ali bilo je i onih u kojima je jedan od njih stranac, državljanin ili državljanka Velike Britanije, Austrije, Japana, Slovenije, BiH ili Srbije. Parove u kojima su oba partnera stranci do sada nismo imali", rekla nam je Asja Ettinger.

Još se čeka strance

Hrvatski Zakon o životnom partnerstvu dopušta registraciju homoseksualne veze i stranim državljanima tako da nije čudno da već sada ima "mješovitih"' istospolnih zajednica u kojima su homoseksualni partneri različitog državljanstva. I dok onima iz zemalja EU-a za reguliranje statusa u Hrvatskoj nije presudno i ozakonjenje njihove ljubavne veze, državljanima BiH i Srbije teže je održavati vezu s partnerom ako nemaju riješen status u Hrvatskoj. Donedavno su homoseksualni ljubavni parovi bili "s one strane zakona", odnosno u sivoj zoni.

"Prije donošenja zakona, ljudima je bilo jako teško zato što su živjeli u stalnoj neizvjesnosti. Ako je jedan od partnera bio državljanin BiH ili Srbije, morao je svaka tri mjeseca izlaziti, pa se vraćati u Hrvatsku, jer ovdje nije mogao drugačije regulirati status. Sada se takvi parovi 'mješovitog' državljanstva mogu pozvati na spajanje obitelji", kaže Marko Jurčić iz udruge Zagreb Pride.

Prije nekoliko dana Jurčić je bio u Sarajevu, gdje je na susretu s tamošnjim novinarima govorio na temu "Zašto LGBT-parovi iz Bosne i Hercegovine idu u Hrvatsku registrirati istospolno partnerstvo?".

"Riječ je zapravo o parovima 'miješanog' državljanstva, od kojih jedan od partnera ima hrvatsko, a drugi bosanskohercegovačko državljanstvo. Oni ovdje u BiH ne mogu formalizirati svoj odnos, pa to za sobom povlači mnoge ekonomske i socijalne probleme. Zbog toga se žele registrirati u Hrvatskoj", objašnjava Saša Gavrić iz Sarajevskog otvorenog centra, udruge koja je organizirala skup.

Registriranu istospolnu zajednicu zakoni BiH još ne priznaju. Stoga se može očekivati da će takvi parovi s vremenom preseliti ili u Hrvatsku ili u neku drugu zemlju Europske unije.

"Kroz hrvatski institut registriranog partnerstva istospolni parovi lakše mogu ostvariti stalno boravište, radni dozvolu i ostala prava. Ne mora to nužno značiti život u Hrvatskoj, nego mogu živjeti i u mnogim državama EU-a jer većina njih priznaje neki oblik istospolne zajednice", kaže Gavrić.

I dalje potajna vjenčanja

Koliki je broj državljana BiH ili Srbije koji su već sklopili ili namjeravaju sklopiti homoseksualni brak po hrvatskim zakonima, nismo uspjeli doznati. U matičnim uredima nevoljko daju podatke o državljanstvu partnera pozivajući se na pravo na privatnost. Svi su naglašavali da i sami partneri inzistiraju na strogoj zaštiti privatnosti. Prvih tjedana u Zagrebu su gay-vjenčanja bila isključivo u večernjim satima, ali sada ih već ima i popodne, kaže nam Asja Ettinger.

"Možda bi se razbila mističnost kada bi neki par pristao na novinarske fotoaparate i kamere. Interes javnosti bi tako s vremenom prestao i sve bi bilo uobičajeno, kao i s vjenčanjima heteroseksulanih parova", smatra Ettinger.

Željeli smo doznati i što se promijenilo u životu novopečenih mladenaca, ali uza sve napore ni to nam nije uspjelo. U pisanim ili posrednim kontaktima s nekima od njih, odbijali su komunikaciju s medijima.

Tako nam je jedan lezbijski par odgovorio da nisu zainteresirane za "daljnje medijsko eksponiranje" nakon što su "mediji napravili mahom jedan senzacionalistički i žutoštamparski ekspoze od priče" i nakon "neprijatnosti i straha koji su poslije uslijedili". Požalile su se i da nisu imale podršku nekih nevladinih organizacija i uputile nas na udruge s kojima ipak imaju dobra iskustva. Spremne su, kažu, podržati ljude iz zajednice, ali ne preko medija, nego samo u izravnom kontaktu. Vjeruju da isto mišljenje dijeli i "dobar broj parova koji su već stupili u životnu zajednicu". 

Ni preko udruge Zagreb Pride nismo uspjeli stupiti u kontakt ni s jednim homoseksualnim parom koji se registrirao kod matičara.

"Ljudi koji su već bili po medijima sada više ne bi javno govorili, a drugi se ne žele javiti. Bez obzira na zakon, i dalje postoji strah i briga za privatni život i zazor od novinara i javnog eksponiranja. Iako postoje Zakon o životnom partnerstvu i Zakon o suzbijanju diskriminacije, ali i korektni državni službenici, još ima ekscesnih situacija. Tako su ove godine bili napadi na gay-osobe u Splitu i Dubrovniku, a policija to nije tretirala kao zločin iz mržnje", rekao nam je Daniel Martinović, koji u udruzi Zagreb Pride vodi projekt Dugine obitelji. Prenio nam je samo dio iskustava novih parova, ona kod matičara.

"Nitko nije imao problema pri registraciji, nitko nam takvo što nije prijavio. Svi matičari i matičarke bili su 'friendly' raspoloženi, susretljivi u odabiru termina i svega što je bilo potrebno", kaže Martinović. Vjeruje da problema neće imati ni dva lezbijska para koja su nedavno pokrenula postupak za partnersko skrbništvo nad djecom jedne od partnerica. Za sada, kaže nam, nije bilo nikakvih problema ni u centrima za socijalnu skrbi ni na sudovima nadležnim za odlučivanje u takvim slučajevima.

Očita diskriminacija

Upravo je pitanje djece, posebno one zajedničke, ostalo neriješeno u novom zakonu. Bio je to svojevrsni kompromis vladajuće Kukuriku koalicije s konzervativnim i crkvenim krugovima koji su se opirali i samoj pomisli na homoseksualne brakove, a pogotovo posvajanju djece. Istina, u saborskoj raspravi neki zastupnici SDP-a, HNS-a i Laburista pojedinačno su se založili da i istospolni parovi mogu posvojiti dijete, ali to im, naravno, nije prošlo.

Zakon o životnom partnerstvu homoseksualnoj zajednici priznaje gotovo sva bračna prava, ali ne dopušta posvajanje djece nego predviđa samo skrbništvo nad partnerovim djetetom. Uoči usvajanja zakona ovoga ljeta, na tu su diskriminaciju u odnosu na "većinske" bračne zajednice upozoravale LGBT-udruge. Tako su iz Lezbijske grupe Kontra poručili da "ne postoji opravdani razlog" za isključivanje posvajanja djece iz novog zakona. Da je riječ o ustavnoj neravnopravnosti bračnoga statusa i kršenju ljudskih prava, danas upozoravaju i u Zagreb Prideu, čiji je predstavnik sudjelovao u izradi zakona.

"Riječ je o očitom primjeru diskriminacije. Europski sud za ljudska prava donio je mišljenje prema kojem države moraju dati ista prava heteroseksualnim i homoseksualnim bračnim zajednicama. Očito je da još nema političke volje da se to kod nas riješi", kaže Daniel Martinović. U Zagreb Prideu za sada ne pokreću nikakvu akciju da se to promijeni, ali razmišljaju što učiniti i kojim metodama.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije