"Pitaju me što ne napišem pjesmu. Eto, baš neću. Neću sve dok ne budem mogao da napišem najljepšu ljubavnu pjesmu koja se može napisati. Sada ljubavnu ne mogu da napišem. A ni jednu drugu neću..." Foto: Wikipedija
Svako je na ovom svijetu, ovakvom ili onakvom, odrastao uz neku pjesmu. Svako se od pamtivijeka štrecao uz neki glas i neke tonove koji su poput valova odnekud, iz daljine djetinjstva i mladosti, dovlačili nježne uspomene na bezgriješna vremena. Sarajevo je minulih decenija odrastalo uz Kemala Montena, vjerovatno više nego uz bilo koga drugog. Njegov glas i stihovi njegovih pjesama bili su vazduh i voda Sarajeva, bili su naša istina i naša ljubav, bili su s nama na prvim momačkim i djevojačkim sastancima, bili su objašnjenje kada nismo imali riječi za objašnjavanja, bili su uvijek ono najljepše što smo htjeli kazati, a nismo znali ili nismo smjeli. Pa i kada smo mu krali stihove, izgovarajući ih u mraku onome zbog koga smo postajali mali kradljivci, lopovluci su nam praštani, u ime ljubavi.
I naravno da je Kemal Monteno ostao u Sarajevu sa svojom gitarom i svojim vječitim osmijehom, na sada usahlom, mršavom i izboranom licu. Gladan, a da to nikada nije priznao, sam, ali tako da to niko ne sazna, beskrajno ljut na život koji ga je izdao, isto kao i svaku onu pjesmu što je napisao o Sarajevu. Ostao je da pjeva natjerujući nam na oči preostale suze, koje smo ovako ojađeni i poniženi dozvolili sebi, pred svijetom. U noćima kada nam je najteže, a najteže je uvijek, po ćoškovima bivših kafana i klubova, mjesecima nas sustižu njegovi stihovi:
"...naši prsti zaboravljaju svirati,
naši glasovi pjevati,
mi se više ne sjećamo svojih stihova,
gitare morte,
gitare morte...
zar će samo oni,
samo oni pjevati..."
Jedne od tih noći, kada smo još vjerovali da je ovaj ludi rat samo tužna epizoda naših života, tada još jačih od svih prolaznih idiotluka, rekao mi je: "Pitaju me što ne napišem pjesmu. Eto, baš neću. Neću sve dok ne budem mogao da napišem najljepšu ljubavnu pjesmu koja se može napisati. Sada ljubavnu ne mogu da napišem. A ni jednu drugu neću..."
Mjesecima je nakon toga, sa svojim nerazdvojnim drugarom Davorinom Popovićem, jedinom ravnopravnom legendom Sarajeva i naših mladosti, prkosio mržnji starim i davno napisanim stihovima. Nije nikada dozvoljavao ni Pjevaču, kako je iz milja zvao svog Davorina, da otpjeva ništa što nije bilo vrijedno momenta i ljudi naslonjenih na njihove pjesme kao na jedine potporne stubove u sarajevskom bespuću.
Onda je jednoga dana, po današnjim kriterijima iz velike daljine, a po nekadašnjim iz bliskog Zagreba, od starog znanca, pjevača s kojim se decenijama osvitalo u istim gradovima, po istim plažama i istim kafeima, od Arsena Dedića, stiglo pismo na Keminu adresu, u Sarajevo. Pravo Arsenovo pismo, komponovano srcem i strijepnjom, prijateljskom ljubavlju i tugom nad ludilom što nas je vratilo stoljećima natrag.
Kemal Monteno je gitarom i perom sastavio odgovor Arsenu. Napisao je jednu ljubavnu, koja neprekidno lebdi nad Sarajevom i nad svima nama. Napisao je i otpjevao ponovo ono isto što smo jako dobro znali, što smo eto baš tako i svi ovdje htjeli da kažemo, ali nismo znali kako, ili nismo smjeli. Učinio je ono što je samome sebi obećao. I neće da je snimi, ne dozvoljava ni drugima da to učine. Ako ste Sarajlija, ako znate šta to znači u ovome gradu, ako imate petlje da neke od hladnih noći budete tamo gdje su i svi ostali koji jesu Sarajlije, imate, možda, šansi da čujete. Obavezno duboko u noći, ili pred samu zoru. Onda kada se zbog policijskog časa, uhvaćeni na ulici, morate pomiriti sa nastavkom sanjanja u nekoj toploj sobi policijske stanice:
"Dobili smo Tvoje pismo,
pjesmu prijatelju.
Stihove prigušene nade.
Utrnulim prstima pišemo odgovor.
Na preživjelim žicama,
srca daju ritam,
još pulsiraju
na vatrama čovjeka
poput feniksa, poput feniksa
dišući sarajevski zrak
opor od smrti tolike mladosti,
moj bože, dio mio!..."
I onda ono što mu niko od nas, napuštenih ovdje i ostavljenih šakalima u ime "poretka" i "civilizacije", nikada neće zaboraviti. Riječi koje su nam skraćivale život uzbuđenjem što su ga donosile:
"...opet ćemo šetati
kroz Ulicu Daniela Ozme,
u gluho doba noći, kao nekada,
zaštićeni koprenom prijateljstva
koje je uvijek bilo i ostalo
naš nerazjašnjen slučaj.
Ja se nadam,
ja se prvi put nadam...
Moj bože, dio mio!
Opet ćemo mi
k'o nekad Haulikovom
i čaršijom šetati,
žigosani nitima prijateljstva
utiskivati tragove
u mokru snijegu, i kaldrmi...
A što pitaš kako smo?
Živi smo,
živi smo..."
Ne znam šta još mogu uzeti Sarajevu ne bi li ga ostavili izolovano od svijeta. Pokidali su mu telefonske žice, srušili poštu i ubili poštare, zaustavili vozove i porušili mostove, potrovali golubove pismonoše i zabranili satelitske veze. Pismo je Arsenu, u Zagreb, i još mnogo dalje, ipak otišlo. I odlazi svaki dan bezbroj puta.
Opet ćemo mi...živi smo, živi smo...
(Zlatko Dizdarević, Sarajevo, proljeće 1993. godine)