Zločin kao vrlina

Popularna uzrečica glasi: potrebno je individualizirati krivnju. Tako se recimo u sklopu akutne, trajajuće društvene upale povodom presude Šestorki, izvjesni Josip Juratović, njemački političar hrvatskog porijekla, ritnuo u protest protiv honoriranja osuđenog ratnog zločinca u Hrvatskoj, kao i nacionalističkog "guranja ideje kolektivne krivice", odnosno "manipulativne debate kako je hrvatski narod kolektivno kriv za politiku Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini". U istom se duhu, promptno po presudi, i Dragan Markovina čudio Plenkoviću, posve opravdano, na najavama odbijanja presude zato što ne odgovara laži "povijesne istine" izglasane u Saboru još za Račanova mandata. Čitav je niz bizarnih ideja, podvlači Markovina, integriran u tu gestu: ideja da je neko političko tijelo nadležno za pisanje i procjenu povijesnih istina, ideja da je na Vladi RH da polemizira s međunarodnim sudom o njegovoj presudi, ideja da je presuda tobože ostala u sjeni Praljkovog samoubojstva, ideja da je njegova žrtva bitnija od njegovih žrtava, konačno i ideja da bismo "svi bili krivi za djelovanje Herceg-bosne i udruženi zločinački pothvat, a ne samo oni koji su za to osuđeni".

Jednom sam prilikom u nekom govoru o obilasku srebreničkih grobova slušao rečenice koje su uključivale sintagmu "srpski zločin". Pobunio sam se: taj zločin, kao i bilo koji drugi, ne može biti srpski. Da, počinili su ga neki Srbi, ali žrtve u Srebrenici nisu stradale zato što su se u krivo vrijeme na krivom mjestu namjerile na te i te Srbe, nego zato što su se namjerile na te i te kretene (u ovom slučaju srpske narodnosti), poremećene u određenom smislu, spremne da čine zločin u ime nacije. Isto to pleme kretena je na primjer počinilo HVO zločine u Bosni ili "olujne" u Krajini, a ja se nikada, ali baš nikada, nisam osjetio krivim zbog toga, ili potrebu da se nekome ispričavam. Zato što odlučujuće na počiniteljima nije što su bili Hrvati kao i ja, nego što su bili pripadnici ovog plemena kretena kojem ne osjećam pripadnost i nikada ga nisam podržavao. Ako bi netko te zločine atribuirao kao hrvatske zločine, pobunio bih se, jer tada ih se atribuira i meni, koji s njima nemam ništa. 

Pravo ime svih tih zločina glasi nacionalistički zločini – počinjeni u ime nacije. Svi, sa svih strana, trebaju biti atribuirani ovom plemenu poremećenika, još ih zovemo: nacionalistima. To je tako jednostavno: iza dance macabrea u Bugojnu ili obrednog klanja na Ozrenu stoje hrvatski i srpski desničari (zato što isto pleme s mudžahedinima); iza pokolja u Ahmićima ili Pakračkoj Poljani stoje srpski i bošnjački desničari (zato što isto pleme s ustašama); iza masakra Srebrenice ili uništenja Vukovara stoje bošnjački i hrvatski desničari (zato što isto pleme s četnicima). 

Zahtjev za individualizacijom ratnog zločina svoj smisao ima u dokidanju ekstrapolacije etničkog ključa, odrješenju krivnje onih pripadnika nekog naroda koji nisu stajali iza zločina što ih je počinio neki pripadnik tog naroda. Riječ da bih rekao. 

DUH PALANKE

Ujutro na dan izricanja presude, dok ju je se čekalo, Drago Bojić u tekstu na temu citira antropologa Ivana Čolovića o tome kako nacionalisti svoju "naciju doživljavaju kao zajednicu vjernika, zadojenu istim duhom, utemeljenu na samorazumevajućim 'istinama', koja ljude drži na okupu zahvaljujući ritualima autokomunikacije, nalik na religijske obrede". Bojić komentira: "Tako funkcioniraju svi nacionalizmi, a na tim paradigmama živi i opstaje i Herceg-Bosna. Što je manja vjerojatnoća da se ona politički realizira, to je jača 'ljubav' prema njoj. Što je više dokaza o njezinim zločinima, to je manje svijesti o krivnji i odgovornosti."



Ali jednako dobro ili još i bolje dalo bi se sjetiti tu i Radomira Konstantinovića. Duh je palanke, elaborira, duh "unapred date istine", kao "uvek apriorizam; on ne postavlja istinu u pitanje već, imajući tu istinu kao apriornu njemu, postavlja pitanje samo o zadovoljenju te istine, o stepenu i načinu tog zadovoljenja. On je uvek borac u ime određene istine, njen izvršilac. On se ne pita za istinu već vojuje za nju. Istina jeste, ona je pra-roditeljska jer je pra-roditeljski starija; vreme istine nije moje vreme (u mome samo-tvoraštvu) već je vreme pre moga vremena. Istina nije problematična već je problematično samo njeno izvršavanje, odnosno problematičan sam samo ja." Otuda taj duh biva obavezno "moralistički a ne filosofski: njegovo pitanje može biti samo pitanje morala a ne pitanje filosofije. Ovaj prevashodni moralizam je u čistoj službi protiv-filosofskog stava duha palanke, odnosno u funkciji njegovoga traženja idealno-zatvorenog."

NEVIN IAKO KRIV

U zadnje su vrijeme u modi osuđeni ratni zločinci iz sastava Šestorke, no možda bi i reprezentativnije bilo sjetiti se rock star tretmana kojim je prije tri ljeta dočekan i počašćen u Zagrebu osuđeni ratni zločinac – i brat im po oružju u križarskom zlostavljanju nenaoružanih muslimanskih civila – Dario Kordić. Po čemu reprezentativnije? Po tome što je Kordić do krajnosti neporeciv kao masovan koljač i djecoubojica. Ako za druge ratne zločince ostaje neki manji ili veći prostor interpretacije radi li se o herojima ili zločincima, u slučaju Kordića, tvrdo dokazano odgovornog za masakr u Ahmićima, takvog prostora više nema nimalo.



Psihološka pretpostavka svečanog dočeka (predvođenog istaknutim pripadnicima hrvatskog političkog života i predstavnicima Katoličke crkve, koji su Kordiću na licu mjesta natakli aureolu sveca i "moralne veličine") u nevjerovanju je u krivnju. Izmiče iz opsega ljudskog uma da bismo mogli raširenih ruku dočekivati ili nazivati "moralnom veličinom" nekoga koga bismo stvarno smatrali monstrumom, zločincem najtežeg reda. Kako to onda da Kordića ne smatramo? Znači li to da dovodimo u pitanje činjeničnu osnovanost haške osude? Ne vjerujemo da je u stvarnosti počinio ono za što ga se optužilo i osudilo? Sporimo istinitost dokaza? Neće biti: dokazanost je tvrda, a naše uvjerenje u Kordićevu nevinost ne temelji se na bivanju u posjedu boljih i tvrđih dokaza o suprotnom, već na apriorizmu kojim istina o nevinosti naprosto jest, postulirana kao ulazni aksiom.

Kordić će nam biti nevin – i smatrat ćemo da je bio nepravedno zatočen – ne zato što bismo znali da nije činio ono za što ga se tereti, nego tome unatoč, odnosno neovisno o tome. Nalazit ćemo da nije monstrum ni zločinac najtežeg reda ne zato što bismo imali razloga misliti da nije stajao iza pokolja u Ahmićima, već zato što za nas napraviti pokolj u Ahmićima ne čini nužno nekoga zločincem i monstrumom, odnosno predstavlja zavisnu varijablu koja se mora uklopiti u fiksni aksiom o nevinosti.



"Zašto me ubijate?" – pitala se jedna Pascalova misao. "Nego što! Ne stanujete li vi s one strane vode? Prijatelju, kada biste stanovali s ove strane, ja bih bio ubojica, i bila bi nepravda ovako vas ubijati; ali pošto stanujete s one strane, ja sam junak, i to je pravo."



Kordić nam je kao dobrim Hrvatima heroj-a-ne-zločinac (po principu koji vrijedi za sve iz tipologije) čisto po logici palanačkog licemjerja, nemanja jednakih kriterija za sebe i za druge, Nas i Njih: što se u slučaju predmetnog kriminalca nismo imali razloga bojati da bi svoj kriminal činio naspram Nas. Nevin nam je iako kriv zato što ultimativni horor nije priredio Nama, s ove strane vode (tada bi bio ubojica i monstrum), već Njima, s one strane (a to je pravo i on je junak).

 

Posrijedi je karakterističan fenomen u percepciji tzv. "naših" ratnih zločina. 



Tjedan dana prije presude Šestorki, sjela je i ona Ratku Mladiću. Povodom čega je Ivica Đikić napisao: "Mladića se, naime, ne doživljava junakom zato što se vjeruje u njegovu mučeničku nedužnost, nego baš zato što se zna da je istina ono što mu je stavila na teret haška optužnica i što je potvrdilo haško Raspravno vijeće, kao i da je istina da je sudjelovao i u mnogim ratnim zlodjelima koja nisu ni ušla u ovaj proces." 

Ali fenomen nevin iako kriv opisan je i u literaturi: u davnom broju Ferala, Viktor Ivančić je prokomentirao foto-session sa 70 časnih Sinjana, članova Viteškoga alkarskog društva, kojeg će prenijeti svi mediji u zemlji, namještenih radi poziranja s jumbo-portretom osuđenog masovnog ubojice Mirka Norca dok salutira na bijelom konju. "Sve što je važno okupljeno je u tome prizoru: kolektivno postrojavanje, ratničko-viteški atributi i ornamenti. Kitnjasti simboli čojstva & junaštva, ikone svetaca koji skrbnički motre sa zidova, oltar kao pozlaćena vulva Matere Crkve i obljubljeni ubojica u prvome planu. Što ako bismo poduzeli skaredni mentalni napor i zamislili te dvije skupine u obrnutim pozicijama: ovih sedamdesetak na mjestu onih pedesetak" (50-ak = broj ljudi zbog čije je organizirane likvidacije M.N. među svojim alkarima bio nazočan samo likovno) "a onih pedesetak na mjestu ovih sedamdesetak, pa da onda onih pedesetak poziraju uz impozantni portret čovjeka koji je priredio likvidaciju ovih 70-ak, također nekakvog vojvode po činu... Što, ne sviđa vam se? Malo vam je previše degutantno? U pravu ste, to i jest degutantno!" Otkud onda to da oni Norca smatraju nepravedno zatvorenim? Možda ne vjeruju dokazima koji ga terete? Ali neće biti: "U odnosu na neka ranija vremena, neznanje više nije izlika za ovakvu vrstu podupiranja zlodjela; tzv. manjak informacija, barem u zadnjem ratu, nikome ne može biti alibi za skorenu krv na građanskom odijelu ili alkarskoj odori." Dogodio se i radikalan rez u percepciji "vijesti s bojišnice": "ne radi se o tome da se ovdje kolektivno vjeruje kako su informacije o 'našim zločinima' neistinite, podmetnute, prenapuhane i slično, naprotiv – radi se o tome da se ovdje masovno misli kako je ubijanje nenaoružanih srpskih civila u ratu bila najnormalnija i najpoželjnija stvar. Operetne konjičke postrojbe samo su 'elitni' izraz svjetonazora i vrijednosti koje zagovara rulja (...) Ubiti nenaoružanog Drugog, ustrijeliti ga kao šugavog psa, odavno se ne smatra činom lišenim viteštva, dapače."



Fenomenologija se, kao što vidimo, ponavlja i ponavlja i na ovim je prostorima toliko karakteristična i općeproširena da je već skoro dosadna za navoditi – opisivati je još jednom imalo bi danas karakter otkrivanja tople vode.

NEVIN ZATO ŠTO NE KRIV?



U pomaku od neuljuđenosti čistog nacionalističkog diskursa, korporativni mediji dosjetili su se drugačije taktike spašavanja Praljka. Uljuđena shema, tzv. građanska, pa i liberalna.

Snježana Pavić u Hanza Medija članku od početka, odmah u prvom pasusu, takt udara prebacivanjem nas svih skupa u Praljkovo očište – apostrofira se njegov "očajnički čin" u znak prosvjeda "protiv onoga što je doživljavao najtežom nepravdom". To je jako bitno, čak prvo i najbitnije: zanimati se za to kako je Praljak nešto doživljavao, njegovu perspektivu. Pa saznajemo da je obranu u Haagu "smatrao svojim životnim projektom, unoseći u to svu strast i ogromnu energiju" (i evo, odmah smo ponukani simpatizirati s tim pohvalnim svojstvima!), spreman da se i 15 godina bori tamo "samo ako na kraju to rezultira istinom" (i evo, već nam je sugerirano što je to istina, ili barem što nije: nikako ne "crno-bijela istina haaškog Tužiteljstva"!). Pavić ne ostavlja mjesta sumnji što to nije istina – nebivanje istinom je unaprijed dano – a to je ona istina protiv koje se Praljak "svom silom borio", protiv "pojednostavljenog, crno-bijelog shvaćanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba i uloge Hrvatske u ratu u BiH". Jer, shvatili smo, Praljak je to naše mjerodavno očište – kad se tuži što za "stvarnu priču o ratu i istini nigdje nije bilo sluha", Pavić se jasno referira na Praljkovu priču: to je ta "prava istina" iz opreme Hanza članka.  Kako bi točnije glasila sugerirana "prava istina" i "stvarna priča"? Ne kaže nam se, ali zato ima dosta o tome kako Praljak "nije htio ni mogao pristati" na onu koja nije prava, kako Praljak "nije negirao zločine, niti se bojao zatvora", kako se Praljak "nije htio braniti onime što smo svi znali", kako Praljak "nije bio ni u jednom taboru", kako je Praljak "čitao knjige" i sucima se "obraćao kao obrazovanim ljudima", kao i sve moguće načine na koje je Praljak bio sjajan i častan obrambeni igrač. 

U članku za ex-EPH, ex-Butković, nakon obavezne usporedbe Praljka sa Sokratom, sve nešto tvrdi, ali pazeći da ne tako da bi ga se moglo u nečemu i uzimati za riječ. Za svaki slučaj – i u pluralu pritom (mi, Bule): "Slobodan Praljak, gotovo smo sigurni, nije bio ratni zločinac. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti." (Gotovo!) Dobro, tu i tamo je možda ipak ponešto konkretno zgriješio, pa je "prekomjerno granatiranje simbola grada Mostara vjerojatno jedini stvarni Praljkov crimen". (Vjerojatno!)  Ali nije to bilo, da se razumijemo, što bi mu bilo sad baš jako stalo da zgriješi. "Slobodan Praljak ispao je žrtva vlastitih pogrešnih odluka i krivog koncepta lojalnosti: on je, koliko smo ga poznavali – a to je poznanstvo trajalo godinama – bio hrabar i nerazuman čovjek, bez ikakvih stvarnih nacionalističkih predrasuda i bez ikakvih zločinačkih namjera." (Koliko smo ga poznavali (mi, Bule)!) Pa što onda bilo – kako to da na njega pala ljaga? Ima čika Bule objašnjenje i za to, iz sfere mitova i legendi: "Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca"... (Prilično!)



U intervjuu na N1 televiziji, Goran Vojković – profilirani kolumnist liberalne, uljuđene, građanske opcije, znan još i kao maneken leptir-mašne na kockice – ne zaostaje za kolegama u disciplini relativizacije (pravednosti) presude putem isturanja u središte pozornosti Praljkove perspektive, a i romantizirane Praljkove osobnosti, pune vrlina. Prvo je tako pomislio da je pokojni general "ostao dosljedan sebi do kraja", a sjetio se i da je bio "iznimno obrazovan i dosljedan", pokazavši kako mu je neslaganje s odlukom suda "važnije od života". A što ćemo sa zločinima? Pa dobro, postojali su, ali – i za Vojkovića je ispred svega to famozno ali – Praljak je "bio na političkoj, logističkoj funkciji". Implicirano je da se "politička, logistička funkcija" a priori kosi s odgovornošću za zločin. Nije samo dojam, pa će se Vojković i eksplicitno potužiti što zbog neprocesuiranja neimenovanih "stvarnih počinitelja" sad "odgovara politička linija i cijeli narod". Implicirano je opet: Vojković smatra da "politička linija i cijeli narod" ne zaslužuju odgovornost. I eksplicirano: premda je bilo "glupih poteza s hrvatske strane", Vojković jamči da "službena hrvatska politika nije išla dijeliti BiH", a ne libi se iznijeti ni teoriju po kojoj je "sukob Bošnjaka i Hrvata sigurno potican od srpskih tajnih službi". Tuđmanu i Šušku, znamo, nikad ne bi palo na pamet, moglo se raditi samo o rovarenju iz Beograda!

Liberalni i građanski, uljuđeni korporativni mediji uspostavljaju diskurs koji, za razliku od čistog nacionalističkog, ne poriče da se radilo o zločinima s hrvatske strane –  da je ubiti nenaoružanog Drugog zlodjelo bez obzira što stanuje s one strane vode, te da su se ta zlodjela događala (osim što Vojković konstatira, i Butković govori o "beskrupuloznom izvršitelju svih mogućih naloga da se nekoga ubije, muči, spali, zatvori ili ponizi na bilo koji drugi način", Pavić drugdje minuciozno i prebire po tim dosjeima) – ali svejedno poriče istinu haške presude u dijelu da bi odgovornost stvarno padala na Praljka i društvo. Da su oni samo, tako malo, potpirivali i provodili zločinačku politiku (a i kojoj ipak ne treba to previše uzimati za zlo van konteksta), ali inače nisu činili zločine. Nevini ne unatoč krivici, nego zato što nisu krivi, iako zapravo za nešto i jesu, ali to za što jesu nije toliko za kriviti, iako možda malo i je, ali...

Bez obzira što mislili o tom mutnom konceptu, i bez obzira što dokaznom materijalu u pozadini presude suprotstavlja prazne apele na kontekst (Pavić), anegdotalnu metodu "na majke mi" (Butković) ili teoriju zavjere (Vojković), mogli bismo se barem legitimno pitati: je li recentna nacionalna histerija oko Praljka izrasla na tom diskursu, tj. vjerovanju da nevin zato što nije kriv, a ne nevin iako kriv? Nije izrasla, ne! Kako znamo? Zbog Norca (prvo smo svi Norac bili), zbog Kordića i tolikih drugih iz protočnog bojlera tople vode hipokrizije strana voda. Ako oko Praljka korporativni mediji još mogu filozofirati da možda nije počinio, ni Paviću ni Butkoviću ni Vojkoviću ni bilo kome prisebnom ne bi to palo na um s obzirom na Norca ili Kordića. A duh nacije koji stoji iza histerije doživljavanja ih nevinima svejedno je jednako orgijao! (U krajnjoj liniji – i zbog Mladića. Psihologija mase kojoj nešto jest ili nije zločin u ovisnosti s koje strane vode živi onaj kome je činjeno – jedna je te ista, ironično, s obje strane vode. Stoga čak i način na koji im je s one strane Mladić nevin, iako jasno kriv, potvrđuje i da im je s ove strane Praljak nevin neovisno o tome da li kriv.)

PITANJE KRIVNJE

Po završetku Drugog svjetskog rata među Nijemcima je izraslo grozno pitanje: tko je kriv? Tko je sve činio udruženu zločinačku organizaciju? Hitler i njegovi oficiri? Sav narod?

Kako hrvatski narod nije prvi u povijesti koji je suočen s pitanjem krivnje, nije potrebno ništa izmišljati, u svijetu dosad već znaju kako se to radi. U knjizi Pitanje krivnje, Karl Jaspers 1946. analitički raščlanjuje problem. Treba, kaže, razlikovati četiri pojma krivnje (da bismo se sačuvali od "površnosti naklapanja o krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu razinu"):

1) kriminalna krivnja (iskupljenje je kazna);

2) politička krivnja (iskupljenje je odgovornost);

3) moralna krivnja (iskupljenje je katarza);

4) metafizička krivnja (iskupljenje je pokajanje pred Bogom).

Od čega su prva, treća i četvrta nezamislive kao krivnja kolektiva; one su stvar striktno individualnog odgovaranja za sebe. "Opire se smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Narod kao cjelina ne postoji. Kolektivne krivnje naroda, dakle, ne može biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke." Ali ostaje pitanje političke krivnje: "U tome svi imaju odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a nisu umrli. (...) Ograničenje Nürnberškog procesa na zločince rasterećuje njemački narod. Ali ni u kojem slučaju na način da ga se oslobađa svake krivnje. Naša istinska krivnja u svojoj biti postaje utoliko jasnija."

U pravnom pogledu krivi su samo oni koji pripadaju na optuženičku klupu u Nürnbergu (mi bismo iz današnje perspektive našeg Dogovornog rata mogli dodati: ili u Haagu). U moralnom i metafizičkom pogledu krivnja je šire prirode, premda još uvijek individualna (tu se ne bih do kraja složio s Jaspersom, no o tom potom). Ali u političkom smislu odgovoran je sav narod koji je pljeskao – kao kolektivna instanca koja je dizala desnicu Führeru, a vrlo dobro se sjećamo i cvijeća koje su tamo bacali pod Miloševićeve tenkove ili one gotovo plebiscitarne podrške koju je ovdje Tuđmanova ratna praksa svojedobno uživala i u segmentima u kojima nije smjela.

OBIČAN MALI ČOVJEK

Godine 2009. internet je pogođen video snimkama generala Mladića koje ga otkrivaju kao najnormalnijeg običnog čovjeka, 100% istog kao svi oko njega. Na nekoj tipičnoj svadbi u tipičnoj bijeloj košulji (navlas istoj kakvu nose svi muškarci na svadbi, na svim takvim svadbama otkad je svijeta i vijeka u regiji), i s jasno ocrtanim krugovima znoja ispod pazuha (navlas istima kao ispod svih muških pazuha u bijelim košuljama na svadbama u regiji), pjevajući tipične pjesme, plešući u tipičnim kretnjama, grleći se na tipičan način, mašući i nazdravljajući točno onako kako se uvijek maše i nazdravlja i izvodeći sve ostale tipične radnje koje se izvode na svadbama (na potpuno isti način kao svi oko njega). Čudnovat, iznenađujući efekt filmića potječe odatle što nam nekoga o kome smo navikli misliti isključivo u terminima krajnje neljudskosti i monstruoznosti, pokazuje u najordinarnije ljudskom (odviše ljudskom) svjetlu, i čak kao nekoga s kime bismo, budući da tuguje za izgubljenom kćerkom, ni po čemu se ne razlikujući od svih drugih normalnih ljudi oko njega koji bi u suzama očajavali nad mrtvačkim kovčegom svog djeteta, mogli u tome ljudski suosjećati. 

Da jedan takav ultrazločinac kao Ratko Mladić uopće ne bude sotona s rogovima i repom, nego sivi obični bilo tko – ne, to je ipak previše! 

Upravo to je Hannah Arendt, dok je kibicirala u Jeruzalemu '61, nazvala banalnošću zla. Zbunjujuće je, pisala je, vidjeti da jedan takav ultimativni nečovjek kao Eichmann, koji se za rata pokazao kao bez grama ljudskosti u sebi, industrijalac smrti, ovdje sada funkcionira tako ljudski, odviše ljudski – čovjek kao svaki drugi, u svom psihološkom profilu nikakav ekstrem, ni specijalno devijantan monstrum. Tu se, shvatila je, nije sudilo bolesnom psihopatu, s kojim se ne može razgovarati, nego nekome zapanjujuće uračunljivom, prisebnom, običnom, normalnom, ilijom čvorovićem, čak sasvim nezanimljivom i bezveznom, čak bismo se sažalili.

Kad smo već kod videosnimaka, instruktivan je i jedan recentniji, gdje Veselin Šljivančanin sjedi u studiju TV Balkan i svjedoči, kao bivši suuživatelj usluga haškog smještaja, u korist Praljka, njegovog "hrabrog gesta" i općenito osobe. Ali povratnom posrednošću i o sebi na Praljkove oči. Skompali su se tamo, na malom fudbalu, pri posjetama porodica, znali su dugo pričati – i, recimo, kad mu je (Šljivančaninu) bilo najteže, a mnogi zbog toga likovali, nitko drugi nego Praljak je bio taj koji mu je prišao s riječima utjehe, ohrabrenja i vjere u njegovu nedužnost. Uvjerio se, reče Praljak, kakav je on čovjek i da ako mu itko, bar od Hrvata, kaže ijednu ružnu riječ, potpuno je na njegovoj strani. Po onome što pokazuje, kako se vlada u zatvoru i kako se ponaša prema ljudima, ne vjeruje da bi Šljivančanin bio takav čovjek kakvim ga optužnica tereti. (Kao i da, da se njega što pitalo, nikad ne bi došlo do sukoba Hrvata sa Srbima – što i znamo, jer je zločin zbog kojega je osuđen preferirao frontu s Bošnjacima – jer su Srbi "jedan čestit narod".) Pobratimstvo etničkih čistača u svemiru. To su obični mali dobri ljudi, s obiteljima, koji igraju nogomet i ophode se prema drugim ljudima ljubazno, normalno, dobrohotno, te uopće nemaju rogove ni rep. I onda im iz tog međusobnog osvjedočenja proizlazi isključenost da bi se radilo o ratnim zločincima, stvarno krivima.

Hrvati sebe vide kao narod pretežno dobrih ljudi, blage ćudi, civiliziranih i pristojnih, normalnih i zdravo socijaliziranih. Pretežno su u tome i u pravu. Sve sami obični, dobri mali ljudi. Trebalo bi pokucati na puno vrata da bi nam otvorio netko tko ne bi bio barem minimalno ljubazan i dobrohotan, o nekakvim psihopatima da ne govorimo. Bolesni manijaci među nama su rijetki, egzote. Stopa kriminala je među najnižima u svijetu. Čovjek se može osjećati sigurnim kamo god pošao. I tako dalje. Stoga Hrvatima i je uvijek tako teško povjerovati kad se govorka o monstruoznim stvarima koje da su navodno neki i među njima činili. Iz čega proizlazi samo jedno: slabo su Arendt čitali.

NAPAST NEDUŽNOSTI

Nedavan intervju s fra Ivanom Šarčevićem u Novostima predstavlja paradoks i divan i tragičan: kad za abecedu građanskog preostaje poslušati svešteno lice. Intervju je naslovljen "Zavladala je histerija nevinosti". Šarčević ima riječ kritike za neka druga sveštena lica, u vidu interne cehovske polemike, na planu teologije odnosa prema grešnicima, uključujući zločinaca i kriminalaca. Naše se crkve, ističe, okreću u dva smjera: "protiv onih drugih i u zaštitu svojih, hajde da ne kažemo zločinaca, kažimo grešnika, ali koji se, međutim, ne priznaju grešnicima". Sve je do tog pitanja smatraju li se zločinci uopće zločincima, kao preduvjeta odriješenja. "A što kada kažu i pred ljudima i pred Bogom da su nevini, kada nemaju zrno empatije prema žrtvama ni zrno kajanja? Isus je jasan: on ne dolazi onima koji se smatraju pravednima." Pri takvom, pravedničkom stanju kolektivnog duha, na prvotan zločin nadovezuje se i zlo njegovog poricanja, "obrana lažne bezgrešnosti", kada se odbija preuzeti odgovornost za počinjene zločine i čak pravi od njih herojstvo. To je ta histerija nevinosti: naše su strukture – jer im je rat "majka, rodno mjesto, izvor privilegija i sredstvo moći" – "premrežene lažima i nijekanjem odgovornosti". 

Važno je zvati se Pascal. U knjizi Napast nedužnosti, objavljenoj 1995., Pascal Bruckner, u poglavlju "Nevinost krvnika" – koje tematizira "identitet žrtve u srpskoj propagandi" – zaglavno citira ključnost jedne misli Blaise Pascala: "Kada se ne može postići da pravednik bude jak, sredilo se to tako da jaki bude pravedan."

Pascal Bruckner iščitava jezik kojim govore Dobrica Ćosić, zloglasni Memorandum SANU i ostatak velikosrpske propagande, kao "ucjenjivački diskurs žrtve", nalazeći mu jezgru u mitomaniji narodne predaje, podržanoj od pravoslavne crkve (koja sebe i inače percipira povijesnom žrtvom islamsko-vatikanske urote i jedinom zaštitnicom pravog kršćanstva), obilježenoj dolorizmom: slavljenje Poraza (kosovske bitke) kao tragičnog junaštva i moralne pobjede; zanošenje nanesenim krivicama; "granitno vjerovanje u kobnost svojega mučeništva"; Srbi kao nebeski narod, u toj osuđenosti na nesreću za račun Božjih ciljeva. "Proglasiti se izabranima, za nepostojane i izvlaštene narode, znači izgon preobličiti u motiv veličine, vjerovati da su obdareni mesijanskim pozivom." Velikosrpsko ratno huškanje usidruje se u tom narativu o ne čak nekoj konkretnoj historijskoj, nego vjekovnoj i metafizičkoj nepravdi koju srpski narod trpi – u pozi novih Židova, konkurentskih originalnima, natječući se za mjesto The Žrtve među narodima, kao esencijalnih mučenika – da bi osiguravalo unaprijed moralnu nadmoćnost, samopravednost u masovnom zločinu što će ga poduzeti.

Pristajanje velikog broja ljudi uz genocide i druge oblike masovne okrutnosti – nevin iako kriv psihologiju, u kojoj nije zločin ako je učinjen Njima s one strane vode – objašnjava se dehumaniziranjem Drugog, lišavanjem ga statusa ljudskog bića (crnci nam mogu biti robovi jer nisu stvarno ljudi, više polu-životinje, Židovi ili Srbi su gamad, štetočine koje nije šteta, itd.; Lévi-Strauss: "čovječanstvo prestaje na granici plemena, jezične grupe, katkad čak sela"). No, neizostavna komponenta sadizma u ponižavanju podrazumijeva svijest o ljudskim emocijama kod žrtve. U seminalnom primjeru: po aneksiji Austrije 1938., Židove su izveli na ulice da bi ih pred podrugljivom ruljom meli četkama, djevojke su bile seksualno zlostavljane, a starci prisiljavani na javnu tjelovježbu. Ponižavanje ne bi polučivalo nikakav učinak kad bi, kao doista gamad, bili indiferentni na tretiranost poput gamadi, niti bi imalo smisla za zlostavljača koji bi ih stvarno vidio kao ne-ljude. 

U knjizi Virtuous Violence, antropološko-psihološki duet Fiske-Rai upozorava da se u podlozi nasilja ne nalazi samo gubitak razuma i moralnih obzira ili premeditirana, psihopatska neosjetljivost u postupanju za svoj račun, već upravo idolatrija fer postupanja, napadi visoke moralnosti, želje da se učini ispravnu stvar, da se bude pravednim. "People are impelled to violence when they feel that to regulate certain social relationships, imposing suffering or death is necessary, natural, legitimate, desirable, condoned, admired, and ethically gratifying." U analogiji s onime što ga zakonito provodi pravna država – u ime odvraćanja, obeštećenja i društvene discipline – i drugi oblici "moralnog nasilja" računaju sa žrtvom kao subjektom koji razumije ljudski moral, a činjenje zla Drugome ne vode kao zločin ne zato što bi stvarno mislili da se ne radi o ljudskim bićima, nego zato što nasilno postupanje iz primjerice osvete, ili radi obeštećenja, ili uspostave nekog vrijednosnog i kulturnog režima, ili učenja nekoga moralne lekcije, i sl., vide kao pravedan razlog (i to odmah superiornu pravednost, stoga heroji).

Samopercipirana moralnost i pravednički patos velikosrpskog nasilja sidri se u viktimologiji. Vojnici su '91 odlazili na bojište, kaže Bruckner, "s boka takoreći zaštićeni preminulima iz 1914-1918 i onima iz 1941-1945", i svim drugim srpskim pokojnicima otkad je svijeta i vijeka, i ta "neizmjerna žalobna povorka bila je popraćena molitvom popova i pjevanjem rapsoda" (ne zaboravimo da je i sam Karadžić u pauzama krvništva rado naklepao kakvu kiticu – poznato savezništvo lirizacije i zločina, oblik pravedničke glorifikacije). Znamo već: najniža zvjerstva najbolje uspijevaju tamo gdje su garnirana patosom i visokim moralom: "Taj osvetnički bijes objašnjava, naposljetku, jezovita obilježja tog sukoba koji je, barem u početku, bio suočenje nenaoružanih civila s armijom profesionalnih vojnika, objašnjava ubilačke pohode koljača, mučenja, sakaćenja i pogubljenja zarobljenika, objašnjava bezbrojne sadističke čine, nadugo i potanko opisane u izvještajima UN-a, to htijenje da se posve uništi onog drugog, da se zbriše s lica zemlje čak i uspomena na njegovo postojanje."

Viktimologiji se pridružuje dolorističko obogotvorenje nacionalnog autoportreta i paranoja teorija zavjere. Karadžić: "Srbija je Božje stvorenje. Njezina se veličina mjeri mržnjom njezinih neprijatelja." Antisrpstvo kao antisemitizam; kritizirati Slobu kao biti kriv za genocid – a urota u tom genocidu protiv Srba da je planetarna. Ucjenjivački diskurs žrtve isprva je palio: dio svijeta je popušio novi nacizam (s varijacijom rasne misli, o posvećenoj superiornosti jednog naroda, i etničkim čišćenjem punom parom) za tobožnji novi antifašizam, jer Hrvatska, to je NDH, dakle to su nacisti – pa je čak i Mitterand izjavljivao da je "Hrvatska pripadala nacističkom bloku, a Srbija nije", ili Warren Christopher da bi ono što četnici rade po Hrvatskoj i BiH doduše davalo na holokaust, ali da nije nikad čuo "govoriti o genocidu što bi ga Židovi počinili nad njemačkim narodom". Koncept po kojem bi činjenica bivanja nekad u povijesti žrtvom podrazumijevala bivanje vječno oštećenom stranom, po defaultu pravednom, s proizlazećom licencom za stavljanje se van zakona na konto toga – zaogrtanje agresije u ruho apriorne nevinosti na ime mučeništva.

Za velikosrpsku propagandu, rat u Bosni je "oslobodilački antigenocidni pokret", ratno Sarajevo je "koncentracioni logor za Srbe", u Vukovaru se dogodio "genocid srpskoga kulturnog nasleđa", itd. Đura će ti oprostiti što te tukao (ili neće). "Jednim udarcem dvije muhe: prisvajate dramu ugnjetavanih i i istim udarcem brišete tragove svojega zločina." Rade genocid tužeći se na rađenje im genocida: projekcijsko izvrtanje koje svojoj žrtvi podvaljuje zlo koje mu nanosi, imenuje Bruckner, nalazeći aplikabilnom uzrečicu o vragu koji se poziva na Sveto Pismo. "Optužba prebačena na drugoga puki je prijenosnik zlog udarca što se protiv njega smišlja: sumnjičiti ga za etničko čišćenje znači priznati i predusresti ono koje se nad njim hoće provesti. Dovoljno je dakle na budućeg pogubljenika natovariti krivnju koju ćeš sam snositi u odnosu na njega."

Ideologija žrtve, zaključuje Bruckner, sastavni je dio fašizma – generirajući nepresušne doze samopravednosti u pomaljajućem zločinu. "Ta obuzetost oplakivanjem, smrću, nestankom, posve časna sama po sebi, postaje otvoreno sumnjiva čim se, prisvojena od državne vlasti, pretvori u ideološko oružje"; primjer raspada Jugoslavije trebao bi nas prosvijetliti o nečemu: "čim neki narod teži svetosti na temelju svojih patnja, čim se razmeće svojim ranama, zaziva svoje mrtvace, budimo na oprezu. Znači da snuje nešto grdno i da je pamćenje, umjesto da zapriječi povratak masovnog umorstva, zazivano samo zato da ga se počini ponovno." 

RANOHOLIZAM

Po oktroiranosti za mandatara, bjelosvjetski korporativni hohštapler Tim Orešković požurio se naciji uvaljivati za legitimnog, autohtonog domoroca, repetiranjem općeg mjesta svakog pravog Hrvata o tome kako za ćirilicu u Vukovaru nije vrijeme jer su rane još svježe. Tada je skovan termin ranoholizam: Viktor Ivančić ciljao je na to da su rane nacionalnog mučeništva "prvoklasno političko gorivo", pa dok se nominalno operira s premisom teženja njihovom zacjeljenju (samo eto još nisu, a ka'će ne zna se), zapravo se sve čini da nikad ne zarastu, pomoću svih raspoloživih sado-mazo rekvizita. A lanjskog studenog, ustvrdio je da su kolektivne suze rituala nacionalnog oplakivanja žrtve Vukovara nužno lažne, patvorene. Radi se o postrojavanju: tko ne pokaže propisani oblik pijeteta prema vukovarskim žrtvama, najebat će, kao što će najebati i tko ih pokaže prema žrtvama Oluje. Nije, dakle, do univerzalnog humanističkog pijeteta, nego do nacionalno-plemenskog razvrstavanja; ideološki pogon vlasti raširio je "suzovodnu mrežu diljem zemlje", sjevernokorejski model, sve do indoktrinacijskog treninga prvašića po školama, iniciranja ih u mučeničku zajednicu ("pa ratnička povijest, pa lekcije o autentičnim mukama hrvatskoga naroda, pa epska književnost, pa legende koje postaju službena historija, pa ekskurzije na znamenita stratišta").

Uvrštenje u Brucknerovu formulu bešavno je i bezostatno: naravno da nije problem ni laž pijetet za žrtve sam po sebi, ali razmetanje plemenskim ranama i mrtvima jezgra je fašizma na stupnju akumulacije na kojem postaju prisvojene od hegemonske vlasti kao ideološko oružje. 

Ovog studenog, koji dan prije presude Šestorki, Ivančić varira istu temu nacionalne smotre suza za Vukovar s novim i novim udarcima čekića koji pogađaju čavao u glavu ("žalobna terevenka pod strogim ideološkim nadzorom", "degutantna u svojoj prijetećoj neumjerenosti, jer su u njenoj podlozi hinjene emocije i patvorena sućut, a iznad svega kvarni politički motivi", "državna parada i eksplozija protokolarnog neukusa", bez ikakve veze s pijetetom prema vukovarskim žrtvama, "tek predložak za ideološku obradu mase, za oblikovanje ljudskoga tijesta u poželjnu borbenu formaciju", sa svijećama posvuda koje "gore posve neiskrenim sjajem i sablasnim treptanjem ukazuju na svoju propagandnu bešćutnost", "eho domoljubnih leleka odzvanja metalnom hladnoćom", "poput djeteta koje nervozno kažiprstima trlja oči kako bi fingiralo plač" u ime "glorifikacije nacionalnog mučeništva", s nemilosrdnim pozivima na "salutiranje tronutošću", "kolektivizirana tuga nepodnošljivo iritantna u svojoj agresivnosti", nakon punih 26 godina "sveopća emocionalizacija" ostaje kao "posljedica mentalnog silovanja", "utjerivanje žalovanja u kosti", "ideološka eksploatacija stratišta", "lakrdijaški slet nad grobovima", "komemorativna farsa", bez ičega "dostojanstvenog u navadi da se iz 'kolone sjećanja' uzvikuje 'Za dom spremni'", itd.).

Stvar je u tome da se već iz normativnog karaktera popaljenih svijeća po vukovarskim avenijama svih gradova i općeg "prostituiranja tuđeg stradalništva" u žrtvenu slavu "grada heroja" kristalno čitao fašistički nukleus stanja duha nacije, pa nije bilo za čuditi kada se nekoliko dana kasnije, po presudi, prezentirao na vrhuncu kanibalske forme, u žrtvenu slavu Praljka. Posebna tragika Dogovornog rata je što je Miloševićeva agresija, izgubivši rat u Hrvatskoj, pobijedila u ratu za paradigmu – nametnuvši vlastito ponašanje kao model – pa i četvrt stoljeća kasnije Hrvatska kuha u karakterističnim dolorističkim vrenjima velikosrpskog brenda. Nije zamisliva idealnija slika tog fermenta od bratimljenja u haškom svemiru Praljka i Šljivančanina – radi se o opscenoj metonimiji svekolikog ključanja naroda, s obje strane Dunava, u povratnoj sprezi ucjenjivačkog diskursa žrtve koji daje zeleno svjetlo za borbenu gotovost i licencu za ubijanje. Sa složnim dvostruko zrcalnim potenciranjem drugome zla koje mu se nanosi i legitimiranjem vječne slave provedenog etničkog čišćenja u razmetanju pretrpljenim etničkim čišćenjem, koje mora biti uvijek iznova inducirano i trajnožareće da bismo – u histeriji nevinosti – podgrijavali vlastitu pravednost. Ivančić govori o tome kako smo se "u ratu borili rame uz rame, dok se u miru borimo rane uz rane". Pa ih i "valja redovito dosoljavati i raskopavati, ne dopustiti im da presahnu kao izvori traume", "preventivno neizlječive".

Zgodan je – s obzirom na veseli paradoks da se krvno bratimljenje legitimira na potenciranju vječne i neprolazne zle krvi – i prigodni detalj Kolindinog performansa u vojničkim čizmama, s poručivanjem kako će "mnogo vode poteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje". Razumije se: ne radi se o hidrološkoj prognozi ostvarivosti u težnji i najboljoj volji za postajanjem prijateljskim zemljama, nego o obznani aktivnog programa što duljeg nepostajanja, o "reproduciranju ratnog stanja u okolnostima neželjena mira", s ranama konzerviranima na način da ostaju svježe zauvijek. Posrijedi je inverzija (ne)prijateljskog stanja: Hrvatska i Srbija ne smiju biti prijateljske zemlje upravo zato da bi praljci i šljivančanini mogli biti sjajni drugari u svojim pravedničkim nedužnostima u generalskoj solidarnosti, prepoznavajući se kao najnormalniji obični, čestiti ljudi, a službeni ZG i BG složno recipročne "silom izmirene strane".

BANALNOST MORALA

Je li pritom do osiguravanja iluzije nedužnosti samo složnoj braći praljcima i šljivančanima? Je li njihova krivnja, napokon, njihova individualna?

Svojedobno je Aleksandar Hemon, pozivajući se na koncept banalnosti zla, usporedio slučaj Eichmanna sa slučajem dvojice Škorpiona iz Srebrenice. Stavio je prst na scenu kad se Eichmann sudskom istražitelju s gorčinom – i očekujući ljudsko razumijevanje – žalio kako su ga autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti (iako su dobro znali da je posao za koji je zadužen obavljao bez greške, tj. genocid je išao da ne može bolje). Pa, kaže, to pokazuje kako je čovječuljak u nacističkoj uniformi bio nesposoban uživjeti se u poziciju drugog ljudskog bića, konkretno tog istražitelja kojem je cijela obitelj nestala u holokaustu. Nije u stanju vidjeti se očima drugoga: u sjeni milijuna žrtava čiju je likvidaciju facilitirao, on ovome o unaprjeđenju za koje je jednom oštećen. "Zločinci su, drugim riječima, banalne kukavice, ljudi sa permanentnim, bolesnim mentalnim blokom. Kud god da pogledaju, oni vide samo sebe i svoje probleme u svoj njihovoj tričavosti." Tako i Škorpioni – da su im "oči za patnje drugih zatvorene odavno", vidi se sa snimka na kojem s ponosnom bezdušnošću pucaju u prestravljene šesnaestogodišnjake iz Srebrenice. "Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima"; to je "zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti". Radi se o pritužbi jednog od dvojice usred svog tog užasa koji stvaraju, zbog baterije kamere: "Nakon što je učestovao u ubistvu 8.000 ljudi, taj Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni – slaba mu je baterija, mamu joj jebem." 

Hemon kao da ipak nije do kraja shvatio Arendt. Izraz "svako ko nije banalni zločinac" zapinje u ključu govorne predrasude po kojoj bi banalnost u zlu bila partikularno svojstvo tog konkretnog pojedinca, "banalnog zločinca", sugerirajući da se radi o nekim drugim ljudima, esencijalno drugačijima, koji nisu kao mi ostali, jer im fali ključna daska u glavi, daska empatije i morala. Postojimo svi mi zdravi koji po apriornom karakteru nismo i poremećene iznimke koje po apriornom karakteru jesu "banalne kukavice", s "bolesnim mentalnim blokom". Banalnost zl(očinac)a sadržana je, međutim, u tome što im, dok zlo čine, imanje problema s time – ili uopće osjećaj da bi pritom bili posebno zlima i nehumanima – izostaje ne zato što bi ti konkretni pojedinici bili individualno bolesni i neosjetljivi, više nego drugi ljudi oko sebe, nego zato što baš jesu poput drugih ljudi oko sebe. Zlo čine kao neku sasvim banalnu radnju zato što je tako u skladu s hegemonskim vrijednostima iz okoline, tako samorazumljivo, tako normalno. Ne osjećaju se u tome sami, računaju da imaju podršku svog kolektiviteta iza sebe. 

To je ono čime nas je Arendt prosvijetlila (simultano s Milgramovim pokusom): ne, nisu u pitanju iznimke, nije uopće do poremećenosti, ne treba biti mentalno bolesna kukavica, netko van reda. U krivu je predrasuda po kojoj zle stvari čine isključivo zli i devijantni ljudi, psihopati, sociopati, manijaci bez empatije; naprotiv, masovna stratišta stvore baš oni zdravi, dobri, vrlo empatični i puni morala, besprijekorno socijalizirani, i tim gori što socijaliziraniji i integriraniji, odnosno gladniji osobne promocije i epoleta u okviru zadanih društvenih vrijednosti. Nije pitanje općeg vodostaja humanosti. I oni će, kao svi ostali oko sebe, biti najurednije uljudni, topli, duševni i sućutni, normalni ljudi, koji vole djecu i pse – ali prema Nama, s ove strane vode. Neće biti, sa zatvorenim očima za patnju drugih, jedino prema Njima, s one strane vode – ali samo isto onako kao što nitko oko njih neće biti. Dvojici Škorpiona bilo je ravnodušno pucati u Srebreničane ne zbog odsustva moralnog osjećaja i savjesti, kako to sugerira Hemon, već zbog viška morala: zato što su tamo i tada u cjelokupnom društvenom okviru velikosrpskih vrijednosti Srebreničani kotirali za inferiornu gamad, koje nije šteta i odgovara pravednosti ubijati ih. Milošević i Karadžić svoje horde nisu slali s uputom "idite i budite bezdušni kreteni", nego apelirajući na njihova najdublja moralna čuvstva, nešto tipa: vi ste povrijeđeni, vi ste vjekovne žrtve, ustanite i jedanput u životu budite ljudi, pravi ljudi, učinite nešto u obranu svog naroda, zaštitite našu srpsku nejač od ustaških koljača i turske sablje.

Nasuprot fiksacija na individualni kriminalitet, zločinačko ponašanje najgore i najmasovnije biva onda kada se događa kroz savjest, a ne usuprot savjesti - najbolje se prima među onima koji se najbolje identificiraju s kolektivnom savješću kojoj pripadaju. Zlo je banalno onako kao što je banalan bilo koji ilija čvorović, koji ne problematizira istinu svoje palanke, kao nešto što mu prethodi i naprosto jest, nego samo sebe u njenom izvršavanju, duhom morala umjesto filozofije. "Sklonost k samozaboravu leži već u čovjeku kao takvu", upozorava Jaspers. "Njemu je potrebno da se otrgne da se ne bi izgubio u svijetu, u običajima, u svemu onom što se bez razmišljanja samo po sebi razumije u čvrstim kolotečinama". 

MANEKEN KOCKICA 

Što je još u intervjuu za N1 rekao Goran Vojković, čuveni "liberalni aktivist" i maneken leptir-mašne na kockice? Optužio je hrvatsku vanjsku politiku za nemanje vizije, slabost i nedosljednost (za razliku od Srbije, koja je, veli, "desetak godina gradila svoju politiku jednom pametnom diplomacijom"). Ali na što cilja – u čemu je relevantnost tog slabog rada za temu? "Mislim da, da je hrvatska politika bolje radila, do ovakvih presuda ne bi došlo." Oho! Tako znači, liberalni asu?

Na što je to podsjetilo? Na veliku frku s hapšenjima u Orašju krajem '16, kad se čitav državni vrh ustobočio u panici oko ispadajućih kostura iz ormara. I u svojoj tadašnjoj kolumni, Vojković je lupao. Dobro, lupa taj čim zine, pa ne bi bila neka vijest, ali ovdje se radilo o lupanju pljuske "jadnoj hrvatskoj politici" – zapravo da ju joj je lupila bosanska politika. On vidi tu pljusku u poruci Zagrebu da drži prste dalje, kao protuudar na Plenkovićevu izjavu da će se Hrvatska snažno založiti za "europski put BIH", napose aktivno inzistirati na uspostavi pune ravnopravnosti Hrvata u BIH. Termin hapšenja nikako nije slučajan – poentira – a kritika koju ima za izreći hrvatskom državnom vrhu ide na račun uzvrpoljenog nesnalaženja i neproduktivnosti histerije koju je pokazao, umjesto da "državnički" sjedaju u avion i lobiraju kod velikih sila za Dayton 2 i treći entitet, kao jedini način da se zaštiti Hrvate u Federaciji.

Za uhvatiti za rep gmaza tog liberalnog nacionalističkog diskursa, uzmimo da je termin baš i bio namjeran, s tempiranjem optužnica kao sredstvom pritiska Sarajeva na Zagreb da odustane od nečega, efektivno ucjene. Vojkoviću ne dođe do mozga pitanje o tome zašto je uopće Zagreb ucjenjiv? Postavljanje stvari tako kako ih je postavio – implicirajući ucjenjivost službene Hrvatske – integrira u sebi premisu nekog skandala u kojem se do grla nalazi, nekih dobrano umazanih ruku. Na što se nadovezuje neuvjerljivost da bi onakva uzbuna svega što diše i puže na potezu od Banskih dvora do Pantovčaka nastala čisto zbog spriječenosti u tome da se pomogne BH Hrvatima (namjesto nekakvog slijeganja ramenima uz žaljenje što ni uz najbolju volju neće ići). To čak ni Plenković nije očekivao da popušimo, odmah stavši ničim prozvan odbacivati inkriminacije za udruženi zločinački pothvat, poput djeteta koje stižući iz škole s vrata viče mami da nije danas dobilo jedinicu, ako je možda mislila. Ali otkud onda Vojkoviću ideja da ide govoriti kao da se očekuje da to popušimo, kao da je sav presjek situacije u tome da se Zagreb izbori da može politički pomagati Mostaru? Pa i da ostanemo samo u okvirima toga za što pita: ako će već ići tražiti uzroke spriječenosti, ne bi li ljudsko i autorsko poštenje tražilo da prst stavi upravo na činjenicu ucjenjivosti hrvatske državne politike, tu koju i sam apostrofira, u njoj da ide locirati grešku, a ne tek na činjenicu da se bosanska tom ucjenjivošću onda i oportuno koristi? 

Kome se Vojković obraća? Čitatelju, gledatelju, članu nacije, građaninu RH. Što bi on želio od građanina? Zanimljivo je to pretpostavljeno očekivanje, kroz preskakanje pitanja, uzimanje ga za aksiom, da hrvatskom građaninu optužnice i presude na račun hrvatske strane nužno nisu u želji i interesu. Ukazuje na stanoviti mentalni sklop: onaj navijača reprezentacije. Vojković ne negira logore HVO-a u Hercegovini ni Posavini, te problem koji ima s pravosudnim postupcima protiv njih nije činjeničan, nego sportski – tu našem golmanu i obrani zabijaju gol, mamu im jebem. Bez pardona pred građanskim auditorijem kao mrlju hrvatske politike ne identificira zločine zbog kojih je došlo do presude, nego to što je do presude došlo (propustom političkog lobiranja da ipak ne dođe, izvjesnosti o zločinima unatoč). 

Osvrt iz '16 presijavao se nebuloznom rečenicom: "Zločinci trebaju biti kažnjeni, no ovi događaji s time nemaju veze." Istovremeno dok prigovara državnom vrhu što nisu "državnici" tako što će lobirati za Naše samim time što Naši, bili krivi ili ne? Tko onda po Vojkoviću jesu zločinci koji trebaju biti kažnjeni za nepobitne zločine HVO-a i ne li i za njih trebao tražiti lobiranje po istoj navijačkoj logici po kojoj, koliko on može znati, traži i za ove uhapšene? Radi se o pomaku mjesta hipokrizije strana voda: dok prijesni nacionalist negira da je ubiti Njih zločin (već pravednost, junaštvo i nevinost), jer naprosto stanuju s one strane vode, liberalni nacionalist to priznaje, ali svejedno traži zaštitu Naših, jer naprosto stanuju s ove strane vode. Cinizam još za jedan stupanj dalje: nisu mu više nevini iako krivi, nego uopće nije bitno što nisu nevini; tu smo već iz predmodernog tribalizma prešli ravno u abolicijsku postmodernu.

Skandal naše uljuđene liberalne mainstream čaršije: operirati s premisom umazanih ruku zemlje, a ne reći pokoju i o tome, strogo ne pisnuti, preko toga šutke prelaziti, tretirati kao samopodrazumijevajuće – o čemu ne treba priložiti ni jedno slovo posebnog objašnjavanja, jer pra-istina čaršije, valjda i stvar očekivane timske discipline – da ako je službena Hrvatska i radila sranja za crveni karton, nije ipak naše kao igrača iz iste reprezentacije čačkati kritički po tome, nego se jedino slijepo svrstati uz njen dres i njene tzv. nacionalne interese, bez obzira što su u faulu. Prigovor za igrače na terenu imajući jedino za jadnu izvedbu, ako smo nezadovoljni razinom vještine u prljavoj igri kojom brane svoj gol, a ne prljavom igrom samom.

KONSENZUS ZLA

Boris Buden fašizam izjednačava s idejom ili stanjem "post-političke idile", kao beskonfliktne homogenizacije društva, u kojoj za neke stvari vrijedi da su onkraj političkih podjela, stvar "zajedništva", ujedinjenosti oko paradigmatskog konsenzusa.

Bruckner tvrdi – denuncirajući barbare – kako rat u bivšoj Jugoslaviji nije predstavljao samo sukob beogradskog režima s napadnutim susjedima, nego i sukob dvije Srbije: "pluralističku, liberalnu i otvorenu Srbiju" suprotstavljajući drugoj, "često seoskoj, zaostaloj Srbiji, silno ponosnoj na svoj barbarski primitivizam, koja riga pogrdne riječi na Beograd, polutanski, nečisti grad i, općenitije uzevši, na sve gradove". S jedne strane "zlokobna diktatura koja je odvukla zemlju u sramotu, histeriju i u ratnu pustolovinu", a druge "najprosvjećeniji razlomak srpskog naroda, onaj koji teži miru i Europi". Promakao je Bruckneru vlastiti moment kontradikcije: Srbiju zlokobne diktature i barbarskog primitivizma označava kao onu ruralnu koja mrzi Beograd, istovremeno je nazivajući beogradskim režimom. Kontradikcija nije samo jezična nespretnost, nego produkt nategnutosti teze. Sve je počelo Memorandumom najkulturnijih i najučenijih glava Srbije, a i Karadžić je lirizirao. Riječima Marka Vešovića (koje Bruckner i navodi): "na taj rat huškali su, pripremali ga i njime upravljali pisci i pisci su ga svojom rukom vodili". Fin, kulturan svijet, nikakvi prosti seljaci u opancima; riječima Teofila Pančića: "prevashodni kreatori zločina i sramote u kojima se evo zajedno valjamo i krivi i nedužni: državnici-razbojnici i pesnici-bednici, sav onaj 'državotvorni' salonski talog koji je najpre osmislio sve ono što će novokomponovani generali i oni ispod njih potom sprovesti na svoj koljački, četnički, ustaški, balijski način, jer samo se tako, koljački i huljski, i nikako drugačije, i može ratovati protiv brata i komšije, po mogućnosti vezanog, nenaoružanog, deteta, žene, starca". Tzv. druga Srbija svodila se na rijetke usamljene disidente, nije bilo tog šireg građanskog, uljuđenog sloja koji bi predstavljao ozbiljnu političku opoziciju – i on se utopio u konsenzusu. Zato se i jest radilo o diktaturi i fašizmu: vladalo je post-političko stanje. 

Gdje smo ono ostavili naša građanska, uljuđena pera, dokle su ona stigla? Kako nam ono diše hrvatski liberalni sloj, koji voli mir i Europu? Hm, pomalo im spika nalikuje na diskurs slobodnog Šljivančina: udariše drumom anegdotalnih svjedočenja o Praljkovoj ličnosti, kao privatno normalnom, čestitom čovjeku, čak sa stanovitim vrlinama. Ili preporučuju – u nastavljanju zrcalnog preslikavanja u bratskom zagrljaju kostura iz ormara, ko nas bre rastavi – ugledati se na srpsku vanjsku politiku u lobiranju za svoje nevine zločince, ili valjda na Milorada Dodika, koji deklarira kako će "uvek podržavati Srbe, ma za šta ih neko optužio". 

Pravocrtni desničari komemoriraju kod nas u žrtvenu slavu Praljka, kao nevinog iako krivog, ponašajući se kao da su svi Praljak – zato što i jesu svi Praljak. Oni to zato što se prepoznaju u dijeljenju društvenih vrijednosti koje – po velikosrpskoj licenci – ratno ubijanje i progon "Balija" s one strane vode (treba li referirati kako je recimo 90-ih izgledao istočni Mostar s one strane Neretve?) osjećaju kao kontekstualno opravdano, pravedno, moralno i unaprijed nedužno; stanje kolektivne svijesti koje je omogućavalo da se logoraša iz Heliodroma tjera da poliže vlastitu krv kako "balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji". Prema Jaspersovom raščlanjenju, dok kriminalnu krivnju snosi osuđeni sam i nitko drugi, individualno, ona politička, a dodao bih i moralna (da ovom prilikom pitanje metafizike stavimo na stranu) – kolektivno je maslo i ide na dušu odgovarajuće istine palanke, pa onda po njoj i svih ilija čvorovića koji su se u njenoj kolotečini i višku morala zaboravili. Dok god izostaju ključevi iskupljenja (odgovornost, katarza), svi koji su podržavali ono što je Praljak činio – i nalazili to vrlim, dobrim i herojskim – ostaju krivi. Stoga vrijedi dijaboličan reciprocitet: tko nalazi i tvrdi da je Praljak nevin, tim samim biva kriv skupa s njim.

Bune se zato što su – suprotno Juratoviću, Markovini i ostalim zahtjevima za individualizacijom krivnje (koji su također na mjestu, ali jedino u pravnom sloju) – ispravnije intuirani: da hrvatski narod itekako jest "kolektivno kriv za politiku Franje Tuđmana prema BiH", da je posve opravdana ta sugestija po kojoj bi "svi bili krivi za djelovanje Herceg-bosne i udruženi zločinački pothvat, a ne samo oni koji su za to osuđeni". Kao oni iz prvih redova te kolektivne krivnje, najglasnije se i deru u jalovom buntu i histeriji nedužnosti.

A ne bi li ipak trebalo barem "drugu Hrvatsku" odriješiti odgovornosti – ostavljajući na desničarskim krkanima koji se sami prse da su Praljak? Ali: koju "drugu Hrvatsku"? Nedavna prosvjedna nota hrvatske kakademije gadosti i odvratnosti protiv Istanbulske konvencije po tko zna koji put potvrdila je – po uzoru na bratsku SANU – da riba smrdi od glave i nije tek do najezde barbara iz pasivnih krajeva, da nam primitivizam najurednije stanuje upravo u centrima uljudbe, u "najodličnijim dikama hrvatske kulture i civilizacije – svim tim akademijama, maticama, sveučilištima, nacionalnim teatrima, katedralama duha i paneuropskim unijama". Glavni problem ove države nije u tome što barbarstvo furaju ozloglašeni desničari, prepoznati u svom barbarskom mentalitetu, od njih se to i očekuje, nego što u vodoskocima izvire i iz našeg tzv. građanskog sloja, iz mainstream centrizma kojem je sila podržavati paradigmu o istini. Tek kad se komemoracijama za Praljka (kojima je nevin iako kriv), pridruži cinizam finih liberalnih glasova, ludih za mirom i Europom, sve s leptir-mašnama (kojima svjesnost da nije nevin ne predstavlja prepreku za mutne teorije konteksta, gotovo provjerenih legendi, urota i lobiranja, zato da bi se pred strogim licem nacije ipak igralo za nacionalni tim), ovo barbarstvo postaje homogeno i konsenzualno, post-političko stanje, a krivnja uistinu svenarodna.