Skoči na glavni sadržaj

1102. godine potpisali smo Pactu Conventu, a onda smo okrenuli brojku na 2011. i ušli smo u EU

Pisanje uz vjetar

Izdanje:

Hrvatska psihopatologija otkriva nam kako se bojimo suočiti s vlastitom državnošću i kako koristimo svaku priliku da pobjegnemo od nje

Kada biste cijelu hrvatsku povijest saželi u jednu rečenicu posao bi bio lak i zvučao bi otprilike ovako: svakih 400 godina potpisujemo dokumente zbog kojih se onda 400 sljedećih godina lupamo u glavu. Naravno, uz napomenu, da su nam u početku ti papiri najbolja moguća varijanta, povijesni trenuci, prijelomnice, naša velika pobjeda i šansa za budućnost. Mislio sam da će s godinama taj naš poznati hrvatski entuzijazam slabiti, ali on još uvijek gori istim mladenačkim žarom, kako već samo Hrvat može ljubiti vlastite pogreške. Nevjerojatna Pacta conventa, kojom smo Mađarima donirali kraljevsko prijestolje, nema video zapisa, ali se zna da je hrvatska reprezentacija tada istrčala u sastavu: Kačići, Kukari, Šubići, Svačići, Plečići, Mogorovići, Gušići, Cudomirići, Karinjani, Lapčani, Lačnićići, Jamometići i Tugomirići. Uvjeren sam da su nakon krunidbe u Biogradu cijelo vrijeme uvjeravali sebe i ostale kako smo dobro prošli, kako cijeli projekt nije imao alternative, kako se nismo odrekli suvereniteta i nismo izgubili državnost i da smo primljeni kao ravnopravni partner. Poslije toga događaji su nas toliko puta razveselili da smo odlučili pojačati integrativne procese pa smo 1. siječnja 1527. godine na saboru u Cetinu odlučili suvereno se staviti na raspolaganje Habsburgovcima. Sami smo odlučili postati podanicima. Tadašnje najmudrije hrvatske glave još su jednom vizionarski primile pod ruku velikog brata i zacrtale naš europski put. Što drugo reći, doli zahvaliti Andriji Tuškaniću, Ivanu Karloviću, Nikoli Zrinskom, Jurju Frankopanu, Vuku Frankopanu i Stjepanu Blagajskom na odluci o prisajedinjenju matici europskih naroda. Njihovim primjerom nadahnulo se i 28 članova delegacije koja je 1. 12. 1918. godine odlučila pristupiti majci Srbiji. Ante Pavelić (zubar) čitao je u Beogradu odluku o dragovoljnom skidanju gaća. Jebiga, ispada da kad se god koji Ante Pavelić aktivno uključi u hrvatsku državotvornost to baš ne ispadne pretjerano kvalitetno. Kao što kvalitetno nije ispala ni odluka iz svibnja 1944. godine kada je ZAVNOH u Topuskom prihvatio novu Demokratsku federativnu Jugoslaviju. Onda smo u prosincu 2011. ponovno potpisali dokument za EU koji nas je “vratio doma”. I svi smo opet ultra ushićeni i opet je to naš stoljetni cilj, i opet ručice plješću, a obrazi bride. I samome mi je došlo da viknem Hura!, Bravo!, To!, Malo vas je, malo vas je... Došlo mi je i da uramim Jadranku i Ivu, a onda mi je sinulo da psihopatologija u Hrvata otkriva kako se bojimo suočiti s vlastitom državnošću i kako koristimo svaku, i najmanju priliku da pobjegnemo od nje. Ono što uporno ne želimo shvatiti jest da bijega nema, jer ne možeš pobjeći od sebe sama. Traženje krivca među onima koje smo sami odabrali za tutore licemjerno je i povijesno neodgovorno. Možda bismo trebali nekoj PR agenciji dati u amanet da nam ispegla povijest. Jer, recimo, kako bi danas izgledala Pacta conventa da joj je o imageu brinula FIMI MEDIA?