Izdanje:
Zvuči kao neukusni vic. Automobil bomba u Oslu je teroristički čin, u Bagdadu je već riječ o bombaškom napadu, a ako pakleni stroj na kotačima uzdrma kakvu četvrt nekog sirijskog grada, e onda je poželjno svaki bitniji objekt u članku smjestiti između navodnika u karantenu. Riječ je o mainstream medijima i demokratskom Zapadu, koji, otkako traje krvoproliće u Siriji, svjedoče da iz “rata protiv terora” i Iraka ništa nisu naučili. Tri prošlotjedne eksplozije u Damasku i Alepu, u kojima je pobijeno 30 i ranjeno 170 ljudi, Reuters je prvi nazvao “terorističkima”, s navodnicima, a isti stil koristili su i mediji koji su prenijeli vijest. Tu više ne govorimo o trash tiskovinama, koji naslovnice kroje prema plijenu paparazza. Govorimo o stupovima demokratskih društava poput Guardiana, Der Spiegela, Le Mondea ili BBC-ja, koji je čak primijetio da je eksplozija u Damasku zabilježena u subotu ujutro, kada, kako je rečeno, “jedva da je bilo ikakvih pokreta na ulicama”.
A ono 27 mrtvih!? Ako automobil sa 200 kg eksploziva na javnoj površini nije terorizam, što onda uopće jest? Zapadni mediji krvoproliće u Siriji i inače prate katastrofalno. Situacija se prikazuje kao crno bijela, kao da je nemoguće da se diktaturi, koja oružano brani svoje pozicije, suprotstavlja nedemokratska militantna opozicija koja također, kao i vladine snage, čini zločine nad civilima. O tome, uostalom, sve češće progovara i UN. Ni riječi o tome da unutar Sirije postoji opozicija al-Assadu, ali civilna, koja se, poučena primjerom Libije, protivi stranoj vojnoj intervenciji. Zapadni mediji praktično ne analiziraju ni tko uopće čini Sirijsko nacionalno vijeće u egzilu, tko u zemlji čini mirotvornu opoziciju koja redovito trpi progone, koliku podršku ima koja od njih. Tu su i famozne žrtve sukoba, za koje ti isti mediji navode da je “vlada do sada pobila 8000 civila”. UN pak otkriva da tu brojku čini i 1345 vladinih vojnika (do 15. veljače), te da u nju ulaze i poginuli pobunjenici. Građani EU-a zakinuti su i za informacije o interesima okolnog svijeta za tragediju u Siriji - bloka SAD-a i EU-a te duboko nedemokratske S. Arabije, odnosno pojedinačno Izraela, Rusije, Irana i Turske.
U tom bi slučaju, doduše, zapadni mediji morali progovoriti i o interesima svojih nacionalnih vlada, ali to nije bilo popularno ni u Libiji, pa nije ni sad. Međutim, tamo gdje se mediji u svom radu počinju voditi interesima svoje vlade, tu prestaju i demokracija i civilno društvo, a takvom polaganom civilizacijskom padu u EU već nekoliko godina svjedoče izvještaji Reportera bez granica.