Izdanje:
Ante Marković, posljednji premijer SFRJ, umro je danas, nešto iza u jedan sat po ponoći, u 88. godini života. Iznenadna smrt zatekla ga je u Sarajevu, gdje je posljednjih godina često boravio zbog poslovnih obveza, svega nekoliko dana nakon rođendana (rođen je 25.studenog 1924. u Konjicu u Bosni i Hercegovini).
Marković, koji je devedesetih posve izašao iz politike i prešao u poslovne vode, pristajući izuzetno rijetko na intervjue i istupanja u javnosti, ostao je u široj javnosti zapamćen po svojim ambicioznim reformskim mjerama 1989. godine, koje su trebale pomiriti socijalizam i tržišnu ekonomiju. Najpopularnije mjere u kratkom razdoblju njegovog predsjedanja Saveznim izvršnim vijeće SFRJ su bile vezivanja tečaja dinara za njemačku marku u odnosu 1:7, čime je stabilizirao jugoslavensku valutu, i početak privatizacije putem dodjele dionica radnicima, što je trebalo osigurati participaciju zaposlenih u odlukama o poslovanju tvrtki.
U politiku je ušao početkom osamdesetih, došavši u na čelo predsjednika Izvršnog vijeća SRH, s mjesta generalnog direktora u Končaru, a predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ je postao u proljeće 1989. te je tako početak rata i raspada Jugoslavije dočekao u Beogradu obnašajući funkciju predsjednika SIV-a do prosinca 1991. Prije toga je, 1990., uvjeren da su mjere koje je započeo dovoljne za uspjeh na prvim višestranačkim izborima, osnovao Savez reformskih snaga Jugoslavije, stranku koja je podržavala njegove ekonomske mjere i zalagala se za evolutivnu reformu cjelokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ. Najveću je podršku dobivao u BiH i Makedoniji, ali proces raspada bivše države je već bio odmakao, Slovenija i Hrvatska su pokazale želju da istupe iz Jugoslavije, dok su Srbija i Crna Gora stiskale da država ostane centralizirana dobivši u tome i pomoć JNA, koja se svrstala uz Miloševića i srpsko nacionalističko vodstvo.
Shvativši da nema šansi za opstanak njegove ideje Marković je 19.prosinca 1991, na konferenciji za novinare “vratio mandat” građanima, rekavši da ‘ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podnijeti ostavka’. U hrvatskom političkom životu se nije želio angažirati, iako je bio ponuda, a iz njegovih rijetkih intervjua izdvaja se onaj kojeg je 2003. dao Globusu nakon svjedočenja na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom, u kojem je naznačio da su mu Tuđman i Milošević potvrdili da su se u ožujku 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj ga se najčešće moglo sresti na aerodromu, jer je zbog svojih poslova često putovao, a ljeta je provodio u obiteljskoj kući na Krku, ne želeći se nigdje eksponirati. Družio se s nešto ljudi iz političke prošlosti, a znao se naći i s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem, s kojim je surađivao u Beogradu,dok je Mesić bio predsjednik Predsjedništva SFRJ.
- Svi oni krugovi koji su preferirali ratnu opciju nisu ga voljeli, dok ga je najšira javnost cijenila i doživljavala kao čovjeka mira i napretka. Samostalna Hrvatska nije na žalost, osobito u prvome desetljeću svojega postojanja, pokazivala volju da koristi njegovo veliko znanje i iskustvo, prije svega na gospodarskom polju. Djelovao je, međutim, u susjednim zemljama, odnosno u regiji – doslovno do posljednjega daha. Otišao je, uvjeren sam, upravo onako kako bi i sam poželio i kako je odgovaralo njegovome načinu – brzo, izravno iz aktivnoga života, a u povijesno sjećanje- napisao je u Mesić u izjavi sućuti obitelji Ante Markovića.