Izdanje:
Otkad je za grčkog premijera odabran čovjek iz redova Goldman Sachsa, njegovo je prezime postalo najboljim simbolom današnje Europske unije. Prije nekoliko dana kada sam netom prije referenduma Slavoju Žižeku u Ljubljani spomenuo zgodnu etimologijsku paralelu koju su osmisli neki hrvatski prijatelji, on je, očekivano, ponudio hegelijansku sintezu. S jedne strane, Papademos može biti “otac naroda” (Papa demos), a s druge “zbogom narodu” (papa demos). Žižek se, naravno, dosjetio Saturna koji proždire svoju djecu, a etimologija ponovo pruža začuđujuću podlogu: otac “papa” svoju djecu. Teza, da je premijer zapravo vođa naroda, i antiteza, da će reći zbogom narodu, svoje dovršenje dobiva u sintezi: rimski mit o Saturnu govori o ocu koji je, odmah nakon njihova rođenja, pojeo svoju djecu, bojeći se da će ga zbaciti s prijestolja. Kako u tom kontekstu tumačiti dvije izjave koje je dao Zoran Milanović odmah nakon prvih rezultata referenduma? Najprije je, na pitanje smatra li da je referendum ujedno bio i ocjena građana Vladinih najava da će povećati PDV, odgovorio kako ne može ići tako daleko, ali je kazao kako se na referendum, kad ste na vlasti, gleda kao na svoje političko dijete. A potom je, komentirajući nizak odaziv birača, konačno priznao da je upravo u strahu od pada referenduma promijenjen Ustav. Sa 43% izlaznosti Hrvatska nije samo postala europski rekorder, već je ujedno potvrdila da referendum – ma koliko bio legalan – uistinu nije legitiman. Potporu ulasku dalo je, kad se sve zbroji, tek 28% građana. Što bi zaista trebalo izazvati brigu umjesto euforije, jer ipak su “ZA” bili i SDP i HDZ, pa čak i Crkva i Ante Gotovina – čovjek koji je nekoć bio najveća prepreka u pregovorima s EU. S jedne strane, apstinencija od referenduma jasan je znak nedostatka demokracije. S druge strane, upravo bismo tu apstinenciju mogli tumačiti kao želju za većom, “pravom” demokracijom. Većina glasača na referendum nije izašla upravo stoga što su smatrali da njihov glas ne čini nikakvu promjenu i da je većina stvari – kako je to lijepo priznao i sam premijer – ionako pomno osmišljena i pripremljena tako da njihov glas doista ne igra neku veliku ulogu. Drugim riječima, koliko god to paradoksalno zvučalo, apstinencija nije dokaz da je građanima dosta demokracije, već upravo suprotno – oni žele više demokracije! Dosta im je oligarhijske demokracije u kojoj i referendum ne služi za ništa drugo nego za potvrđivanje odluka koje su već donesene. I tu u potpunosti važi ono što piše Jacques Ranciere u svojoj knjizi o “Mržnji demokracije”: “Ono što danas nazivamo demokracijom upravo je obrnuto državno i upravno funkcioniranje: vječni izabranici gomilaju ili mijenjaju gradske, regionalne, zakonodavne ili ministarske funkcije čiju jedinu vezu s narodom predstavlja lokalni interes; vlade koje same stvaraju zakone; narodni predstavnici koji u velikom broju potječu iz jedne administracijske škole; ministri ili njihovi suradnici koji preuzimaju mjesta u javnim ili polujavnim poduzećima; potajno financiranje na javnim natječajima; poslovni ljudi koji ulažu golemi novac u potragu za izbornim mandatom; vlasnici privatnih medijskih imperija koji se posredstvom svojih javnih funkcija hvataju carstva javnih medija.” Ukratko, mi ne živimo u demokraciji. A zar se isti taj opis ne bi savršeno mogao primijeniti i na hrvatsku situaciju? Zoran Milanović, svojim dvjema izjavama – o namještenom referendumu i referendumu kao vlastitom djetetu – doista je postao hrvatski Papa-demos. Umjesto klasične teze o “šok terapiji”, ono što je uslijedilo nakon referenduma bila je “šok euforija” ili “terapija euforijom”. Još dok se hrvatski narod – ili barem onih 28% – valjao u euforiji zbog konačnog dospijeća u “europsku obitelj” (ili za “europski stol”, što je već neko vrijeme još jedna omiljena probavna metafora vladajućih), preko noći su krenule prve mjere koje prije referenduma vjerojatno ne bi prošle (ili preciznije, zbog njih referendum možda ne bi prošao): benzin je probio psihološku granicu od 10 kuna, a najavljeno je i povećanje PDV-a s 23 na 25 posto. Kao šećer na kraju, ministrica Pusić je, unatoč najavljenom planu štednje, povećala plaće za službenike Ministarstva (vanjskih i) europskih poslova. I to nakon što je opomenula neposlušni narod da zbog mogućeg pada rejtinga neće isplatiti mirovine. Sada, nakon referenduma, saznajemo da su međunarodni financijeri hrvatske vrijednosne papire ionako već svrstali u kategoriju “smeća”. Krug je, dakle, zatvoren. Dobili smo Europsku uniju, izgubili smo demokraciju. Ironija je u tome da Hrvatskoj nije potreban čovjek iz Goldman Sachsa, jer trenutna vlada sasvim dobro obavlja posao umjesto njih. Jedina stvar koju vjerojatno zaboravljaju jest da u mitu o Saturnu postoji i dijete koje otac na kraju ipak nije uspio pojesti, a to je Jupiter.