Izdanje:
Nenad Bakić nije svakodnevna pojava u investicijskoj zajednici. Za razliku od većine ulagača koji će ispod glasa navijati za opciju kojoj pripadaju, Bakić će o tome trubiti na sav glas. I to mu često nije dosta, nego će i druge uvjeravati da je u pravu pa će kartice i kartice teksta potrošiti kako bi objasnio da su dionice u koje je on uložio novac zapravo “nogometna Barcelona” na burzi. Samo po sebi to ne bi trebao biti problem da pritom često ne manipulira podacima i izvrće činjenice. Pa će tako, u trenutku kada mu to odgovara, s biranim dionicima napraviti svoj burzovni indeks, koji bi trebao zamijeniti postojeći Crobex, da bi ga već koji tjedan kasnije “zaboravio”.
Nije Bakić nikakav čudan svat kojem mediji daju previše prostora. Baš naprotiv, njegova logika je više nego jasna: Usred krize koja je zahvatila i burzu sva su sredstva dopuštena kako bi se vratilo uloženo, a ako postoji bilo kakva mogućnost onda se koja kuna može i zaraditi. Evo i primjera: Od kada je u medijima objavljena vijest da Petrokemija ima neznanog kupca (više je Bakić govorio o tome nego članovi Vlade) isti je u desetak dana zaradio više od tri milijuna kuna! Kako onda ne bi ovaj “Warren Buffett za siromašne”, kako je nazvan u Vjesniku, tako žestoko propagirao privatizaciju Petrokemije. Na jednak način donedavno je prigovarao mirovinskim fondovima da zaobilaze članove njegove Barcelone. Naravno da mu na kraj pameti nije bila sudbina naših penzija.
Njemu je stalo do novca pa zato i iskače iz svake paštete i sa svojih 3,2 posto udjela nameće se kao ključan faktor koji će odlučiti kuda će Petrokemija. Pa makar ispadao i smiješan, budući da je prije nekoliko mjeseci oglasom u dnevnom tisku javno zahvaljivao Upravi Petrokemije za koju sada kaže da je pred propašću ako se ne proda.