Izdanje:
Sinulo mi je! Hrvatska je zemlja čuda i zato oni koje nazivamo običnim građanima ovdje teško žive. Ova zemlja nije namijenjena njima, onima koji žele stvari tretirati logično i racionalno, koji žele bez senzacija i skandala živjeti časne živote bez previše maloumnih oscilacija. Ovo je zemlja čuda i, shodno tome, samo ako si kadar prepoznati ih i zgrabiti ih kad naiđu, uklopiti se i samozadovoljiti se, imaš šansu preživjeti. Ponekad smo i nesvjesni dubine bajkovitosti koja nas okružuje jer je razdrobljena u sitne vijesti, arhivirane pažljivo, dovoljno daleko jedna od druge da se ne povežu u “međugorsku” cjelinu.
Pa tako živimo u najkatoličkijoj zemlji na svijetu u kojoj se kradu zvona s crkvenih zvonika, u zemlji u kojoj svaki stanovnik ima najmanje tri mobitela, a svejedno se otpuštaju stotine radnika telekomunikacijske tvrtke jer glad za impulsima nikad nije dovoljno namirena i taj obični impuls očito je važniji od svake ljudske glave. Jedino se čudom može nazvati život u zemlji u kojoj postoji stranka poput HSS-a, dugo smatrana stožernom političkom osi, bez obzira što se u svim ključnim povijesnim momentima sakrila iza naroda i odrekla svojih temeljnih načela. Dakle, ta stranka najavljuje izgradnju mauzoleja Stjepanu Radiću, umjesto da sebi, nakon posljednje političke epizode, zapali vječnu vatru.
A kako tek, osim čudom, nazvati čovjeka koji kao oporbeni saborski zastupnik u četiri godine uštedi 80 tisuća eura i svejedno, kada mu stranka dođe na vlast on postane ministar uprave, ne financija! S takvim čovjekom na mjestu čuvara državnog novčanika i njegovim sposobnostima uštede u četiri ministarske godine državni bi dug vjerojatno postao potpunom hrvatskom prošlosti poput, recimo, HSS-a. Ovako umjesto Bauka u našoj riznici, bauk prisilnih ušteda sručit će se na naše glave i, gle opet čuda, svu njezinu težinu na svoja će pleća junačka primiti oni isti obični građani. Oni koji nisu sposobni od svojih plaća uštedjeti 80 tisuća eura godišnje, niti se usude pitati kako je to nekome drugome moguće. Krug je zatvoren, mi opet ne znademo jesmo li na početku ili na kraju, ima li smisla čekati početak sretnijeg vremena i hoćemo li dočekati kraj ovih muka?
Cijeli životi će nam proći u očekivanju boljeg života. Mi smo generacija izvanrednog stanja, stezanja remena, stabilizacija, štednji, općih opasnosti, rovova, nadnacionalne ispravnosti i nacionalne isključivosti, privatizacije, pa opet štednji, europeizacije, mafiokracije, harača, korupcije pa opet štednji... Sve se na kraju svodi na štednju u kojoj nas se kao ljude i pojedince tako nemilosrdno troši. Čovjek je u našoj Hrvatskoj danas najjeftiniji. Razvrgnuti su svi kolektivni ugovori na ljudskost i obzir, na pamet i dostojanstvo, smijeh i opuštenost. Živjeti u grču za nas je postalo toliko normalno da više normalno ne znademo živjeti. I tu se dogodilo završno čudo: u zemlji čuda više nitko ne vjeruje da se čudo doista može dogoditi.