Izdanje:
Otkako je Luka Bebić odlučio politici reći zbogom, skinuo je sa sebe odijelo “barba Luke” da bi se ogrnuo plaštom pravednika i u očima javnosti, pa i oporbene, samo što nije postao jedan od moralnih stupova aktualne vlasti. Simpatije je pridobio već kad se Vladimir Šeks posvađao s njim. Kad je pukla priča o hadezeovim crnim fondovima mediji se nisu čudili što Bebić ne zna što mu je kćer radila u HDZ-u i je li koga isplaćivala jer normalno je da stranačke kolege o tome ne pričaju u obiteljskom krugu, a ionako je tada naglasak bio na tomu kako je nemoguće da u HDZ-u nitko ništa nije znao. Rasterećen političke budućnosti “najdosadniji političar”, “čovjek bez svojstava”, “vječni vojnik partije” i kako ga sve nisu zvali, čak si je mogao priuštiti da kaže kako se u životu i politici puno puta događa da čovjek ima mišljenje iza kojeg ne stoji. Kako se nekoć tretiralo takve koji jedno misle, drugo govore, a treće rade, on je još ispao mudar, iskren, što reći, nego moralna vertikala dostojna funkcije koju obnaša!? Završni čin te metamorfoze “barba Luke” u “apolitičnu ljudinu” dogodila se Bebićevim iskazivanjem lojalnosti prijatelju čak i pod cijenu okretanja leđa stranci, državi i pravdi kojima je desetljećima tako vjerno služio. Doduše, jesu i oni njemu poslužili. Iskoristivši što se moglo, u sutonu političke karijere Bebić je shvatio da se u životu i politici iznimno može dogoditi da čovjek ima i mišljenje iza kojeg stoji! Ali, odlučivši se za taj životni iskorak Bebić nije mogao pobjeći od svoje prirode te je po tko zna koji put pomiješao privatno i javno. Svaka čast Luki Bebiću na lojalnosti prijatelju u nevolji. Ali, otkud mu pravo da u to prijateljstvo kao svoju prćiju uloži i funkciju predsjednika Sabora, odnosno da saborsku logistiku zloupotrebljava do te mjere da Ured predsjednika Sabora objašnjava kako je građanin Luka Bebić za svoga prijatelja kadar biti čak i sakupljač “perja”!? Dao je priliku Sanaderovu odvjetniku da javno tumači kako je predsjednik Sabora uložio i svoj ugled kao jamstvo da bivši premijer neće pobjeći. Čak i da je prethodno dao ostavku, predsjednik Sabora zbog digniteta te funkcije to nije smio učiniti. Jednako kao što guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski na političke ponude, pa i sada kad mu se navodno nudi pozicija u ekonomskom savjetu potencijalnog budućeg premijera, ne bi smio uzvraćati svojom mantrom kako su po isteku njegova mandata sve opcije otvorene. Nisu, i ne bi smjele biti! To bi značilo da sada stvara samo privid neovisnosti svoje institucije. Jer, kako da sada znamo je li samo dan ranije govoreći u povodu subotnjih prosvjeda u svijetu i kod nas - kako je revolt protiv banaka i fondova opravdan, odnosno kako bi svim djelatnostima koje ostvaruju velike prinose trebalo oporezivati dividende - i dalje bio guverner, ili već i dio te buduće opcije. Uzgred, prije godinu dana bio je prilično rezerviran prema ideji o državnom ataku na banke. Pitanje je i bi li se takvo što guverner usudio reći dok mu je supruga, naravno bez njegova znanja, rješavala temeljno egzistencijalno pitanje u poslovnom odnosu upravo s djelatnošću koja ostvaruje velike prinose, i to kako tvrdi hadezeov ekonomist Goran Marić, baš zahvaljujući monetarnoj politici HNB-a koja godinama potiče uvoz. No, višegodišnje idoliziranje čuvara kune potpuno je prigušilo prigovore o guvernerovu zatajenu sukobu interesa. I neovisnost pravosuđa* iznimno je nježna biljka i Bebićev angažman makar i samo na tomu da se Sanader brani sa slobode, u očima pravosuđa i javnosti može se tumačiti kao pritisak. Bebić ne može pomoći svojim prijateljima, a da to bude samo prijateljska gesta. Kako to koincidira s njegovim odricanjem od politike, mučan dojam koji time ostavlja još je izraženiji. Gotovo sav svoj radni vijek Bebić je u politici, a nije naučio kako je ulaskom u nju morao zaboraviti na prijatelje, rodbinu... , Osobito ako se prihvati državne funkcije. U tome i jest težina politike i gotovo jedini razlog zbog kojeg bi se mogle pravdati neke od bezobrazno obilnih privilegija koje je upravo on kao prvoborac tako zdušno branio. I vladajući i oporba sada su svjesni značaja javne funkcije, ali to je sve. Da je išta ostalo od političke časti i morala, Bebić bi (dakako, što vrijedi i za zastupnike Jerka Rošina i Marija Zubovića) sam zaštitio Sabor, ali kad za to nema snage ni “njegova” stranka koju je eto pet do 12 bio spreman zbog “Zorroa osvetnika” uvaliti i u katastrofalan rizik, onda bi barem oporba trebala inzistirati barem na prividu da je Sabor iznad pojedinca čak i kad je riječ o takvom političkom “divu”.