Izdanje:
Šest, sedam, devet, deset, petnaest, pa i dvadeset milijardi... Nije problem. Natječu se međusobno ekonomski analitičari tko će više skresati proračun. Tko predloži veću svotu - bolje je primljen. Ispada pametniji, stroži, mudriji. Njegova vizija gospodarske budućnosti samim time je relevantnija i daje nadu u svjetliju budućnost u odnosu na "blaže" kolege. Uključuju se i političari. Slavko Linić kaže da će rashodi biti niži između pet i devet milijardi, kao da govorimo o mravima, a ne o kunama. Tu je i podrška medija koji zdušno navijaju za ovakvo nabacivanje brojkama. Kao da smo svi skupa preko noći postali neoliberalni gurui koji bi i one najortodoksnije ideologe ovog pravca strpali u mali džep. Fraze o bolnim rezovima, dijetama i rezanju bolesnog tkiva postale su "mlaka voda" u odnosu na ono što nam se nudi.
E sad, nije da se ne mora rezati. Štoviše, svaki upućeniji građanin zna da se godinama živjelo daleko iznad mogućnosti i da je račun morao doći na naplatu. Međutim, pitanje je gdje, koliko i kako rezati? Hoće li se krenuti od Ekonomskog instituta ili fakulteta s kojih dobivamo ovakve prijedloge? Ili ćemo pak smanjiti plaće u Vladi, ukinuti povlaštene mirovine i kao stečeno pravo, a ne samo za buduće dužnosnike - umirovljenike? Tko će zapravo platiti ta kresanja koja stoje iza apstraktnih brojki? Odgovor je vrlo jednostavan - građani! Njima se povećava PDV na 25 ili 26 posto, njima se povećava cijena električne energije za trećinu, njima će poskupiti plin i grijanje, njima će skočiti cijena hrane iduće godine, kao i porezi na imovinu. Oni moraju spasiti Hrvatsku od gubitka kreditnog rejtinga čime će održati postojeće kamate. Oni moraju uvjeriti MMF da će iskrenuti džepove koliko god je to potrebno kako bi ta institucija mislila dobro o Hrvatskoj. Oni će ostati i bez posla za voljenu domovinu i još voljeniju vlast. Oni će, ako treba, prestati i jesti, samo da se Hrvatska izvuče iz blata u koje su je gurnuli oni kojima ne pada na pamet barem dio tereta prebaciti na svoja leđa. Štoviše, porez na banke više nitko ni ne spominje jer bi to uvrijedilo njihove strane vlasnike. Uvođenje poreza na dividende, vele nam, odbio bi investitore. Isto tako i radno zakonodavstvo. Fleksibilizacija je nužna, uvjeravaju sa svih strana, jer će se lakše zapošljavati iako nitko ne govori gdje će se to moći zapošljavati kad posla već sada nema ni za lijek. Trik sa Zakonom o radu je da će se lakše otpuštati, ali to piše malim slovima, dolje negdje na dnu papira.
Tek nakon novogodišnje pijane noći krenut će mamurluk koji će trajati i trajati. Barem onoliko dugo kolike su i brojke s početka teksta. Možda i u godinama.