Izdanje:
Tipična balkanska kuhinja proizvela je opako začinjenu političku i pravnu papazjaniju koju i u Srbiji i u Hrvatskoj specijalizirani kuhari mogu dorađivati kako kojem paše i ovisno o tomu kakav okus žele ponuditi svojoj publici. Izbori za Hrvatsku i Kosovo za Srbiju iznimno su plodno tlo za razvoj bujne mašte u tumačenjima razloga, značaja i posljedica nove optužnice iz Srbije za ratni zločin protiv Vladimira Šeksa, Ivana Vekića, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa i 40 Vukovaraca. Ima li to veze sa Kosovom, nedavnim prepirkama između premijerke Jadranke Kosor i srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, je li riječ o agresiji na Hrvatsku, provodi li se druga etapa ostvarenja Memoranduma, želi li Srbija uistinu postati pravosudni žandar propale Jugoslavije, ili samo potkrepljuju svoju protutužbu za genocid protiv Republike Hrvatske...? A još lani pomagali* smo jedni drugima razmjenjujući liste potencijalnih ratnih zločinaca. Tako bogati raspon tumačenja jednog pravnog akta susjedne države bio bi primjereniji kakvom činu državnog terorizma, iako sigurno ima i onih koji i bez čitanja sporne optužnice jako dobro znaju da je riječ upravo o tome. Ako ništa, već zbog toga jer je prvo ime na toj optužnici potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks pri čemu je nevažno izaziva li strahopoštovanje njegovo ime, funkcija ili oboje, ili možda činjenica da je on već jednom prošao provjeru DORH-a u povodu prijave Amnesty Internationala. Anonimni Vukovarci imaju sreće što su se našli u njegovu društvu inače su jednoga dana mogli proći kao Veljko Marić ili u boljem slučaju Tihomir Purda. A tek Branimir Glavaš. Da mu je netko rekao kako će premijerka Jadranka Kosor i zbog njegova imena na beogradskoj optužnici lupiti potpeticama i uz odrešito “Dosta je bilo” isukati svekoliko zakonodavno oružje koje joj kao predsjednici Vlade stoji na raspolaganju radi likvidacije nepoćudnih pravosudnih elemenata strane države. Naravno da bi ona, unatoč izbornim preokupacijama, to učinila čak i da se Branimir Glavaš našao kao prvo ime na toj optužnici, pa čak i kao usamljenik. Jer, važan je princip. I predsjednik Josipović bi tješio naciju kako će se to s Glavašem već nekako srediti kao što se sredilo s Tihomirom Purdom nakon što je 53 dana proveo u zeničkom zatvoru. Zimus, prije gotovo sedam mjeseci premijerka je ogorčena Purdinom tragičnom sudbinom grmila kako Vlada mora napraviti sve da se tako nešto više nikad ne ponovi, jer nas je taj slučaj opterećivao ljudski i na drugim razinama “ali to je sada prošlost”. Stoga, da zaključimo, ako nam se nacionalna trauma ipak morala ponoviti, onda je sreća u toj državnoj nesreći da se kao prvo lice pojavljuje Vladimir Šeks. Sedam mjeseci nakon slučaja Tihomira Purde rješenja se nije moglo naći, ali čim se na popisu našao Šeks rješenje se našlo po ubrzanoj proceduri. Donijet će se zakon kojim će se obezvrijediti sve odluke blagopočivajuće vojske i nepostojeće države. Valjda dok se ne dogodi novi slučaj Dragana Paravinje ili dok neki povjesničar ili pravni zanesenjak ne postavi pitanje čemu takav zakon s obzirom da smo 8. listopada 1991. godine u hrvatskom Saboru donijeli Odluku o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Vladimir Šeks sigurno zna za tu odluku jer je on predsjedao tom povijesnom sjednicom. U točkama 2 i 3 spomenute odluke piše: “Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije - SFRJ. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje. nastupa u ime bivše federacije - SFRJ”. Ali, otišli smo predaleko u prošlost jer i ta povijesna odluka čiji smo sadržaj zaboravili, za razliku od srbijanske optužnice, ima doseg samo u hrvatskim granicama. Ali to je nevažno. Bitno je da je na najvišoj državnoj razini demonstrirana odlučnost i brzina suprotstavljanja svim onim probuđenim demonima. Taj svedržavni cirkus zaokružuje Vladimir Šeks koji, suprotno onoj “kadija te tuži, kadija te sudi”, kao optuženik makar i sa cirkusantske optužnice čiju bi težinu netko kvalificiran ipak trebao ocijeniti, predvodi taj isprazni predizborni zakonodavni pokušaj obezvređivanja papira kojem i sam daje takvu važnost da je odlučio taj komad papira ne uzeti u ruke.