Izdanje:
Ako je ijedan od članova sudskog vijeća u Haagu ikad gledao neki film naše hollywoodske zvijezde znat će vrednovati njegovu ocjenu argumentacije obrane i tužiteljstva prema kojoj bi general Ante Gotovina trebao izići na slobodu “i to već danas”, kako je dometnuo glumac Goran Višnjić kojeg su citirali svi naši mediji kao da je riječ o vrsnom poznavatelju Gotovinina slučaja i nadasve neovisnom pravnom znalcu čije riječi imaju posebnu težinu. Toj hollywoodizaciji jednog od najznačajnijih procesa u našoj povijesti presudno važnog i za našu budućnost, nedostajalo je samo još da Višnjiću suprotstave drugu našu glumačku zvijezdu, Radu Šerbedžiju. Pa da njih dvojica javno divane o brijunskim transkriptima, svojim odnosima prema akciji Oluja, filmu o Gotovini, budućim predstavama i snimanjima na Brijunima, gdje je u ljeto 1995. održan povijesni sastanak vojnoga i državnog vrha na kojem su izgovorene neke od sudbonosnih rečenica koje bi mogle biti presudne za pravomoćnu osudu dvojice generala.
Ali i ne samo za njih. Sud u Haagu izricanjem presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču obratit će se i svim zapovjednicima na svjetskim bojištima. Budu li njih dvojica osuđeni za zločinački pothvat, zapovjednici diljem svijeta vodit će računa ne samo što oni već što i ostali govore na sastancima uoči vojnih operacija. Haaška presuda mogla bi odrediti budućnost ratovanja, barem onih u kojima ne sudjeluju Amerikanci. Vojne definicije mogle bi dobiti pravni okvir za neselektivno i prekomjerno granatiranje, dopustivost pogreške odnosno granice nakon kojih i nesretni promašaji - zbog obavještajnih pogrešaka kao kad je NATO odnosno Amerikanci za bombardiranja u Beogradu pogodio zgradu kineskog veleposlanstva ili svadbenu povorku u Afganistanu - mogu biti tretirani kao ratni zločin.
Nebitne civilne žrtve
S laičkog gledišta i za neutralnog promatrača prilično je nerazumljivo kako granatiranje Knina, Benkovca, Gračaca i Obrovca u legitimnoj oslobodilačkoj akciji, pri čemu nije bilo žrtava, predstavlja zločin, a ne i napadi NATO-a u Libiji gdje su lani ubijena 72 civila prema upravo objavljenim podacima organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. HRW traži odštetu za žrtve i istragu zakonitosti tih napada, osobito kad su pogođeni civilni objekti u kojima se sumnjalo da ih za smještaj koriste Gadafijeve snage. NATO je odgovorio kako su u složenoj akciji u Libiji gađani vojni ciljevi, a “rizik uvijek postoji”. Zbog tog “rizika” Gotovina i Markač nepravomoćno su osuđeni, pa je i predsjednik sudskog vijeća Theodor Meron nakon obrane generala Gotovine i sam pitao tužitelja Douglasa Stringera opstaje li teza da su napadi na Knin bili protuzakoniti ako nije bilo žrtava, a onda i optužba za zločinački pothvat. Tužitelj je odgovorio kako pitanje civilnih žrtava uopće nije bitno već cilj koji se makar i zakonitim granatiranjem namjeravao postići, a to je prema tužiteljstvu bio, izgon Srba iz Krajine.
Ta se pak namjera izvlači iz brijunskih transkripata s državno-vojnog sastanka uoči operacije Oluja. Prihvati li i vijeće suca Merona stav tužiteljstva o tomu na čemu se temelji odgovornost za udruženi zločinački pothvat svjetska će pravda dobiti izniman višestruki presedan. Po prvi put u povijesti ne samo da će biti osuđeni generali pobjedničke vojske koji su vodili obrambeni rat na svom teritoriju. Uz to, riječ je o takvom obliku odgovornosti koji nije postojao u haaškim pravilima nego je uveden kroz praksu suda u Haagu iako je taj pristup dvojben i za međunarodne pravne eksperte s obzirom na općecivilizacijsko pravilo da nitko ne može odgovarati za kazneno djelo ako ono zakonom nije bilo predviđeno kao kažnjivo. Zatim, tužiteljstvo dopušta da je granatiranje bilo zakonito i da nije bilo žrtava, ali je postojala zločinačka namjera. Osude li generale za zločinački pothvat ispast će da su oni bili neka vrsta “humanih zločinaca” koji su svoje žrtve htjeli samo protjerati.
Tužiteljstvo na toj tezi inzistira i za slučaj ako je obrana dokazala da je većina srpskih civila po ranije ustaljenom modelu ponašanja napustila gradove prije granatiranja, kao što je to bio slučaj i u zapadnoj Slavoniji. Jer, i u tom slučaju nije važno što se događalo i pogađalo već isključivo o čemu se razgovaralo na Brijunima. Po svemu sudeći obrana je uspjela dokazati da je prvostupanjsko sudsko vijeće pogriješilo kada je kao kriterij za zakonitost granatiranja uzelo pravilo od 200 metara od vojnih ciljeva. To više što po kriteriju svjedoka optužbe od 400 metara, samo je pet projektila u tom slučaju palo izvan vojnih granica. Po tomu ciljevi granatiranja HV-a u akciji Oluja bili su zakoniti, dok se civilni pogoci mogu svesti na dopustivu pogrešku ili “rizik” s kojim i Amerikanci pravdaju svoje promašaje čak i kad izazovu desetine civilnih žrtava.
Brijunski transkripti
Brijunski transkripti su se i u prvostupanjskoj presudi sudskog vijeća na čelu s Alphonsom Oriem izdvajali kao najvažniji dokaz udruženog zločinačkog pothvata. Predsjednik Ivo Josipović tada je izjavio kako je i on te transkripte kao kaznenopravni stručnjak ponovno iščitavao, ali nije našao dokaz zločinačkog pothvata. Poznata je i njegova američka izjava u kojoj je govorio o pogrešnim ljudima u Haagu te kritizirao rad suda, da bi se potom povukao. Ali uistinu na 52 stranice prijepisa razgovora s vojnog sastanka na Brijunima nitko od sudionika nije izričito iznio plan protjerivanja Srba. Franjo Tuđman tako u tijeku sastanka govori o nanošenju takvih udaraca da Srbi “praktično nestanu”, međutim, analizirajući kontekst čak je i sud zaključio kako Tuđman ne govori o civilima već o srpskim snagama koje kani udariti tako da se “više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati”.
Tuđman je tada govorio kako topništvo treba koristiti za demoraliziranje protivnika osobito u Kninu na što mu je Gotovina replicirao “ako je zapovijed za udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno” ilustrirajući time snagu hrvatske vojne tehnike dok sud to koristi kao dokaz protiv Gotovine. Otegotno mu je i što je rekao: “Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze za Banja Luku i Beograd. Znači da mi, ako nastavljamo ovaj pritisak, vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih, koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići.” Gotovinine izjave bez Tuđmana nemaju značaja. Zato je i na žalbenom vijeću optužba dala na znanje koliko joj je Tuđman važan kao ključni član udruženog zločinačkog pothvata, u kojem su po njima sudjelovali i ministar obrane Gojko Šušak, načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko“ i drugi pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici”.
Tuđman i Gotovina
Izdvojene sporne izjave Tuđmana i Gotovine moguće je i tako kontekstualizirati da im se da drugačiji smisao od onoga koje im je dalo sudsko vijeće. Recimo, kako sa zločinačkim namjerama povezati to što Tuđman na početku sastanka na Brijunima kaže: “A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje” pa dodaje: “Imamo i naklonost SAD-a, ali do određene granice, ako ćete gospodo izvršiti na profesionalan način, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači molim tri, četiri dana, maksimum osam dana onda možemo računati da ćemo i politički, da nećemo politički ne samo pretrpjeti štete, nego da ćemo politički u tom i takvom svijetu dobiti”. Analizirajući već ranije Brijunske transkripte koje smo višekratno iščitavali upozorili smo i na to da su sudionici tog zatvorenog sastanka mogli govoriti opuštenije, slobodnije. Stoga i sud to povezuje s Tuđmanovim nacionalističkim ispadima, recimo, kad je za Knin na godišnjicu oslobođenja rekao da je postao čist kao nekoć Zvonimirov grad, Međutim, bilo bi nepravedno Tuđmanov odnos prema Srbima ocjenjivati isključivo po njegovim političkim ispadima jer se i iz njegova najekstremnijeg govora ne može izvući zaključak o njegovim zločinačkim namjerama. Zar bi takav Tuđman amnestirao pobunjenike? Zar bi taj Tuđman tražio koridor za srpske civile jer ih se u protivnom prisiljava da se bore “što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke”, a kad krenu civili, tada će poći i vojska “i kada kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge”.
I njegovo “tobože jamčiti” sva građanska prava Srbima sudsko je vijeće dovodilo u vezu s kasnijim donošenjem propisa u vezi s imovinom Srba za što je Jure Radić tumačio kako je to bio jedini način da se zaštiti imovina na oslobođenom teritoriju. Sud je pak zaključio kako je i to učinjeno radi onemogućavanja povratka Srba. A Gotovina i Markač su krivi tek ako je dokazana krivnja pokojnog Tuđmana, što je također svojevrsni presedan. Odbije li vijeće suca Merona optužbu za zločinački pothvat ostaje optužba za zločine nakon Oluje. Generalima bi kazna bila bitno smanjena, možda bi ubrzo bili i na slobodi, ali osuda bi ostala. To bi predsjednika Josipovića dovelo u poziciju da i Gotovini i Markaču oduzme generalski čin i ordene. Kad bi pak Gotovina i Markač bili oslobođeni, hašku pravdu opteretila bi teška pitanja kao nikad do sada, kako s hrvatske tako i sa srpske strane. Zločini nakon Oluje i dalje bi tražili simboličnu osudu, ali stvarnih krivaca. Iako je već bilo takvih obrata, u slučaju Kupreškići te Nasera Orića, oslobađanje dvojice generala imalo bi neusporedivu težinu. Vrištala bi nepravda učinjena i državi, a potencirala bi se i propitivanja uloge naših političara u toj farsi.