Izdanje:
Kako li je samo pukao probni porezni balon Kukuriku koalicije kad ga se dočepao i s njime se obračunao neustrašivi Damir Kajin. Taj vječni pučki tribun u buntovnom zanosu vrle je ekonomiste* stavio u džep. Kajin nas je kao kakva ekonomska vidjelica suočio sa rezultatima svojih istraživanja: “Povećanje PDV-a na 25 posto je čisti promašaj, a porez na imovinu pretvorit će se u porez na sirotinju”. Još je sve začinio podsjećanjem kako povećanje PDV-a nije bilo predviđeno Planom 21 Kukuriku koalicije, za razliku od poreza na imovinu od kojeg će “najviše stradati Istra”, i to umirovljenici. Od Kajinova iskoraka još je dojmljivija bila reakcija esdepeova ministra Arsena Bauka kojem se sviđa Kajinov stil na koji će se sada, kaže, oni na vlasti morati naviknuti. Kao što se hadezeovci u oporbi moraju naviknuti na Vladimira Šeksa.
Kad smo već pomislili kako se iza oblaka nazire kraj jednoumlja među vladajućima te da bi nam politički život mogao biti raznovrsniji, neizvjesniji i stoga bolji, ispostavilo se kako smo uživali tek u jednoj solističkoj izvedbi. Za to se pobrinuo Ivan Jakovčić. Šef IDS-a u zadnji je čas spriječio aktiviranje nuklearnog programa, izvijestivši koalicijske partnere da je Kajin iznio osobni stav. Zatim je okupio novinare kako bi umirili puk jer su “strelice Robina Hooda ovaj put otišle u prazno”. Sve dileme otklonio je kazavši: “Podržavam veću stopu PDV-a, krizu moraju iznijeti bogatiji.”
Ali, ne zadugo. Javio se i premijer Zoran Milanović, konstatiravši da Kajin nikad ne radi iza leđa: “Stvar je mnogo kompleksnija nego što sada izgleda. Nije ni crna, ni bijela, ali je ipak svjetlija. Porez na imovinu nije konačna odluka, jer smo svjesni da bi to bio brutalni udar na srednji sloj”.
Ako ste koncentrirano pratili što je tko rekao o porezima, morali ste i vi zaključiti da Jakovčić zna raditi iza leđa, da u Istri najviše imovine imaju umirovljenici, da je u nas komplicirano izvesti čak i čisti promašaj te, na kraju, ali ne i najmanje važno, da još ima nade da vladajući neće porezom na imovinu uništiti hadezeovca Domagoja Miloševića koji ima 16 stanova i 12 garaža, a još će samo šest mjeseci dobivati punu ministarsku plaću. Njega se narikača Kajin nije sjetio, vjerojatno samo zato jer nema nekretnina u Istri. No, najintrigantniji dio Kajinove žalopojke o porezima je onaj u kojem dolazi do izražaja njegova teorija političke ekonomije, prevladavajuća u Hrvatskoj. Kajin se upinjao objasniti u kako se teškoj situaciji nalazi, kako je rekao, “na desetke tisuća ljudi u Istri koji su u komunističkim vremenima dobili društveni stan ili Titovim kreditima sagradili kuću, pa kasnije još naslijedili imovinu”. Samo što nije zaplakao nad njihovom sudbinom. “Ljudi su se cijeli život odricali i radili da bi stvorili nešto za sebe i svoje. Tko će to na kraju platiti? Ja se bojim da će na kraju ponajviše platiti umirovljenici”, montypythonovski je zaključio Kajin, nadmašivši s tih nekoliko grotesknih rečenica čak i nakaradnu “socijalnu pravednost” Milana Bandića. I premijer je zakrilio takve, kazavši kako još nismo spremni za “brutalni udar na srednji sloj”. Glavna faca hrvatske verzije Monty Pythona zgraža se nad “nepravdom” kojom se prijeti vlasnicima više od jedne nekretnine, pri čemu kao žrtve prikazuje čak i povlaštene te one koji imaju puno više od prosjeka. Neki od tih unatoč skromnim mirovinama, iznajmljujući višak kvadrata, još uvijek imaju prihode veće od plaća radnika, odnosno od onoga što im ostane kad podmire mjesečnu ratu kredita za jedini stan koji otplaćuju do kraja radnog vijeka, strepeći što će biti ostanu li bez posla. Za razliku od emocionalno vezanih za višak nekretnina, neki i u četvrtom desetljeću još ne znaju kakav je to osjećaj imati svoj dom, a i oni koji se ohrabre priuštiti si taj osjećaj, sve češće zbog nemogućnosti otplate kredita vraćaju se u roditeljski dom. Ali, nitko ne govori o tomu kako umirovljeni u radnoj dobi po nakaradnim kriterijima brutalno ugrožavaju egzistenciju zaposlenih s kreditima ili bez imovine. Država je već tradicionalno raznim muljatorima čitav njihov život bila druga majka, a poštenima zla maćeha. Zahvaljujući kajinističkom nauku, memljivi temelji nepravde se šire i od njih nam smrdi mirovinski, porezni i sustav socijalne skrbi. Nikad se nitko tako žustro i uporno nije zalagao da država skrbi recimo o onima koji odrastaju bez roditelja. Jer, oni su politički marginalci, povlašteni već time što im porezi ne mogu ugroziti imovinski status, za razliku od sirotih umirovljenika i srednje klase s viškom imovine, zar ne?