Damir Šagolj

Sve je počelo na obiteljskoj proslavi stotog rođendana nene Fazlagince u Trebinju. Proslavljeni fotoreporter Reutersa Damir Šagolj imao je tada deset godina i igrao se s obiteljskim fotoaparatom. - Prvi put mi se tada fotografija učinila više od igre. Bila je proslava stotog rođendana moje prabake. Velika obitelj i značajan datum. To nije moglo proći bez fotografiranja. Uloga fotografa i, puno važnije, redatelja kadra je pripala jednom od tetaka, uvaženom profesoru i dosta neutralnom u svim unutarnjim obiteljskim dramama. Kadriranje i raspored rođaka oko slavljenice trajao je dosta dugo i mene je to, kao klinca, čudilo i nerviralo. Tko će sjediti lijevo, a tko stajati desno, kome će zapasti margine fotografije, da li se sestre trebaju držati zajedno ili pustiti zetove da budu uz njih?

Bezbroj pitanja za jednu tako malu fotku i namještanje koje se oteglo toliko da je zagorio i slavljenički ručak u mutvaku pored kule u kojoj se manifestacija održavala. I sve zbog jedne slike. Od tada sam se malo opreznije igrao obiteljski aparatom - objašnjava nam Šagolj. Godinama poslije, tijekom studiranja u Moskvi, doći će i fascinacija tehnikom i magijom ulovljenog trenutka. No, nije to bila neka posebna ljubav. Na to je, kako kaže, čekao dok se na fotografiju nije nakalemilo novinarstvo. Nakon što je preživio rat u Sarajevu, 1997. počeo je raditi za Reuters, obišao brojna druga ratišta i snimao po cijelom svijetu. Već tri godine živi u Bangkoku, gdje je šef Reutersovog ureda za Jugoistočnu Aziju. Ove je godine dobio nekoliko velikih nagrada. Proglašen je Reutersovim reporterom godine i dobio je prestižnu World Press Photo nagradu za najbolju fotografiju godine. Nagrađen je za fotografiju iz Pyongyanga.

f: Na svome blogu napisali ste da vam je to jedna od najlakših fotografija koju ste snimili u zadnje vrijeme. Snimljena je iz hotelske sobe. Koju vam je fotografiju bilo najteže snimiti? Od brojnih vaših fotografija koje je Reuters objavio u zadnjih godinu i pol u sjećanje su mi se najviše urezale crno-bijele fotografije iz Srebrenice snimljene u svibnju 2011.

Snimanje je mehanički proces. To je jedan super trenutak u kojem se stapaju velika priča, stavovi autora, njegovo iskustvo i znanje. I tu nema filozofiranja, to je stvar reakcije. Ono što je teško, ili lako, se događa između, prije ili poslije fotografija. Fotografije iz Srebrenice je, nažalost, izuzetno lako napraviti. To je jedna višeslojna tragedija koja je izuzetno vizualna sa svim grobnicama, destrukcijom i ljudskim krhotinama koje su preživjele genocid. Godišnjica i velika dženaza koja se događa svake godine su spektakularne. Fotografije frcaju na sve strane. Međutim, toliko se ta priča “otegla”, toliko puta je isto ili slično uslikano i objavljeno da je vrlo teško nametnuti taj tužni događaj stranim medijima.

I zato sam ja, u moru kolor fotografija, napravio i seriju crno bijelih koje su čisto formom iskočile. Nikakvog one posebnog sadržaja nemaju ako se usporede s uobičajenim kolor fotografijama, ali forma ih čini drugačijima. Ova slika iz Pyongyanga je interesantna jer je snimljena kroz prozor moje hotelske sobe u rano jutro, uz kavu i cigaru. Bez ikakvog pritiska i žurbe - dakle, “an easy shot”. Ali, ono što stoji iza te fotografije, sav rad i strpljenje da se bude u poziciji da otvorim taj prozor to jutro u Pyongyangu, sve znanje i iskustvo da je snimim upravo na ovakav način je ipak druga priča. Istina je, barem ja u to vjerujem, da nema lakih velikih fotografija.

Originalni članak objavljen je u tisku