Izdanje:
Goran Kovačić / Pixsell
f: Za bivšu diplomatkinju i ministricu, novi posao odnosi su s javnošću?
Na neki način jest. Posao kojim se sada bavim javna je diplomacija, što uključuje i klasičnu diplomaciju i strateške komunikacije. To podrazumijeva i odnose s javnošću i predstavljanje u javnosti, informiranje i koordiniranje strateških komunikacija na svim razinama Saveza, i građanskih i vojnih, sa zapovjednicima operacija, s državama članicama... Mislim da sam se u tome dobro snašla, iako to bolje mogu procijeniti drugi.
f: Uletjeli ste u to u jeku operacije u Libiji...
Stupila sam na dužnost 4. srpnja i prvi sam dan imala briefinge koji su neophodni da bi čovjek ušao u novi posao, a već 5. srpnja počela sam normalno raditi. Za razliku od glasnogovornice, nisam u žarištu medijske pozornosti i ne moram u svakome trenutku paziti što ću reći, što ipak ne znači da se mogu opustiti. Oko predstavljanja operacije u Libiji bilo je dosta predrasuda s kojima se valjalo nositi. Morali smo se obraćati različitim publikama: od libijske javnosti, arapskoga svijeta, država članica koje su sudjelovale u operaciji, trećih država... Morali smo objasniti da NATO-u cilj nije smjena Gadafijeva režima, nego da je provodio mandat UN-a: zonu zabrane letenja, embargo na uvoz oružja, te sve odgovarajuće mjere u cilju zaštite libijskih građana. Za mene je zaštita građana bila najvažnija sastojnica i doista sam uvjerena da smo spriječili masovne pokolje i zaštitili nebrojene živote.
f: Najteže je bilo uvjeriti u to arapski svijet?
Počeli smo prevoditi sve sadržaje namijenjene široj javnosti na arapski, uključujući tiskovne konferencije i NATO-v TV kanal, te postavljati video zapise na YouTube. Naglo se povećala gledanost, a naglo je porastao i broj klikova na NATO-voj mrežnoj stranici.
f: U Afganistan je NATO ušao da ukloni terorističku prijetnju talibanskoga režima, koji je uz to terorizirao vlastiti narod, posebice žene. Sada se u pregovara s “dobrim talibanima”, o njihovu uključivanju u vlast. Nije li to de facto povratak na prijašnje stanje?
Nipošto! Cilj NATO-ve misije ISAF je apsolutno spriječiti povratak Afganistana na stanje prije 2001. Sve se čini za to da se Afganistanu omogući postati postojanom zemljom, da se izdigne iz siromaštva, da izgrađuje pravnu državu i sve ustanove građanskoga društva. Naša misija, međutim, ne ulazi u političku sastojnicu dogovora o tome kako će Afganistan izgledati; na afganistanskome je narodu da izabere svoje predstavnike vlasti na državnim i na mjesnim razinama. Mi smo trenutačno u postupku tranzicije, prijenosa sigurnosnih ovlasti, koji se provodi u mijenama, tzv. tranšama. Upravo se provodi druga tranša, i kada afganistanske sigurnosne snage i vojska preuzmu ovlasti u oblastima koje su u nju uključene, bit će odgovorne za sigurnost više od 50 posto afganistanskoga stanovništva. Cilj je da se tranzicija u potpunosti dovrši do kraja 2014. godine. Iako je ISAF-ova zadaća pružiti u međuvremenu sigurnost, a političkim se postupkom ne bavimo, naravno da sve države članice žele vidjeti demokratski Afganistan koji će poštivati temeljna prava. No, kada se dovrši tranzicija, neće nastupiti utrka za napuštanje Afganistana. Budućnost naše misije nakon 2014. godine odredit ce države koje sudjeluju u ISAF-u, a uvjerena sam da će i međunarodna pomoć još godinama ostati na terenu. Danas se, u odnosu na stanje prije 2001., vide ogromne promjene. Tada je škole pohađalo samo nekoliko tisuća dječaka, a danas između šest i sedam milijuna djece obaju spolova. Teškoća i dalje ima: škole se napada, na djevojčice koje idu u školu baca se kiselina... U nekim krajevima žene još nemaju nikakva prava. Ogromni se napori ulažu da se takvo stanje izmijeni. Iz vlastita primjera znamo koliko je teško izgrađivati zemlju nakon rata, ne samo fizički nego i psihički. To neće činiti ISAF, ali će države članice pomagati dvostrano.
f: Bili ste u Americi na pripremnim sastancima za sljedeći NATO-v summit u Chicagu. U Lisabonu je glavna tema bila novi strateški koncept. O čemu će se u Chicagu najviše raspravljati?
Nastavit će se postupak preobrazbe Saveza u “vitkiji NATO”. Dakle, gipkiji i učinkovitiji kako bi se suprotstavio novim ugrozama, ali i kako bi se prilagodio činjenici da mnoge države prolaze kroz gospodarsku krizu, što utječe i na proračune za obranu, koji se smanjuju. Dakle, da se za novac koji stoji na raspolaganju dobije čim više u smislu kakvoće, ne nužno i količine. Bitne će teme u Chicagu svakako biti “pametna obrana”, koja omogućuje rast tehnologije i materijalne uštede, kako bi se spriječilo da gospodarska kriza ne preraste u sigurnosnu krizu, te kako bi se smanjio jaz u sposobnostima među državama članicama. Bitna tema bit će i proturaketna obrana: cilj je proglasiti međusustav raketnoga štita jer se na tome još radi. Možda Libija zatraži partnerstvo s NATO-m, u kojemu bi se slučaju NATO mogao uključiti u neke vidove izgradnje libijskih sigurnosnih snaga. Upravo je operacija u Libiji pokazala vrijednost partnerstava. Činjenica da su u njoj, uz jednu Tursku, sudjelovale i arapske zemlje od Maroka do Katara, i to ne samo političkom potporom nego i u provedbi embarga na uvoz oružja te zone zabrane letenja, svakako je pridonijela pozitivnoj percepciji operacije u arapskome i muslimanskome svijetu.
f: Kada sam ljudima u Bruxellesu rekao da ste se jednostavno javili na natječaj i dobili ovaj posao, rekli su mi da za takav položaj mora postojati politička podrška zemlje iz koje kandidat dolazi. Podršku sigurno niste dobili od tadašnje HDZ-ove vlade, koja vam je namještala afere; je li vas možda podupro predsjednik Josipović?
Doista nije bila potrebna politička potpora, odnosno kandidatura od strane države. Možda je to bila praksa ranije. Međutim, ovaj je glavni tajnik odlučio da će mjesta pomoćnika popunjavati na način da se zadovolje određeni kriteriji.
f: Kako je onda taj postupak tekao, kako ste uopće doznali za taj natječaj?
Jedan je hrvatski kolega primijetio natječaj u The Economistu, ali tada se nisam javila. Natječaj je, međutim, ponovljen, no, ni tada se nisam javila. Tek kada je drugi put ponovljen, javila sam se. Da se to unaprijed dogovorilo ili da je bila riječ o nacionalnoj kvoti, sigurno bi se to odmah bilo popunilo, ne bi se išlo i na treći natječaj. Čak sam ih i pitala jesu li o meni razgovarali s nekim iz Hrvatske, no, rekli su mi da nisu, da su se o meni dovoljno raspitali kod mojih kolega ministara vanjskih poslova i dužnosnika u Americi.
f: Navodno je tadašnja premijerka Jadranka Kosor bila jako ljuta kada ste joj javili da ste izabrani za tu dužnost.
I premijerka i predsjednik čestitali su mi na izboru.
f: A kako su na to reagirali američki kolege?
Njima je bilo iznimno drago. Zanimao ih je postupak nakon mojega odlaska, tko će doći na moje mjesto, ali to pitanje još stoji otvoreno.
f: Koliku štetu RH diplomatski trpi zbog toga što još nemamo veleposlanika u Washingtonu?
Nije stvar u tome je li šef misije trenutačno veleposlanik ili otpravnik poslova; bitno je kakav ugled ima i kako radi za državu. Slovačka nije godinu dana imala veleposlanika u Washingtonu i nije to Slovacima nitko zamjerio. Ali ipak se propuštaju neke prilike. Iako se i otpravnika poslova svuda poziva, veleposlanike se više uvažava. U Washingtonu je ministar jednakoznačnica državnome tajniku, dakle, politička dužnost. Ali veleposlanik, to je već nešto! To je netko tko je stručan, tko je rastao u službi, tko je to zaslužio radom. I, jednom veleposlanik - uvijek veleposlanik!
f: Bili ste veleposlanicom u Washingtonu i za Bushove, i za Obamine uprave, često ste komunicirali s Hillary Clinton...
S Obamom sam, razgovarajući u nekoliko navrata po nekoliko minuta, uspjela sažeti jako puno sadržaja. On je jako usredotočen i kada razgovaraš s njime, imaš dojam da se poznajete stotinu godina. Ali Obama se nije toliko bavio vanjskom politikom, pogotovo ne Europom; Europa će vjerojatno doći u njegovo središte pozornosti bude li izabran na drugi mandat. Nekako je pravilo da se američki predsjednici više posvećuju vanjskoj politici kada više ne moraju razmišljati o izborima. A Hillary Clinton stvarno kapa dolje! Način na koji ta žena radi, njezina beskrajna energija... Nikada je nisam vidjela namrgođenu ili ljutitu; uvijek je dobro raspoložena, uvijek jako dobro obaviještena. Kada govori, tek tu i tamo pogleda u papire ili u “blesimetar”; usredotočena je na publiku i u svakoj prilici govori s jednakom dozom optimizma, samopouzdanja, s pogledom unaprijed. Bila sam zaista vrlo bliska s njezinom šeficom protokola Capricijom Penavić-Marshall, koja je hrvatskoga podrijetla i jedna je od njezinih najboljih prijateljica. Ona vrlo mnogo radi za Hrvatsku. Bila je šefica njezina kabineta u vrijeme Clintonove uprave i zadužena za društvene odnose Bijele kuće; Chelsea, kći Clintonovih, praktički je odrasla uz nju.
f: Dojam je da Hillary Clinton jako podupire Hrvatsku, da je razbila slovensku blokadu hrvatskih pristupnih pregovora s EU.
Ona je iznimno podržavala Hrvatsku, kao i bivšu premijerku Kosor, kao osobu koja je pokrenula borbu protiv korupcije; smatrala je to doista hrabrim potezom i da se ona dobro s time nosi. Podržavala je posebno sve što je Hrvatska činila u postupku pristupanja u članstvo EU. Osobno ju je to zanimalo i osobno se, kao i podpredsjednik Joe Biden, u to uključila. Naravno, SAD nije članica EU, ali znamo koliku težinu ima. Kada Amerikanci nekoga smatraju partnerom i saveznikom, a mi to jesmo jer smo članica NATO- a, njima je to gotovo svetinja; oni će za svaku zemlju saveznicu napraviti što god mogu. Nisu mogli trpjeti ono što se događalo između Hrvatske i Slovenije. Uključili su se u te prijepore, prvo, stoga što su držali neprihvatljivim da Slovenci blokiraju hrvatsko članstvo u NATO-u kada su se već na prethodnome summitu obvezali da će ratificirati ugovor i da će Hrvatska ući u članstvo prije sljedećega summita; drugo, jer smatraju da prijepori među državama članicama NATO-a izjedaju Savez iznutra i da ih treba rješavati za stolom, ponekada tihom diplomacijom, a nikako ne prepucavanjem u javnosti. Ako dvostrano rješenje nije moguće, onda sudom ili arbitražom.
Nisam čula kako amerikanci ‘lome’ Slovence
Sa slovenskim veleposlanikom u Washingtonu R. Kirnom imala sam i imam iznimno dobre odnose. Nisam bila nazočna sastancima američke strane sa slovenskim veleposlanikom niti s bilo kime od slovenskih dužnosnika, pa mogu reći samo ono što znam s naše strane, a to je da smo uvijek imali čvrstu američku potporu za članstvo u NATO-u i u EU.
f: Kako ste doživjeli prethodnog predsjednika, Georgea W. Busha?
On je uvijek govorio da javnosti kaže ono što misli, a ne ono što bi javnost željela čuti. Ponekada bi javnost procijenila da je bio previše iskren ili previše jednostavan u izričaju. Ali, suzdržavajući se od pogleda na Busha s unutarnjopolitičkoga američkoga gledišta, moram reći da je bio vrlo prijateljski naklonjen Hrvatskoj. Imao je odliku koje mnogi nisu bili svjesni, “executive decision” (izvršnu odluku). Kada je tadašnji premijer Ivo Sanader 2006. bio na razgovoru kod Busha, umjesto predviđenih dvadesetak zadržali smo se u razgovoru 50 minuta. Potom je Bush pozvao novinare i objavio da podupire članstvo Hrvatske u NATO-u, da će Hrvatska biti sljedeća članica. To je iznenadilo čak i neke od njegovih suradnika. On je tada iz naših razgovora shvatio da je Hrvatska sazrela za članstvo, da je to zaslužila i tako je odlučio. Nakon svega, još je ostao s nama petnaestak minuta i svi smo se s njime pojedinačno fotografirali, svakoga bi od nas za fotografiju zagrlio. To je bio taj njegov južnjački, teksaški, prisni nastup, iako je zapravo rođen na sjeveru. Kada je, pak, početkom travnja 2008. došao u posjet Hrvatskoj, održao je na Markovu trgu govor koji je po meni povijesni zbog one rečenice da Hrvatska ne mora više nikada biti zabrinuta za svoju budućnost jer će Amerika uvijek stajati uz nju kao saveznica. Kada sam se vratila u Washington, predala sam 9. travnja vjerodajnice, a sve su mi spise primili preko faksa samo da budem u toj turi, da ne moram čekati sljedeći termin nakon ljeta. Bila sam zadnja koja je toga dana predala vjerodajnice pa smo djeca, suprug i ja ostali s Bushom u Ovalnome uredu; djeca su čeprkala po njegovu radnome stolu, on im je poklonio oznake za knjige i objasnio im kako se koriste, u razgovoru se prisjećao detalja iz posjeta Zagrebu nekoliko dana ranije, večere na Pantovčaku kod tadašnjega predsjednika Mesića... Kada su uzvanici dolazili na tu večeru šefica protokola čitala bi ime i prezime svakoga tko je dolazio, a Bush bi sa svakime porazgovarao. Luka Bebić mi je rekao da ga je pitao za njegove mandarine, potrudio se o svakome naučiti neki podatak... To je u potpunoj oprjeci s onime što se o njemu mislilo. Imao je jako dobru socijalnu inteligenciju.
f: I Sanader je imao jaku socijalnu inteligenciju. Kada je kao premijer prvi put došao u Bruxelles, za svakoga je od nas dopisnika znao kako se zovemo, tko smo i što smo, sa svakime bi prozborio nešto osobno. A kako se Sanader ponašao prema svojim suradnicima? Koliko ste bili samostalni?
Doista ne želim pričati o detaljima jer se ne želim vraćati u prošlost, a ne bi bilo korektno ni pričati o nekome tko u ovome trenutku ne može ni ući u taj razgovor. Ali kao ministrica, djelovala sam prilično samostalno. Možda je moj stupanj autonomije bio čak i veći nego kod nekih drugih ministara, iako se on osobno volio baviti vanjskom politikom i nikada nije skrivao da mu je žao što nije bio ministar vanjskih poslova.
f: Kako vas je izabrao za ministricu?
Niste se ranije bavili politikom... Godinama smo prije toga surađivali: prvo sam radila u Ministarstvu znanosti dok je Sanader bio ministar, onda sam zajedno s njime i s još jednim kolegom prešla u Ministarstvo vanjskih poslova. Godine 2003. vratila sam se s Fulbrightove stipendije u Americi i bila sam na porodiljnome, krenula sam pomagati u predizbornoj kampanji. I on i neki drugi nagovarali su me da se politički angažiram. Izabrana sam u Sabor, i tako je to krenulo, prvo kao ministrica europskih integracija, a kasnije su se dva ministarstva spojila...
f: Zašto je između vas i Sanadera puklo? Navodno su za sve krive glasine koje je o vama širila Bianca Matković?
Ne bih o tome. Prošlost je nešto što čovjek treba uvažavati i učiti iz nje, ali ne treba se njome opterećivati.
f: Kada ste bili veleposlanica u Americi, vaš nasljednik na Zrinjevcu Gordan Jandroković namještao vam je afere, pratili su i snimali čak i vašu djecu, stavljali snimke na YouTube... Navodno je sve to bilo potaknuto glasinama da se vraćate na Zrinjevac, Tko je to zakuhao, u čijemu je to interesu bilo?
Ne znam, ni u to ne želim ulaziti. Suzdržavala sam se tada radi odnosa s Amerikom jer mi je najvažnije bilo ne dopustiti da se to odrazi na međudržavne odnose.
f: Unatoč milijardama narodnoga bogatstva pokradenima u privatizaciji devedesetih, kokošarenju u proteklome desetljeću, odnosu prema vama osobno, još ste članica HDZ-a. Što vas drži u toj stranci?
U HDZ sam ušla iz ideala i iz ideala i uvjerenja u stranci ostajem. Da, HDZ je u prošlosti na žalost imao tamnih, pa i vrlo crnih strana i točaka, ali treba se znati nositi s prošlošću i iz nje izvlačiti pouke. Nad tim poukama ne treba lamentirati nego to riješiti, podvući crtu i okrenuti se prema budućnosti. U HDZ-u se mora dogoditi taj trenutak. Svaka organizacija nakon ključnih događaja mora proći kroz postupak “lessons learned”, odnosno sagledati i sve pozitivno i sve negativno što se dogodilo, te kako te pouke i iskustvo iskoristiti za budućnost. HDZ mora proći kroz taj postupak demokratskom raspravom, raskrstiti s nekim počelima prošlosti i odredititi sebe za budućnost. Mislim da bi bilo iznimno nekorektno i kukavički okretati leđa bilo kome u trenutcima kada mu je najteže, pogotovo ako je taj netko bio uz tebe i pomogao ti. Uostalom, nikada ne bih bila ministricom vanjskih poslova da me HDZ na taj položaj nije postavio. Ali jesam razočarana što su se ponovno ponovile pogrješke iz prošlosti. Znam da na HDZ ljudi ponekada gledaju posprdno, ne smijemo to ignorirati. Vjerujem, međutim, da su sada postupci i u državi i u stranci nepovratni, da neminovno mora doći do demokratizacije i do apsolutne transparentnosti Moramo se okupiti oko ciljeva, ne posebnih i pojedinačnih nego stranačkih i državnih. Dok se god na stranke u Hrvatskoj bude gledalo kao na odskočnu dasku za neku fotelju, a ne kao na instrumente demokratskoga sustava i politike, ne možemo govoriti o punoj demokratizaciji stranaka niti o sustavu koji potpuno uvažava vrijednosti i prava pojedinca, ali i njegovu potpunu odgovornost.
f: Tri ste godine bili u Washingtonu, a vaš mandat u NATO-u traje tri godine, s mogućnošću produženja za još jednu. Što nakon toga?
U ovoj situaciji stvarno ne znam niti o tome ne razmišljam jer ne znam kakve će biti mogućnosti. Dosta će se toga dogoditi u međuvremenu, Hrvatska će ući u EU... Ali mene srce uvijek vuče nazad. Najvažnija mi je moja obitelj: kako djeci omogućiti uvjete za napredak, za učenje, da postanu svjetski građani, a opet u njima odgajati ljubav prema Hrvatskoj na koju gledam kao na zemlju u kojoj želim da moja djeca odrastu. I zato mi nije ni malo svejedno što se u Hrvatskoj događa.
Račan je jedan od najpozitivnijih likova.
f: Kakve odnose imate sa sadašnjom hrvatskom vlašću?
I u vrijeme dok sam bila ministrica, i kao veleposlanica, imala sam s ljudima iz tadašnje oporbe jako dobre odnose i s njima sam najnormalnije komunicirala. Mislim da će Vesna Pusić biti vrlo stručna ministrica vanjskih poslova. Zorana (Milanovića) poznajem godinama iz ministarstva i cijenim ga zbog iznimno korektnoga odnosa koji je između 2000. i 2003. imao prema meni. U to su me doba neki doživljavali kao Sanaderovu osobu, HDZ-ovku koju treba maknuti. Račana sam silno poštivala, meni je on bio jedan od najpozitivnijih likova hrvatske politike uopće, koji je uostalom i omogućio prve slobodne izbore, prvi političar koji nam je čestitao Božić. Račan je bio iznimno razuman, u razgovorima mi je ostavljao dojam ljudskosti, otvorenosti. S Nevenom Mimicom imala sam iznimno korektne odnose, on je tako postavio MEI, koji sam od njega naslijedila, da nisam unosila nikakve promjene. Nikada nisam svoje suradnike pitala u kojoj su ili jesu li uopće u nekoj stranci, ili tražila od njih da uđu u HDZ. Moj je stav bio i ostaje da diplomaciju treba profesionalizirati, osim nekoliko veleposlaničkih mjesta koja su logično politička: Washingtona, Londona, Moskve, Pariza i Berlina. Ali čak i tamo treba slati kadrove koji imaju diplomatsko iskustvo; ne mogu zamisliti da se u Washington pošalje nekoga tko je čisto “politički”. Mi nismo velika niti bogata država, ne možemo si priuštiti mijenjanje garniture nakon svakih izbora. Uostalom, zašto ne zadržati ono što je dobro?