Izdanje:
U doba kad više ni prosječni građani Sovjetskog Saveza nisu vjerovali u petoljetke kolao je sljedeći vic. U nekoj tvornici jedan partijski dužnosnik ovako radnicima objašnjava njihovu svijetlu budućnost: “Vidite, drugovi, nakon što se ispuni petoljetka, svaka će obitelj imati svoj stan. Nakon što se iduća petoljetka završi, svaki će radnik imati auto! Nakon idućih pet godina, svaka će obitelj imati avion!” Netko iz publike priupita: “Pa što će nam pobogu avion?”, a ovaj odgovori: “Ne vidite li drugovi? Recimo da dođe do nestašice krumpira u vašem gradu. Nema problema! Uzmete svoj vlastiti avion i odletite u Moskvu po krumpir!”
Kad naiđete na nedavno lansiranu “flamboajantnu” kampanju da uskoro stiže top-lista najboljih restorana u Hrvatskoj “koja će uzdrmati gastroscenu”, te da uskoro možemo očekivati posebna izdanja, knjige, vodiče i appove, teško je ne sjetiti se tog vica. Štoviše,neće se čekati petoljetka, Dobra hrana zajedno s Jutarnjim listom prve će rezultate objaviti već tijekom travnja kako bi “gladnim gostima pomogli u odabiru ugostiteljskog lokala”. Nema što, plemenita akcija. Ljudi su gladni, pokažimo im najbolje restorane. Jer, ako još niste naučili, čitajte Jutarnji list: demonstrirati je klasični primjer “alternativnog trasha”.
U vrijeme kada milijuni ljudi diljem Europe – od Španjolske do Grčke, preko Mađarske i Rumunjske, do Portugala i Italije – demonstriraju zbog masovnih otpuštanja, promjena zakona o radu, nestanka socijalne sigurnosti, velikih cijena, izgubljenih nekretnina, izgubljenih obitelji, izgubljenih života… oni bi zapravo trebali “demonstrirati” za bolje restorane. Sve ostalo je “trash”. Nije, doduše, “trash” kada čitate intervju s čovjekom koji je prošlo ljeto gliserom usmrtio dvoje Talijana i, unatoč “trash” demonstracijama i brojnim kontroverzama oko izgradnje shopping-centra na Cvjet-nom trgu, “na ručku s Jutarnjim” ušao u ontologiju rižota: “Kad bi barem ovo zrno riže moglo ispričati svoju priču; gdje je sve bilo, što se s njime događalo, s čime se susretalo i kako je zapravo postalo idealni dio mog rižota”.
Jednako tako, nije “trash” kada Todorić “hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao”, ili kad zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg u vlastitom stanu ugošćuje Zorana Milanovića i Radimira Čačića sa sushijem i sashimijem, “gdje su prirodno dominirale blijede fete tora, tunine potrbušnice, najcjenjenijeg dijela tune plavoperke”, a sve im to serviraju glavni kuhari iz dva zagrebačka japanska restorana. Nema tu neukusa, nisu oni raspravljali o poljoprivrednoj politici ili nestanku plave tune, to bi ipak bilo previše “trash”. Razgovarali su o restoranima i gastronomiji, a Čačić navodno na veliko Milanovićevo iznenađenje nije imao pojma da se uz sirovu ribu pije bijelo vino, već je očekivao pivo.
Naravno, nije čudo da jedan od moćnijih medija u Hrvatskoj ruča s budućim predsjednikom vlade i prvim potpredsjednikom vlade, ako je vlasnik tog medija mogao ručati sa Sanaderom u Westinu ili s njime otvarati butelju na “Malo vitra”, a najagilniji gastronom tog lista uradio onaj legendarni intervju s lažnim Sanaderom čak i bez ručka i butelje. I koliko god da je sumnjivo da oni koji kroje dio javnog mnijenja svojim “flamboajantnim” umotvorinama ručaju s vodećim bivšim i sadašnjim predstavnicima vlasti (to je čak materijal za državnog odvjetnika, kad i s njime ne bi odlazili na ručkove), još je bezukusnije da upravo oni, koji si mogu priuštiti “amuse bouche”, u doba krize govore o najboljim restoranima za “gladne goste”.
Možemo zamisliti razgovor između jednog od njih s prosječnim građanima Hrvatske: “Vidite, Hrvati, nakon što se ostvari gastrorevolucija, svaka će obitelj znati gdje da jede. Nakon što revolucija bude gotova, nijedan gladni čovjek više neće biti gladan! Nakon idućih nekoliko mjeseci, svaka će obitelj imati svoj gastro-vodič!” Netko priupita: “Pa što će nam pobogu gastro-vodič?”, a ovaj odgovori: “Ne vidite li Hrvati? Recimo da ne znate gdje potrošiti 1,000 kuna za ručak. Nema problema! Uzmete javni prijevoz i odvezete se direktno u Marcellino!”
Sitni je problem, dakako, da ljudi čak više nemaju niti za poskupljeni javni prijevoz i da sve prilično podsjeća na onu apokrifnu priču o Mariji Antoaneti koja gladnim Parižanima uzvikuje: “Qui’ls mangent de la brioche“. Ali taj problem je za naše nove arbitre ukusa ionako samo “trash”