Izdanje:
Deset jumbo plakata je sigurno premalo da bi se shvatilo stanje u kojem žive tisuće malih i srednjih poduzetnika i obrtnika. Baranjac Leopold Đuričin, čije je ideja bila da se na plakatima širom Hrvatske prikaže gol i s užetom oko vrata, bio je, u blagdanskoj suši “važnih” vijesti, zvijezda od jednog dana. Da se nije skinuo gol ne bi trajao ni toliko. Zbog kazne od 27 tisuća kuna posao mu je, kaže, na izdisaju, otpustio je za početak jednog radnika, da bi namirio kaznu mora raditi šest mjeseci, a i nakon toga mu je, opstane li, egzistencija u pitanju. Na plakate se odlučio ne bi li skrenuo pozornost prije svega na svoj, ali ne samo svoj slučaj, već i na sve one koji su se odlučili na poduzetništvo, a nisu veliki. Na one koji nisu svoje vile u kojima žive ili povremeno borave prijavili kao hotele i planinarske domove, koji nemaju jahte “za prijevoz poslovnih partnera”, što su šifre za izbjegavanje poreza, već zapošljavaju sebe i još nekolicinu ljudi petljajući iz mjeseca u mjesec kako bi podmirili državu i isplatili plaće. Podsjetio je i na sve one obrtnike koji su svoja dva ili tri radnika već otpustili i sada sami rade ne bi li sačuvali barem svoje mjesto i svoju egzistenciju, koji ne uplaćuju mirovinsko da bi im nešto više ostalo, koji su odustali od dopunskog zdravstvenog i boga mole da se ne razbole. Na one koji su gotovo sigurni da 2012. neće sa svojim malim poslom ili obrtom preživjeti, a kakvih je na tisuće u cijeloj Hrvatskoj. Radnica iz KIO Orahovice, jedna od onih koji se već desecima dana smrzavaju štrajkajući u šatoru u centru grada, zavapila je na HTV-u za dvije plaće i otpremnine radnicima.
– Mi ne želimo ništa što nam ne pripada, samo ono što je naše, što smo zaradili. Znam da to za njih (državu) nije velik novac, ali za nas je otpremnina od 30 ili 50 tisuća kuna, ogroman novac. Njime bismo vratili dugove i pokrili minuse, a nakon toga bi se snalazili kako tko umije – objašnjavala je, još uvijek ne gubeći nadu. I nije govorila samo u ime radnika KIO, već u ime svih onih kojima ova godina nosi prije svega strah i brigu, koji su u ponoć poželjeli samo jedno: posao. Ako ga imaju da ga zadrže, ako ga nemaju da ga dobiju, ako ga izgube da ga barem naplate. U nekom normalnom svijetu i mali poduzetnik i radnica bi trebali biti stup Hrvatske, na njima, čak i takvima jadnima i nemoćnima, živi država kojoj se obraćaju. Na takvoj je strukturi bila postavljena Italija u svojim najboljim danima, na manufakturi, malom poduzetništvu, radnicima iz proizvodnje. Na njima i danas počiva Austrija, koju je kriza očešala manje nego mnoge velike u Europi, jer se itekako brine da njima bude dobro, da se zakoni stvaraju zbog njih i da se red uvodi kako bi njima bilo jednostavnije i lakše. Njihovo je preživljavanje uvjet preživljavanja države, ako oni ne rade nema država što trošiti, oni su ti kojem bi se servis, a država je prije svega servis svojim građanima, trebao obraćati, njima bi trebao služiti. Dva mala, ali slikovita primjera, pokazuju koliko je situacija u Hrvatskoj naglavce postavljena. Država bi njih trebala pitati što trebaju da bi mogli normalno poslovati i živjeti, a ne da oni u nju gledaju kao u Boga moleći za milost. Vlast je ta, a ona vodi državu, koja bi trebala izaći s istinom pred ljude i reći koliko im može i zna pomoći. Izlijetati svaki dan s ponekom mjerom nije dobro, nema tu cjelovite slike ni o planovima ni o reperkusijama na život građana. Treba objasniti što doista znači porez na imovinu i koga on doista kači: vlasnike stanova, koji grcaju pod kreditima, i vikendica, na koje već plaćaju porez, ili se doista misli na ozbiljnu imovinu onih koji su do sada, u skladu sa zakonom i savjetima vještih knjigovođa, gomilali nekretnine poput Domagoja Miloševića. Treba jasno reći koliko će život poskupjeti, kako bi se ljudi znali barem psihički pripremiti i stisnuti gdje još mogu, a ne da ih kap udari kad vide nove račune. Treba reći koliko od stotina tisuća nezaposlenih i iz kojih profesija doista može računati na novi posao, a tko su ti koji nemaju nikakvih šansi, i na koji će se način država za njih pobrinuti. Lijepo je što je nova vlast otišla u Sisak pred radnike i obećala pomoći, ali još bi ljepše bilo da se s riječi prijeđe što prije na djela. Raznih se akcija već vidjelo, u oči naroda su se bacali razni hitrorezi, slijetali su helikopteri da bi se obećala pomoć, vadilo se iz državne kase da bi se udijelila neka crkavica, no nakon svega toga mali su i nadalje ostajali jadni. Čulo se ovih dana da je ono što je dobro za Agrokor, odnosno Todorića, dobro i za Hrvatsku. Kada će se čuti da je dobrobit radnika i obrtnika dobra za Hrvatsku? Ili još bolje, da bez njih nema Hrvatske. Todorić može sve svoje prodati, kao što je i Luka Rajić prodao, zbrinuvši sebe i svoje. Mogu svi tajkuni zajedno odseliti na Bora Boru i uživati za tri života, ali radnici i obrtnici ne idu nikuda. Oni moraju ostati ovdje i pokušati preživjeti. I bio bi red da im država, odnosno vlast, zahvali na tome i počne konačno raditi svoj posao.