Izdanje:
Ovaj tekst napisan je dok je situacija u pogledu sudbine Vjesnika bila takva da ništa nije bilo jasno. Ministar financija Slavko Linić najprije je iznio svoje osobno mišljenje da će Vjesnik biti ugašen. Sat-dva kasnije, Vladin Ured za odnose s javnošću saopćio je da je Linić govorio u svoje ime, a da Vlada još nije donijela odluku o vlastitom dnevnom listu. Već idućeg dana oglasio se najutjecajniji i najagresivniji potpredsjednik Vlade Radimir Čačić: on je, u formi službene Vladine odluke, rekao da Vjesnik ide u stečaj zato što ne može funkcionirati na tržištu, a ne može zato što te dnevne novine ljudi ne žele kupovati.
Vlada, ukratko, više nema novaca za financiranje Vjesnikovih gubitaka. Linić se potom oglasio posmrtnim maršem: “Vjesnik je mrtvac kojeg samo treba pokopati.” Pa zatim opet obrat. Ministar financija sastao se s predstavnicima mrtvog dnevnika, te im u razgovoru, navodno, dao nadu u uskrsnuće: stečaj s preustrojem, javno-privatno partnerstvo, spajanje s Hinom ili nešto četvrto. I na tome je stalo. Izravno nadležno Ministarstvo kulture oglasilo se jednim saopćenjem u kojem je izrazilo uvjerenje da će se naći model opstanka Vjesnika u ovom ili onom obliku. Premijer Zoran Milanović o problemu Vjesnika dosad nije kazao ništa. Za to vrijeme, u javnosti su iznošeni argumenti u prilog gašenju državnog dnevnog lista i argumenti protiv takve Vladine odluke.
Među ovim prvima, najdominantniji je onaj što kaže da je Vlada u dvadeset godina potrošila milijardu kuna poreznih obveznika da bi održavala na životu žurnalističko ruglo bez utjecaja i bez ikakva obzira prema interesima javnosti. Stoga sad zaslužuje da ga se, zajedno sa stotinjak zaposlenih, brutalno zbriše s medijske scene. i utrnuće se može opravdati Među drugima, najviše se ističu argumenti povijesti, kulturne važnosti i potrebe da se uspostavi kakva-takva ravnoteža prema privatnim medijima kojima su poslovni probici vlasnika uvijek važniji od općih interesa.
Obje teze – i za utrnuće i za nastavak izlaženja – mogu se uvjerljivo braniti i, za koju god opciju da se odluči, Vlada će mirno moći posegnuti za čvrstim i logičnim razlozima i objašnjenjima. Problem je samo što je jedna od ovih dviju solucija – ona koja predviđa gašenje novina – sasvim pogrešna: naime, nije pogrešna zbog Vjesnikove prošlosti i kulturno-žurnalističke nenadoknadivosti, već je pogrešna zbog Vladina manjka hrabrosti i pameti da se upusti u svojevrsni eksperiment, još neviđen na ovim prostorima, koji bi – u sretnom scenariju – mogao rezultirati pozitivnim efektima za čitavo društvo, a naročito za devastiranu novinarsku profesiju i tzv. medijsku scenu. U čemu se sastoji eksperiment? Sastoji se u tome da vlasnik, to jest Vlada, odabere uredništvo koje će biti garancija da će Vjesnik biti uređivački nezavisan i da će biti kritičan prema Banskim dvorima, premijeru, Saboru, ministrima, predsjedniku Republike, Državnom odvjetništvu, sudovima i svim drugim državnim mehanizmima, i koje će, naravno, pritom inzistirati da kritika prođe filter najviše podignutih zanatskih zakonitosti.
Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju