Skoči na glavni sadržaj

EU je propala, jedina budućnost je SED

Rob Riemen

Izdanje:

Nizozemska je jedna od zemalja osnivačica EU, pa ipak nismo izgubili svoj identitet, kao što ga ni Francuzi nisu izgubili, niti Nijemci. To je vrlo nerazumna bojazan
eu_je_propala_jedina_buducnost_je_sed-robriemen-83.jpg

Nizozemski kulturni filozof Rob Riemen u Zagrebu je predstavio svoju knjigu “Vječiti povratak fašizma” u izdanju TIM pressa. Osnivač zavoda “Nexus” za promišljanje europskoga kulturnoga naslijeđa i autor u Hrvatskoj također objavljene knjige “Plemenitost duha”, u kojoj poziva na povratak “ispravnome životu” nasuprot nihilizmu i kiču, putuje Europom ne bi li upozorio na ponovni uzlet fašizma, koji u njegovoj domovini, kroz Slobodarsku stranku Geerta Wildersa, već nadzire državnu vlast, a u Americi nadire kroz pokret “čajankara”.

f: Dok se u Hrvatskoj neki plaše gubitka nacionalnoga identiteta po ulasku u Europsku Uniju, vi ističete suprotan problem: manjak europskoga identiteta kao jedan od uzroka kriza kroz koje EU prolazi. - Nizozemska je jedna od zemalja osnivačica EU, pa ipak nismo izgubili svoj identitet, kao što ga ni Francuzi nisu izgubili, niti Nijemci. To je vrlo nerazumna bojazan. U doba globalizacije, koju nitko neće zaustaviti jer nitko ne može zaustaviti tehnologiju niti novčarska tržišta, jednostavno nema budućnost za male nacionalne države izvan EU. Velika je teškoća, međutim, to što je EU postao samo gospodarski konstrukt, a političari se sada nisu u stanju nositi s gospodarskim teškoćama jer ne postoji politički nadustroj. Postoji samo jedna budućnost, a to su Sjedinjene Europske Države. No, SED može postojati samo ako svi uključeni budu imali osjećaj da, uz dio mojega identiteta da sam muškarac, ili žena, da sam katolik, ili neke druge vjere, ili da nemam vjeru, uz jezik koji govorim postoji i širi identitet, kulturni identitet koji se naziva europskim. Postoji univerzalni europski jezik, imamo ga u glazbi: Bach, Beethoven, Mozart... Imamo ga u europskoj književnosti, u europskim zamislima poput demokracije, prava pojedinca... Imamo ga u čitavoj povijesti. Hrvatska povijest jest europska povijest. Ne možeš o hrvatskoj povijesti razmišljati izvan povijesti kršćanstva, izvan povijesti Grčke i grčke filozofije. Ljudi ne trebaju oko toga biti živčani, moraju EU shvatiti kao ogromnu mogućnost proširiti svoje identitete, putujući, učeći jezike... Nećete u EU ništa izgubiti, samo ćete dobiti, i to mnogo, unatoč činjenici da je EU danas birokratska gospodarska pojava kojoj manjka europski duh. Ali to se može promijeniti samo ako se ljudi poput nas udruže, ako kažemo: mi smo i ovo i ono

f: Je li za europski identitet ikada postojalo zlatno doba? - Nije ga bilo. George Steiner u eseju “Zamisao Europe” kaže da Europu čine kavane. Širom Europe u kavanama su se okupljali umnici, novinari, umjetnici, čitali bi novine i raspravljali. Voltaire, Diderot, svi su se oni sastajali u kavanama. Grand café, gradska kavana, to je europska stvar, nije američka. Europa su i razdaljine koje se mogu prehodati; već ste nakon 50 kilometara u različitome okolišu. Često sam u Italiji. Tih tisuću kilometara od Nizozemske daje različitu klimu, različitu kulturu, a opet je sve europsko. U Americi, kada proputujete tisuću kilometara, sve je i dalje jednako. No, zamisao da svi trebamo biti Europljani počinje još sa Sokratom koji kaže da želi biti građaninom svijeta. Za njega je, gledano iz Atene, Europa bila svijet. Drugi je filozof toga vremena rekao da se pravi Grk neće prepoznati po mjestu rođenja niti po krvi, nego po obrazovanju. Dakle, svatko može postati Grkom, odnosno Europljaninom. Crkveni oci, Toma Akvinski i Sv. Augustin, bili su Europljani. I u razdoblju prosvjetiteljstva, Goethe, Kant, Spinoza, sve su to bili Europljani. I europski Židovi! Tradiciju bivanja Europljanima cijenili su i europski humanisti, bilo duboki vjernici poput Erasmusa, bilo oni koji to nisu bili, poput De Montaignea. Čitava se zamisao europskoga humanizma temelji na tome da pravi identitet nije ono što me od drugih razlikuje, nego ono što me s drugima povezuje. A jedino što zaista možemo imati zajedničko sa svima drugima duhovne su vrijednosti, koje nam daju ljudsko dostojanstvo. Spinoza bi rekao da si prava osoba samo ako imaš ljudsko dostojanstvo, tj. ako si sposoban živjeti u istini, činiti pravdu i stvarati ljepotu. Mi ćemo to činiti u kontekstu našega vremena: rabit ćemo naše jezike, našu umjetnost... Judaizam, kršćanstvo, grčki filozofi i prosvjetitelji naučili su nas kako bivati ljudima, što je bit ljudske civilizacije.

f: Ali te vrijednosti nisu samo europske, to su univerzalne vrijednosti; one čovjeka čine čovjekom. - Ma naravno! Ima onaj čudesan stih u Mozartovoj “Čarobnoj fruli”, kada Tamino ulazi u dvoranu a veliki svećenik Sarastro kaže: “Ovo je princ!”, i odmah se ispravlja: “Ne, on je više od princa; on je ljudsko biće!” Biti ljudskim bićem mnogo je važnije od ikakva društvenoga položaja. A istovremeno se jedan od drugoga u mnogim obilježjima i iskustvima razlikujemo. Ali nije riječ o ili - ili, nego i - i. Da, cijenimo ono univerzalno, a opet svaki od nas ima svoju pozadinu, “boje”, tradicije. Velika razlika između Europe i SAD-a naše je bogatstvo kulturne raznolikosti, različitosti koje su oduvijek mogle živjeti jedna uz drugu.

f: Prof. Jeremy Rifkin u knjizi “Europski san” tvrdi da je bit Europe u zajednici, dok je bit Amerike pojedinac. Dalaj lama je prije nekoliko godina, nakon susreta s predsjednikom Europske komisije Barrosom, rekao da mi Europljani nismo ni svjesni da nas manje sretni narodi doživljavaju kao svjetlo nade između dvaju okrutnih materijalizama, američkoga i kineskoga. - Slažem se, krajnje je vrijeme da postanemo ponosnima na ono što Europa jest i što nudi svijetu: grčko naslijeđe, klasičnu glazbu, zamisli prosvjetiteljstva, znanost... Ali također znamo da je Europa u XX. stoljeću počinila samoubojstvo Prvim svjetskim ratom, koji je ovdje započeo, a da nitko ne zna s kojim razlogom. Europa je bila središte svijeta, gospodarstvo se lijepo razvijalo... Prvi svjetski rat bio je golema ludost utemeljena na otrovu nacionalizma. A kako taj otrov nije nestao, još smo jednom počinili samoubojstvo. U Drugome svjetskome ratu, ubili smo ljude koji su bili duša europske kulture. europske Židove - najveće izdavače, glazbenike, arhitekte, znanstvenike... Još se suočavamo s tim našim užasnim naslijeđem. Jedini je izlaz, smatram, prepoznati što je u središtu naših vrijednosti. Time se bavim u svojoj prvoj knjizi, “Plemenitost duha”. Riječ je o vrlo otvorenu, demokratskome pojmu. Za postizanje plemenitosti duha ne treba vam novac niti poseban društveni položaj, ne morate čak ni pohađati sveučilište, iako čitanje knjiga uvijek pomaže. Riječ je o pristupu životu, o razumijevanju što je u životu zaista vrijedno, da je pravo prijateljstvo važnije od bogatstva. Kao Europljani postali smo zbunjeni. Zanemarili smo kulturu, EU se izgradila oko gospodarstva a ne oko kulturnih vrijednosti, izgubili smo se. Stoga sada očajavamo, čak i paničarimo, pa nam ljudi izvana, poput Rifkina i Dalaj lame, moraju podviknuti: “Hej, stanite, vi ste Europljani, vi posjedujete nešto vrlo vrijedno! Imate golemo kulturno naslijeđe kojim se ne ponosite, koje ne znate naizust!?” Evo primjer: na najboljim svjetskim školama za europsku klasičnu glazbu, poput američkoga Julliarda, 80 posto studenata danas dolazi iz Azije! Ti će vrlo nadareni i vrijedni mladi ljudi, kad mi nećemo, nastaviti brigu o jednome od naših najvrijednijih naslijeđa! Što se događa s našim društvom, kada više ne otvaramo taj svijet našim mladima? Europa je pokrenula izdavaštvo, a mi više ne čitamo! I demokracija je europski izum, ona znači da smo zajedno uzajamno odgovorni. Prepustili smo je političarima koji služe samo svojim vlastitim interesima. Stanimo, razmislimo i shvatimo da postoji nešto kao plemenitost duha, kao europska kultura, da to ima univerzalnu vrijednost i da moramo nešto s time učiniti. Život nije samo ono što je lagodno i lijepo. Sokrat je u pravu kada kaže da nema života bez svakodnevna samopropitivanja. A svijet kulture i umjetnosti najvažnije je sredstvo za razumijevanje i za sposobnost izražavanja vlastita unutarnjega života. Ne možete jasno misliti bez filozofiranja. Ne morate za to ići na sveučilište, filozofiranje je vježbanje uma da postavlja pitanja. A sve to ne činimo zbog gospodarskih razloga. Na to upozorava još Nietzsche, kada piše o budućnosti europskoga obrazovanja, da djecu poučavamo samo onome što je korisno gospodarstvu. I u Bruxellesu stalno govore da moramo ulagati u obrazovanje jer je ono važno za gospodarstvo; nitko ne kaže da se morate obrazovati i za to da biste bili djed ili baka.

f: Očito, to propadanje nije započelo tek s reaganomikom i thatcherizmom...
- Propadanje je oduvijek prisutno. Uz ljude koji su smatrali da je traganje za istinom najvažnije, uvijek je bilo onih koji za istinu ne mare, koje zanima samo moć. Uz filozofe poput Cicerona ili Seneke bio je car poput Nerona; uz duboke vjernike poput Sv. Franje bili su pape koji su samo željeli vlast; uz one koji su dijelili kulturno nasljeđe bili su oni koji su ga željeli razoriti. Nije, dakle, nikada bilo zlatnoga doba ali uvijek ima “zlatnih ljudi”, kojima je stalo. Dante je napisao “Božansku komediju” u najgorim zamislivim političkim uvjetima, u izgnanstvu. Najveći pjesnici pisali su u Staljinovo doba. Cinično je, i zapadni Europljani, posebice mi Nizozemci, trebali bismo se toga stidjeti, da u društvu koje je tako bogato, uspješno i pruža tolike mogućnosti, koje 66 godina živi u miru, koje nije patilo pod komunizmom, već desetljećima ništa ne ulažemo u društvo, u kulturu, u pravo obrazovanje. I stoga sada imamo vladu koja se dopustila oteti od fašističke skupine g. Wildersa. Koji je, pak, bez sumnje na strani ljudi poput Nerona, koji žele razoriti kulturu. Zašto? Jer, kada bi prevladala istina, prepoznali bi ga kao šarlatana. Ti lažljivci, koji bi da ljudi povjeruju da identitet završava nacijom a nacionalna država gospodarstvom, da je život sredstvo za zabavu, sada pobjeđuju. Vrijeme je da ih zaustavimo. Lako ih je zaustaviti, možemo to učiniti u 10 minuta, samo trebamo odlučiti prestati gubiti vrijeme na besmislice i uzeti u ruke knjigu.

f: Kako ljude potaknuti na takvu promjenu? - Na vama je (glasilima, op. a.) da to učinite.

f: Ali pogledajte medijsku scenu! I na sastancima koje zbog stanja u glasilima priređuje Europska komisija govori se o zavjeri korporacija da kičem i trivijalnošću zaglupe narod! - Zaglupljivanje je najsnažnije oružje. No, padajuće naklade pokazuju da ljudi ne žele biti zaglupljivani, da im “trash” kultura dosađuje, da žele kakvoću. No, bilo bi lako da je riječ o zavjeri, da imamo posla sa zlim ljudima. Ima bankara i političara koji nisu zli, a zlih ima i među umjetnicima i filozofima. Riječ je o tome da dijelimo pogrješne umne postavke. Toga je svjestan već Sokrat kada kaže da je život ograničen, pa ga treba trošiti samo na ono što je izvrsno, mada teško; Spinoza još i više kada piše da je sve izvrsno teško koliko je i rijetko, te nas potiče da se ne plašimo teškoga. No, naše su napasti i težnje da život provedemo lagodno; to je vrlo ljudski. Upravo to čini sportaše i umjetnike tako izuzetnima. Sportaši uporno vježbaju dok ne postignu rezultat. Umjetnici, da nešto stvore, trebaju usredotočenost kakva je izvan naših pojmova. Stoga Sokrat ponavlja da je bit života obrazovanje, ali obrazovanje u smislu njemačke riječi Bildung, oblikovanje zamisli i značaja. Živjeti etično jest teško! Pico della Mirandola kaže da je čovjek stvorenje između zvijeri i anđela, pa možemo postati bilo zvijer, bilo anđeo. A postati zvijer mnogo je lakše. Zbog toga je obrazovanje toliko važno, zbog toga nikada ne možemo uzeti civilizaciju zdravo za gotovo. Svijet kulture je tu da nas svakodnevno podsjeća što znači biti civiliziranim: vježbati um kao što sportaš vježba tijelo, da ne izgubimo umnu spremnost; da napasti, žudnje za lagodnim, ne prevladaju. A tada je prelako za sve okriviti drugoga, političare ili bankare. Ali ovo je slobodno društvo, tu ne zapovijeda g. Putin. Možemo slobodno odlučiti hoćemo li i što kupiti, koga ćemo izabrati u vladu, hoćemo li i u koju banku staviti novac...

f: Glede svaljivanja krivnje na drugoga, pišete da nam se fašizam stalno iznova vraća... - Još je De Tocqueville objašnjavao da u demokraciji postoji opasnost da se okrene protiv sebe i stvori jednoobraznost, da ljudi odbace shvaćanje da sloboda nosi odgovornost. Kada sloboda postane samo postizanje zadovoljstva na koji god način poželim, kada ljudi prestanu razmišljati i počnu se povoditi za drugima, dobijete kič. Fašizam jest pretvaranje politike, ali i vjere, u kič. Zato u fašizmu i imate tolika vjerska počela, zato je toliko izazovan jer ni vjera više ne izgleda zahtjevno, nego zabavno. To su nacisti jako dobro shvatili, sa svim tim skupovima i zastavama, ljudi se osjete dijelom nečega velikoga. To je privuklo milijune, Hitler je došao na vlast kroz posve demokratski postupak. Hitler je krivnju za sve svaljivao na Židove, Wilders na islam, iako je u Nizozemskoj muslimana manje od pet posto. Ali on je bistar, izvrstan govornik, i ljudi su mu povjerovali. To je masovna psihologija na djelu.

f: Zašto fašizam baš u Nizozemskoj? - Za razliku od Nijemaca, a poput Austrijanaca, nikada se nismo suočili s duhovima prošlosti. Upravo je iz Nizozemske najviše Židova završilo u plinskim komorama, toliko je Nizozemaca kolaboriralo, ali o tome nikada ne govorimo, kao ni o zločinima iz naše kolonijalne prošlosti, o Srebrenici, nikada! Nizozemska je duboko dvolična, užasan spoj jakoga protestantizma i jake poslovne usmjerenosti. Kada god možemo zaraditi, krenut ćemo za zaradom, nema tih načela koja će nas zaustaviti. Ali u jednome trenutku i najbogatiji, uza sve što si priušte, osjete prazninu. Pa krivca za to sada tražimo u Marokancima...