Izdanje:
Više od 100.000 ljudi izašlo je 1. svibnja na ulice Madrida, a još toliko na ulice Barcelone. Španjolska drži neslavan rekord nezaposlenosti u EU - gotovo 25 %, odnosno svaki četvrti Španjolac je nezaposlen, a polovica tog broja otpada na mlade. Prema podacima Eurostata, eurozona je u ožujku zabilježila rekordnu nezaposlenost od svog stvaranja 1999. godine - 10,9 %, što znači da 17,4 milijuna ljudi “elitnog kluba 17” luta ulicama u potrazi za poslom. Zbog programa štednje, koji kao recept za izlazak iz krize nameće EU, u prošlim su tjednima pale vlade dviju tako različitih država kao što su Nizozemska i Rumunjska. Zbog protivljenja desničara Geerta Wildersa, Nizozemska nije uspjela izglasati program štednji koji bi njihov proračunski deficit smanjio za samo 1 % - na traženih 3 %. Rumunjska vlada je pala nakon prosvjeda zbog rezanja plaća, a novi rumunjski mandatar, lijevo orijentirani Victor Ponta, najavio je da će njegov prioritet biti “ispraviti socijalne nepravde i neravnotežu”.
Na vrući početak svibnja, u kojem su se prvomajska okupljanja izmiješala s Occupy prosvjedima, nadovezuju se ovog vikenda izbori koji bi mogli donijeti prave promjene u postojećoj europskoj strategiji borbe protiv krize, koja, očito je, na polučuje nikakve rezultate. U nedjelju će na izbore zbunjeni Grci kojima se nude čak 32 stranke, među kojima je i rastuća “Nova zora”, stranka ultradesnice koja popularnost skuplja prikupljajući humanitarnu pomoć za gladne Grke. Međutim, na izbore će i građani Francuske, zemlje koja uz Njemačku tvori samu osovinu EU. Na užas nekih, prije svega u Njemačkoj, pobjedu na predsjedničkim izborima ankete predviđaju socijalističkom kandidatu Francoiseu Hollandeu. U sklopu kampanje Hollande kritizira program štednje na kojem inzistira Njemačka te govori kako postojeća strategija neće uroditi nikakvim rezultatima, već se, umjesto toga, treba preusmjeriti na rast. Najavljuje da će odmah po preuzimanju mjesta francuskog predsjednika okupiti europske zemlje radi izmjena dogovorenog Fiskalnog pakta. Pobijedio Hollande ili ne, izgleda da u Europi počinju puhati neki novi vjetrovi, koji bi i pragmatičnu kancelarku Merkel mogli natjerati na promjene. Postojeća borba protiv krize bila je dobra samo za Njemačku, ali, najavljuje se, ni ta zemlja ne može sama pobjeći recesiji. Okolica bi u skoroj budućnosti i nju mogla povući prema dnu. Merkel još uvijek ne da dirati u Fiskalni pakt i ograničenja proračunskog deficita, ali nakon što su na gospodarski rast težište počeli stavljati i talijanski premijer Mario Monti i guverner Europske centralne banke Mario Draghi, i sama Merkel za lipanjski summit najavljuje više razgovora o rastu.
Pitanje za savjet mudraca
- Nicolas Sarkozy i Angela Merkel sami su krivi što je došlo do ovog jer su zbog jačanja vlastite uloge u Europi dopuštali rast proračunskog deficita iznad tri posto, odnosno prelaženje dogovorene barijere. Radili su to iz ideoloških razloga, kako bi pomogli europskim desnim vladama. Svojom šutnjom u svemu im je pomogao i predsjednik Europske komisije Barroso. Europska komisija nije postupak pokrenula na vrijeme, u obuzdavanje deficita krenulo se prekasno - tumači Damir Grubiša, profesor na Fakultetu političkih znanosti. - Nije EU u krizi zbog toga što je bilo previše integracije, nego zato što je integracije bilo premalo - kaže Grubiša. Eurozona se mora konstruirati kao zajednička fiskalna unija ili se mora odustati od eura, što bi moglo biti vrlo bolno, smatra on. Ne može se, međutim, ostati samo na štednji. - Potrebna je veća regulacija financijskog tržišta te investicije u rast, razvoj, znanost i socijalne mehanizme - kaže Grubiša, podsjećajući i na nedavne izjave Josepha Stiglitza. Nobelovac Stiglitz upozoravao je da “strogi programi i štednja vode Europu u samouništenje”.
Ono što se Grubiši ipak čini ključnim jest to što je u Europi nestalo ideja. Isto kao što je bilo poslije krize u 20-ima, ili će se iz ovako duboke krize roditi neki novi Roosevelt ili ćemo svi zaglaviti u raljama krajnje desnice. - Nezaposleni ljudi, ljudi koji rade na određeno vrijeme i u nesigurnosti, plodno su tlo za jačanje autoritarizma svih vrsta - bitno je samo koji će im demagog prodati uvjerljiviju priču - upozorava Grubiša. Vremena jesu prijelomna, slaže se, ali ne želi prognozirati na koju će stranu vaga pretegnuti. Na pitanje gdje je u svemu tome Hrvatska i gdje ćemo to 1. srpnja 2013. ući, Grubiša odgovara: - Na to pitanje, kao što bi to rekli Kinezi, odgovor ne može dati ni Savjet kraljevskih mudraca.
Počelo s europskim ustavom
- Teško je zapravo govoriti o jednoj “krizi”. U ovom trenutku postoje različite simultane krize - tvrdi belgijska sociologinja i aktivistkinja Francine Mestrum koja će na temu “Kriza Europe” govoriti i na predstojećem Subversive festivalu u Zagrebu. - Prva je klimatska koja će nas natjerati da ponovno razmislimo o našim modelima proizvodnje i potrošnje. Era industrijske revolucije je završila. Druga je financijska i ekonomska kriza koja je započela 2008. Ona je dovela do dužničke krize jer su sve zemlje EU morale pomoći svojim bankama kako bi se spasile ušteđevine njihovih građana i izbjegao totalni kolaps financijskog sustava. Ta je kriza posljedica deregulacije financijskog sistema pod neoliberalizmom, odnosno finalna posljedica odluke američkog predsjednika Nixona iz 1972. da se odustane od Bretton Woods standarda, odnosno konvertibilnosti dolara i njegove povezanosti za zlato. Financijski sektor je stvorio ogromne količine virtualnog novca i virtualnog bogatstva koje je, na žalost, vodilo do stvarne moći. Riječ je o vrlo ozbiljnoj krizi koja je povezana s krizom kapitalizma i očajničkom potragom za rastom i profitom.
To je kriza režima akumulacije, jer je jasno da vrlo mala grupa bogatih ljudi i institucija stvara puno novca. Sistem je perverzan i nemoralan i vodi do rastućih nejednakosti i siromaštva ljudi. Programi štednje, koji se sada implementiraju u brojnim zemljama, nisu potrebni zbog ekonomskih razloga, oni su inspirirani ideologijom i mogu samo dovesti do veće nesreće - kaže Francine Mestrum. Kao treću krizu vidi samu krizu institucija EU. - Ona je započela kada su Francuska i Nizozemska odbile Europski ustav, koji je bio vrlo delikatan kompromis među zemljama članicama. Irci su, potom, odbili novu verziju sporazuma, pa naposljetku imamo sporazum s kojim nitko nije sretan. Ta odbijanja pokazala su da je sa stvarima na kakve je EU navikla - gotovo. Posljedica je to i pada Berlinskog zida i uključenja novih zemalja koje su bile više zahvaćene neoliberalizmom od starih članica. Svemu tome treba dodati i dvoličnu ulogu koju je Velika Britanija cijelo vrijeme igrala te pokušaje SAD-a da blokira ulogu eura kao rezervne valute. Danas više nema jedinstva oko toga što EU treba biti ili postati - zaključuje ona. Nuno Serra, znanstvenik i aktivist koji će u Zagreb doći iz “problematičnog” Portugala tumači: - Od Maastrichtskog sporazuma Europa je izgrađena kao disfunkcionalni model ekonomske vladavine koji obuzdava sposobnosti nacionalnih država da reagiraju na odgovarajući način u vremenima ekonomske recesije. Države više nisu mogle kontrolirati valute, a Europskoj centralnoj banci zabranjeno je da djeluje kao supstitut. Najznačajnije je ipak to što se prilikom stvaranja eura nije posvetilo dovoljno pažnje nejednakosti u razvoju među europskim državama, čime se generiralo dugo razdoblje ekonomske stagnacije na jugu. Zemlje sjevera Europe imale su koristi od jake valute te od transfera svojih financijskih viškova u zemlje na jugu.
To je zemlje s periferije natjeralo u dugove, jer su bili zavedeni iluzijom o jeftinom novcu do kojega se moglo doći zadnjih 20 godina. - kaže Serra i naglašava: - Ova kriza nije rezultat prevelike potrošnje na zdravstvo, obrazovanje ili socijalnu zaštitu. Javni dugovi koji su iskrsnuli nakon 2008. su, najpreciznije govoreći, posljedica same financijske krize, odnosno spašavanja bankarskog sistema i to smanjenjem ekonomskih aktivnosti i povećanjem troškova za socijalu zbog povećane nezaposlenosti.
Kraj mira
I što sad? - Prije svega se moramo izboriti za stvarno demokratsko funkcioniranje europskih institucija. Samo je Europski parlament demokratski izabran od strane europskih građana, a on ima malo moći. Europi treba demokratska revolucija kako bi se osiguralo da odluke i strategije prema europskoj koheziji i solidarnosti stvarno reflektiraju ideje i aspiracije građana, a ne financijske ili privatne interese. Moramo, također, ponovo osmisliti ulogu Europske centralne banke i staviti je pod demokratski izabrane političke institucije, umjesto trenutačne “nezavisnosti” koja samo maskira utjecaj financijskog i bankarskog sustava. Ona mora postati fundamentalno oruđe za politiku ekonomskog rasta i socijalne kohezije koja je potrebna kako bi Europa izašla iz krize. S druge strane, nije dovoljno imati zajedničku valutu, euro. Potreban nam je značajan zajednički budžet i zajednička fiskalna politika kako bismo izveli strategiju rasta u Europi. I, zaključno, moramo djelovati protiv nejednakosti u razvoju među državama članicama.
Ako sve europske zemlje primjenjuju mjere štednje kako bi kontrolirale svoj deficit, niti jedna se obrazoneće oporaviti, a čak će i najbogatije biti pogođene recesijom i sažimanjem ekonomije. Mjere štednje znače kolektivno samoubojstvo. Moramo uspostaviti bolju ravnotežu viška sa sjevera Europe s potrebama rasta na jugu - kaže Portugalac Serra i zaključuje: - Ako nastavimo pratiti postojeći režim i politiku štednje, možemo očekivati kraj Europe kakvu danas poznajemo sa svim posljedicama koje će nas pogoditi nakon njena urušavanja, uključujući i kraj mira. Veliku ulogu u promjenama trebala bi odigrati europska ljevica, ali, upozorava Francine Mestrum, i ona sama je u krizi. Ljevica u zapadnoj Europi nije napravila nikakvu analizu pogrešaka bivših socijalističkih sustava ili novijih pokreta u Latinskoj Americi. - Ne pomaže nam nacionalizacija banke, ako je stavimo u ruke neoliberalne vlade - upozorava te savjetuje: - Ljevica mora osmisliti konkretne, prave solucije za ljude jer danas sve više ljudi počinje vjerovati strankama ekstremne desnice koji nam mogu ponuditi samo policijske države, zatvorene granice, ksenofobiju, etničku i vjersku netoleranciju i odbijanje međunarodne solidarnosti. A znamo kamo to vodi. Nove generacije drukčije gledaju na prošlost i nisu više toliko privržene procesu europske integracije koji je bio jako relevantan od 1950-ih. - Budućnost EU ovisi o inteligenciji sadašnjih vođa i njihovoj svijesti o važnost integracijskog procesa, iako smo mi na ljevici dosta kritični oko toga. Ugled EU trenutačno je vrlo nizak i bit će ga jako teško obnoviti.
Naš slogan “nova Europa, socijalna i demokratska Europa” nije dovoljan. Moramo znati objasniti što on znači. Ljevica mora osmisliti i dizajnirati taj politički projekt jer je ona jedina politička snaga koja to može - navodi ta belgijska ljevičarka. Ona smatra da je od odlučujuće važnosti za Europu da upravo lijeva opcija sudjeluje u svim političkim debatama, umjesto da, pomodno, samo odbaci Uniju.