Izdanje:
Kao što munjevito prođe, tako je i brzo došao ovogodišnji sada već peti “subverzivni festival”. Kao da je bilo jučer: nakon neprospavane noći, nakon što je odluka doslovce donesena u jedno poslijepodne, slijećem na Charles de Gaulle gdje me već čeka Igor Štiks. Slučajno, na aerodromu se našao i Predrag Matvejević. Taj dan nastupao je u Poljskom institutu koji je po njega poslao vozača. Unatoč vozačevom negodovanju, Peđa ga je uvjerio da nas primi u auto i zbog nas izmijeni rutu. Razgovarajući na putu do Pariza o netom završenom Subversiveu, on nas ohrabri sljedećim riječima: “Zbog ovoga što radite, mnogi će vam spominjati majku…” Samo nekoliko sati kasnije, Štiks i ja se poput dvoje odlučnih, ali ipak pomalo zbunjenih padobranaca već nalazimo na velikom sastanku međunarodnog komiteta Svjetskog socijalnog foruma, još uvijek najznačajnijeg i najvećeg alterglobalističkog pokreta na svijetu. Raspravljalo se o tome gdje će se održati idući Svjetski socijalni forum.
Naš je prijedlog, ni manje ni više, nego Zagreb, kao idealno mjesto gdje se prelamaju geostrateški interesi Sjevera i Juga, te Hrvatska kao zemlja koja bi upravo u vrijeme održavanja idućeg Svjetskog socijalnog foruma trebala ući u EU. I, štoviše, održavanjem u Zagrebu u kontekstu krize EU Svjetski socijalni forum mogao bi biti nužni vjetar u leđa europskim progresivnim snagama; pogotovo onima u Istočnoj Europi, koja je sve više pogođena krizom. Nakon višednevne rasprave, unatoč našem nimalo skromnom i za mnoge iznenađujućem prijedlogu o kojem se dugo pričalo, odlučeno je da se idući Svjetski socijalni forum 2013. održi u Tunisu i Egiptu kao mjestima gdje su se upravo dogodile krucijalne promjene.
Došli smo kao padobranci, ali smo Balkan i Istočnu Europu ucrtali kao relevantan faktor na mapu antikapitalističkih pokreta na koji svakako valja računati u budućnosti. Pitanje s kojim smo se stalno susretali bilo je: ali što vam točno znači “subverzivno” u vašem nazivu? Drugo je, dakako, kako uspijevate okupiti sve te ljude u Zagrebu i napuniti dvorane “teorijom”? Kod nas se pak pitanje o “subverziji” najčešće svodi na isto: ali kako ste vi to “subverzivni” ako vas je prije tri godine sponzorirala telekomunikacijska korporacija? Ili, kako ste subverzivni ako su vam pune dvorane? Neki su čak išli toliko daleko da kažu: kako je festival subverzivan kad je već postao dio mainstreama? Najbolji odgovor na sva ta – sada već pomalo dosadna – pitanja dala su dva gosta samog festivala.
Iskoristite kapitalizam
Bivši pripadnik RAF-a, koji je na pitanje iz publike kako opravdava da sjedi na festivalu koji je dijelom sponzoriran od strane neke korporacije, protiv kakvih se kao ‘68-aš borio, uzvratio protupitanjem: “A koju mrežu vi koristite? I mislite li da ste subverzivniji ako koristite konkurenciju?” Ukratko, ako već živimo u kapitalizmu iz kojeg ne možemo iskoračiti po našoj volji, subverzivno je upravo u tome da se iskoriste njegove kontradikcije kao sredstvo u borbi protiv takvog sistema. Karl-Heinz Dellwo je potom u privatnom razgovoru, uz šalu, dodao: nekoć se moralo pljačkati banke, dok nam sada one svojevoljno daju novac. Žižek je, kao i uvijek, bio jednako radikalan citirajući Lenjina: ”Zadnje uže koje će vam kapitalist prodati ono je kojim ćemo ga objesiti”. U sredini koja u dva desetljeća prošla pakao tranzicije, privatizacijskih pljački i daljnjeg srozavanja života prosječnih ljudi, sve donedavno bilo je nezamislivo da će intelektualci svaku večer po sedam dana za redom puniti jedno od većih kina u gradu, bez ozbiljne institucionalne podrške i uz minimalna sredstava, stalno povećavati i kvalitetu i kvantitetu programa. U zemlji u kojoj je, uz pomoć ekonomskih i medijskih konglomerata, jedina politička mantra kojom nas svakodnevno bombardiraju, ona o nužnim mjerama štednje, izmjenama tržišta rada, novim privatizacijama, daljnjoj deindustrijalizaciji, porastu cijena i snižavanju cijene rada, Subversive Festival ne prihvaća status quo, i odlučan je, ako treba i u gerilskim uvjetima, ne samo kritizirati već i mijenjati postojeće stanje. Pa makar nam, kao što reče Matvejević, u budućnosti često spominjali majku.
Dakako, ne u dobrom svjetlu. Jer kad u ovoj sredini netko nešto radi iz ideala, a ne zbog profita, najlakše je odmahnuti rukom i naći sto primjedbi. Ali da parafraziramo multimilijardera Warrena Buffeta, “Naravno da postoji klasni rat, ali nije vaša klasa ta koja će stalno pobjeđivati”. Nedavno, kad je u povodu netom objavljene knjige, gostovao u Europskoj banci za rekonstrukciju i razvoj, bankari su, još jednog našeg redovnog gosta, Andreja Nikolaidisa upitali kako gleda na rezultate tranzicije i je li bolje državno vlasništvo ili privatizacije. Odgovorio im je vicom da je Šolohov na jednom kongresu sovjetskih pisaca izašao za govornicu i rekao: “Evo, u rukama držim telegram drugova iz Jasne Poljane. Oni kažu da je nakon revolucije i tamo sve mnogo bolje. Eto, na primjer, prije revolucije tamo su imali samo jednog pisca, a sada ih imaju 25.” Tako je, kaže Nikolaidis i s tranzicijom u bivšoj Jugoslaviji: prije tranzicije imali smo samo jednog vlasnika, a sada je mnogo bolje, imamo ih na stotine. Nakon 20 godina “tranzicije”, stupili smo konačno u razdoblje gdje se pomalo rastvara mit o pomalo otežanom, ali sigurnom napretku prema nekom cilju. Cilj je bila Europa. Navodno, kao jamac mira, vladavine prava i prosperiteta. Gdje smo doista stigli? Kuda dalje? “Tranzicija” je odavno gotova, a oko nas, kao i kod nas, jedini “progres” kojemu svjedočimo su novi valovi privatizacija, deindustrijalizacije, snižavanja cijene rada i demontiranje socijalne države. Prije tranzicije imali smo samo nekoliko banaka, a sada je mnogo bolje, imamo ih na stotine.
Prije tranzicije samo neki su imali dugove, a sada je mnogo bolje, imaju ih svi. Sve su to razlozi zbog kojih ćemo u dva tjedna svibnja svakodnevno, ponekad i po 12 sati na dan, raspravljati o budućnosti Europe, jer bez budućnosti Europe nema ni budućnosti Hrvatske. Sadašnja Europa, naime, nije niti jamac mira niti vladavina prava niti oaza blagostanja već istinsko bojno polje. U današnjoj Europi vodi se permanentni građanski rat, od imigrantskih nereda u Parizu do pobuna mladeži u Londonu. Ta vrla Europa bace bombe po Libiji i ostavlja njihove imigrante da se utapaju pred obalama Italije, a u toj vrloj Europi vodeći političari poput Jacquesa Chiraca ili Christiana Wulffa bivaju optuženi za korupcijske afere.
Rane suvremene Europe
U toj Europi kronično raste broj nezaposlenih među mladima dok se istovremeno povisuje dobna granica za odlazak u mirovinu. Današnja Europa su prosvjedi u Rumunjskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Češkoj, Sloveniji, Italiji, Portugalu, pa i u budućoj članici Unije – Hrvatskoj. Subversive će se posvetiti svim tim otvorenim problemima ili bolje rečeno ranama suvremene Europe koja se za nas ne zaustavlja na administrativnim granicama EU-a. Upravo zato ćemo govoriti o Balkanu i onima ostavljenim u getu pretpristupnih sporazuma i vječnih kandidatura. Upravo zbog toga ćemo okupiti najvažnije europske mislioce i aktiviste današnjice i povezati ih s njihovim partnerima na Balkanu. Osim već tradicionalnih gostiju poput Tariqa Alija i Slavoja Žižeka, Gayatri Spivak i Samira Amina, dolaze nam i Bernard Cassen, Stéphane Hessel, Michael Hardt, Saskia Sassen, Gianni Vattimo, Christian Marazzi, i mnogi drugi. Uz stare partnere kao što je europska mreža za alternativno promišljanje i politički dijalog Transform!, ove su godine s nama i vodeća mreža europskih kulturnih časopisa Eurozine, Komitet za oprost duga Trećem svijetu, kao i European Alternatives koji se na europskoj razini bore za zajednička dobra.
U svibnju će se okupiti i preko 40 organizacija i progresivnih pokreta iz cijele Istočne Europe, a Subversive je na kraju ipak ušao i na listu službenih ovogodišnjih događaja unutar procesa Svjetskog socijalnog foruma, kao što je i najavljen, uz okupaciju ECB-a u Frankfurtu i nove skupove u Grčkoj, Španjolskoj i Italiji, kao jedna od važnijih europskih mobilizacija. Želimo vratiti Zagreb na mapu Europe kao vodeći laboratorij socijalnih, ekonomskih i političkih alternativa. One su nam danas važnije nego ikada prije, jer sasvim je jasno: ili će se Europa promijeniti, ili je neće biti.