Izdanje:
Od ovoga se tjedna u hrvatskim kinima prikazuje film “Parada” srpskog redatelja Srđana Dragojevića, još jedan film koji nakon njegovih velikih hitova “Mi nismo anđeli”, “Lepa sela lepo gore”, “Rane” i drugih ne prolazi bez određenih kontroverzi. Pojavljivanje filma o tome kako skupina bivših ratnika i krimosa s područja bivše Jugoslavije uzima u zaštitu gay paradu slučajno se poklopila s nedavnim otkazivanjem gay pridea u Beogradu, jer je Dragojević počeo pisati scenarij još 2001. godine, ali očito je pogodio temu koja je aktualna već puno desetljeće. Zbog toga, ali i zbog odluke da u filmu kombinira elemente drame i vrlo karikirane komedije, bilo je dosta polemičkih tonova na koje je već navikao. – Pa kritike su jako dobre i prilično me iznenadio broj dobrih kritika – kaže Dragojević. – Budući da u karijeri nisam navikao na osobito pozitivne kritike kada film izađe. čak i “Lepa sela lepo gore” koja su nakon desetljeća i pol dokazala svoju vrijednost nisu baš s oduševljenjem dočekana na početku od strane kritičara. Ovaj je film također imao disonantne kritike i zanimljivo je da su vrlo lijevi i vrlo desni mediji imali zamjerke po raznim osnovama. Očigledno imam sposobnost razgnjeviti ekstremiste obje strane političkog spektra. Kod kritičara su bile zamjerke o neujednačenom tonu žanra, o nekoherentnoj strukturi, ali mislim da u svom šestom filmu imam pravo eksperimentirati i na tom polju. Mislim da je zgodno spojiti dosta različite žanrove u jedan dio i mislim da je zato to moj najzreliji film. Što se tiče stereotipa, bilo je i takvih kritika, ali onda se pojavio gospodin Jovan Ćirilov, slavni teatrolog, koji je održao lekciju tim kritičarima: “Zar ste zaboravili da su svi drame svih komediografa u povijesti počivale na stereotipima?” Vješto nadilaženje stereotipa jedan je od postulata komedije.
f: Koliko vam je važno da filmovima više mijenjate ljude nego zabavljate?
Čini mi se da danas filmovi trebaju imati takvu ulogu. Mogu odgledati “Melankoliju“ Von Triera, ali umjetnost radi umjetnosti u ovim sve gorim vremenima počinje me sve više nervirati. Počinjem promatrati film s tvrdog komunističkog stajališta da film može i mora utjecati na ljude i pokušati mijenjati stvari nabolje. Možda je to, naravno, iluzija, ali čini mi se da takvi filmovi u ovim groznim vremenima imaju svoje mjesto.
f: Na kraju filma jedan od gay junaka održi pamfletski govor o postojanju dvije Srbije, a jednako je tako i u Hrvatskoj...?
Bilo je dosta primjedbi kritičara na taj govori, ali meni se vezano uz taj govor svidjela opaska gospodina Nenada Polimca koji je rekao da nekada neke stvari treba reći izravno kao što je to rekao Chaplin u “Velikom diktatoru”. Naravno, ne pada mi napamet uspoređivati se s velikanom kao što je Chaplin, ali mislim da su takva naglašavanja nekada nužna.
f: Govor je izravan, ali jak, tu nema sumnje, samo pitam se može li druga strana, ta netolerantna strana društva shvatiti o čemu on to priča jer su očito zavedeni drugima i svojom glupošću da iskaljuju bijes na pogrešnim ljudima i pojavama?
To je ono što teoretičari medija nazivaju spinovanjem. Očigledno toga ima i na žalost upravo su ove tužne priče oko organizacije pridea u Srbiji poslužile da se poklope neke medijski mnogo značajnije stvari u životu građana, a to je sve teži život, krediti koji se ne mogu vraćati, besperspektivnost i opći gnjev nad sve težim uvjetima života, tako da se može reći da je gay populacija poslužila kao žrtveni jarac, objekt na kojem se može iskaliti bijes zbog nepodnošljivosti života. Budući da sam po struci klinički psiholog i da sam se neko vrijeme bavio psihoterapijom, čak mogu i razumjeti taj transfer agresije na manjinske grupe, na manjine, na drukčije... Mislim da nema puno ljudi u regiji koji su spremni izvaditi nož na ljude koji idu u krevet s osobama istog spola, mislim da su ljudi generalno pretežno dobri, mislim da nema više od tri do pet posto ljudi s poremećajem osobnosti, sa psihopatskim ili sociopatskim karakteristikama, ali to su ljudi koji predvode takve masovne pogrome. To su ljudi koji su vodili napade na homoseksualce prošle godine, ljudi koji su vodili zločine za vrijeme rata i koji su uništili gospodarstvo u regiji kupujući jeftino tvrtke i stječući bogatstva preko noći. Između tajkuna i kriminalca kod mene postoji znak jednakosti.
f: Djelomično ste već odgovorili, ali zadržimo se još malo na tom problemu što se ovdje živi jednako teško, ako ne i teže nego u Grčkoj, da o Francuskoj ne govorimo, a sve ovo trpimo tako mirno. Kako to objašnjavate?
Mislim da smo devedesetih godina prošli kroz mnogo toga lošega i prag tolerancije prema tim negativnim podražajima definitivno nam je podignut. Zato je kod nas teško očekivati takve revolucionarne akcije kao što su okupacija Wall Streeta ili u Grčkoj. Postali smo neosjetljivi na užas jer smo s njime bili suočeni jako dugo. Meni je jako žao. Bio bih jako ponosan da ljudi u Beogradu i ili Zagrebu ustanu i masovnije iskažu protest prema užasnom, pljačkaškom kapitalizmu koja nema nikakve veze s demokracijom, s ljudskim pravima, niti bilo s čim što bi moglo biti po mjeri čovjeka i ljudskog bića.
f: U filmu izjednačavate ratnike sa svih zaraćenih strana kao društvo istih. Je li bilo u Srbiji kakvih polemika na tu temu?
U Hrvatskoj bi moglo biti protesta. Vjerujem da je od ratova prošlo dovoljno godina da se ljudi mogu smijati svemu tome. Ukoliko se još uvijek ne možemo smijati, mislim da smo u ozbiljnom problemu.
f: Imate li u Srbiji osjećaj da u Hrvatskoj pitanje ljudskih prava stoje malo bolje? Unatoč događajima u Splitu....
Čini mi se da je stupanj homofobije gotovo jednak u cijeloj regiji, teško je izvlačiti zaključke i generalizirati, ali ono svakako je važno u cijeloj toj priči što ste imali odlučnog i hrabrog predsjednika da stane na čelo Pridea i kaže da ovi ljudi imaju pravo na to što rade. Mi, na žalost, imamo ljude koje ne zanima mišljenje većine nego postupaju po vlastitom nahođenju i Ustavu. Dakle, i političarima je potrebna određena vrsta hrabrosti, a oni nisu pridonijeli tome da se Pride u Srbiji održi bez ikakvih žrtava i materijalne štete.
f: Iz perspektive Hrvatske, Vi ste izuzetno uspješan filmaš. Jako je čudno da s takvom filmografijom još jedva nalazite sredstva za nove filmove. Vaša je teorija da postoji grupa vaših kolega koji se jako trude da Vi ne radite. Tko su oni?
To je sve u domeni ljudske taštine i ljubomore. To je isto kao i posvuda, vjerojatno i kod vas. Postoje određeni klanovi, ljudi koji sjede u određenim komisijama i jedni drugima dodjeljuju projekte, trudeći se čak da eliminiraju one koji bi im mogli biti smetnja. Moji filmovi su dosta popularni, išli su na festivale oni nekako negiraju tu tezu koja postaje dominantna među kolegama u Srbiji da što manje film ima gledatelja, da je toliko autor veći umjetnik.
f: Kako gledate na to da se hrvatski i srpski političari svako malo mire, polažu vijence, a čim dođu izbori opet počnu plašiti svoje narode onima drugima. Tako je i HDZ-ova kampanja nedavno opet bila puna plašenja crvenima, Srbima, a i kod vas uoči izbora ne bude puno drukčije.
Ja sam vjerojatno najpogrešnija osoba u regiji da o tome pričam. “Lepa sela” su prvi srpski film koji se prikazivao i napravio 75 tisuća gledatelja, “Rane” su prvi srpski film u Hrvatskoj nakon rata u službenoj distribuciji... Prije mjesec dana u Srbiji je bio okrugli stol sa svim ministrima kulture iz regije o nekakvom pomirenju. Naravno, nitko se nije sjetio mene pozvati, ali mene nikakva pomirenja i ne zanimaju jer se nikada nisam ni s kim svađao. Osjećam se na svakoj stopi bivše zemlje kao da je to moja zemlja. I čak me vrijeđa uopće kvalifikacija jugonostalgičara. Moram priznati da nisam nikakav jugonostalgičar, nego sam i dan-danas Jugoslaven. Sviđali se to nekome ili ne, to je osjećaj koji nosim i koji pokazujem svojim nastupima i filmovima, a broj publike na mojim filmovima diljem regije pokazuje da možda nisam posve u krivu.