Izdanje:
Već neko vrijeme popis filmova na kinorepertoaru djeluje kao da je u tijeku neki kontinuirani ciklus pod nazivom “Glup i gluplji”. Ljeto je bilo posebno dramatično. Izuzmemo li animirane filmove koji su posljednjih godina postali ozbiljniji i stvarniji od igranih, više od devedeset posto repertoara multipleksa činili su filmovi poput “Thor”, “Brzi i žestoki 5”, “Ironclad”, “Kauboji protiv izvanzemaljca”, “Conan barbarin 3D”, “Noć morskih pasa”, “Sveti ratnik 3D”, “Izvorni kod”, “Transformers 3: Tamna strana mjeseca” i sličnih.
Situacija se nešto malo promijenila od početka jeseni s ponekim normalnijim naslovom, ali tričarije ostaju i bit će nadalje baza multipleksa i redovnih kinoprograma. Sjetimo li se da je legendarna kritičarka Pauline Kael početkom osamdesetih godina počela odustajati od svoga posla jer to, po njezinu mišljenju, više nisu bili filmovi zbog kojih je netko * Piše Arsen Oremović želio razmišljati i govoriti o filmu, čovjek se upita kojim bi se poslom bavila da je u formativnim godinama bila izlagana današnjem repertoaru.
Dramatična statistika
– Filmovi se danas rade većinom za djecu i tinejdžere ili, možemo reći, za neoblikovane, neobrazovane, polubarbarske ljude – sumirao je ljetos u Puli James Ivory. Izjavi se nema što za dodati, savršen opis sadržaja koji nas dominantno zapljuskuju s ekrana, ali ako se nekome čini da se radi samo o subjektivnom dojmu (definitivno nije, ali ima nas svakakvih), evo i nekoliko dramatičnih statistika. Na listama najboljih filmova svih vremena gotovo da nema filmova snimljenih nakon 2000. godine!
U popisu “100 filmova koje morate pogledati prije nego umrete” po izboru urednika Yahoo! Moviesa svega su tri naslova iz dvijetisućitih; dva neamerička (“Tigar i zmaj” Anga Leeja i “Raspoloženi za ljubav” Wong Kar-Waia) i trilogija “Gospodar prstenova” Petera Jacksona koja se jedina pojavljuje i na drugim listama. Primjerice, isključivi je predstavnik posljednje dekade na glasovitom popisu 100 najboljih filmova svih vremena Američkog filmskog instituta (doduše, iz 2007., ali teško da bi i danas stanje bilo drukčije), dok se na listi Timesovih filmskih urednika uz “Gospodara prstenova” uspio probiti još samo animirani film “U potrazi za Nemom”.
Međutim, filmovi iz dvijetisućitih itekako su prisutni na listi druge vrste, onoj o kojoj se u današnjem svijetu jedino vodi računa - na listi najvećih donositelja novaca. Među 100 najkomercijalnijih filmova svih vremena njih 79 nastalo je nakon 2000. godine, na čelu s “Avatarom” koji sjedi na prvom mjestu. Je li moderni svijet postao glup ili smo postali glupi i kao pojedinci da su fraze iz dijaloga poput “iskreno draga, nije me briga”, “Louis, ovo je početak divnog prijateljstva”, “dao sam mu ponudu koju neće moći odbiti” i “mama je uvijek govorila da je život kao bombonijera, nikada ne znaš što ćeš dobiti” izgurali “je li to sve što nudiš, Megatrone?”, “ne, ne, ne, to je moj automobil”, “Eywa vas je čula, Eywa vas je čula” ”da biste postali Ikran lovac, morate izabrati svoga vlastitog Ikrana i on mora izabrati vas”...
Radi se o tome da danas malo koga više zanimaju velike istine koje nose filmovi Terencea Malicka, istočnjačkih filmskih majstora, Larsa Von Triera i drugih, ali osim socioloških razloga koji nisu tema ovoga napisa, postoje i oni primarno vezani uz filmsku industriju. U filmove se ulažu tako basnoslovne svote da se naprosto više ništa ne prepušta slučaju. Ne samo da se ulaže silan u novac u filmove, ulaže ga se i u proučavanje ukusa ljudi kroz empirijske studije, fokus grupe, probne projekcije, intervjue...
Osluškivanje publike nije uvijek nužno loše. Vratimo se u šezdesete kada se Hollywood, nakon sloma klasičnog sistema studija, s filmovima “Bonnie i Clyde” (1967.), “Diplomac” (1967.), “Goli u sedlu” (1969.), “Pet lakih komada” (1970.) približio duhu generacije i prošao kroz izuzetno potentno autorsko razdoblje - posljednju veliku epohu američkog filma koja će nositi odjeke europskog filma i protegnuti se do prvih blockbustera Spielberga, Lucasa i Coppole.
Konfekcija jedini izbor
Spielberg će u “Bliskim susretima treće vrste” dati ulogu Truffautu, ali, sve u najboljoj namjeri, “Ralje” (1976.), “Ratovi zvijezda” (1977.) i “Otimači izgubljenog kovčega” (1981.) polako će početi uljuljkivati Hollywood da se oslanja na formulaične i sigurne principe kojima će privlačiti publiku. A neće svi biti ni izdaleka toliko talentirani kao Spielberg i Lucas. Tako je u međuvremenu došlo do jednog jedinog cilja: isprva vratiti sav novac uložen u proizvodnju i marketing, a onda i (što više) zaraditi. Ništa što bi bilo sporno, ali kada američki konfekcijski film postane gotovo jedini izbor i osim što se naslanja na ukus publike, ujedno ga počne i oblikovati, nastaje problem za svakog misaonijeg gledatelja koji mora slušati PR-ovske mise da je, eto, i jedan šekspirijanac poput Kennetha Branagha našao nešto poticajno u “Thoru” (usput, šekspirijanstvo kod Branagha nije ništa manje medijski isfurana poza).
Ako je nešto pozitivno u cijelom tom slučaju, posljednjih se godina neovisni i neamerički, tzv. art filmovi počinju sve više grupirati u specijaliziranim (art) kinima, da raste broj festivala na kojima je moguće gledati drukčije filmove i da, što je posebno vrijedno istaknuti, sve više raste zanimanje za dokumentarce koji počinju oblikovati posve nove vrste publike. Dakle, osjećate li se preveslano i blesavo svaki put kada vas intenzivna reklama navede u kino, nemojte sumnjati u sebe. “Sve je naopako. Kao da je vani pravi svijet, a ovo ovdje samo san”, izgovara marinac Jake Scully u “Avataru”. James Cameron kao da je pisao tu rečenicu ne samo za svijet u kojem se njegov junak našao, nego za današnji hollywoodski film u cjelini.