Izdanje:
Limburg je, možda se netko još sjeća, nekada u hrvatskome bio sinonim za “Bogu iza nogu”, za “zemlju Nedođiju”. Vojvodstvo Limburg u 18. se stoljeću nalazilo na krajnjemu sjeverozapadnome rubu habsburškoga carstva, a danas je podijeljeno između Belgije, Nizozemske i Njemačke. Lèmbörgs, novofranački dijalekt kojime njegovi stanovnici govore, a koji neki smatraju nizozemskim dok drugi tvrde da je njemački, čuje se kako u belgiskim gradovima Hasseltu i Tienenu, tako u njemačkima Aachenu i Düsseldorfu, a u Nizozemskoj u Venlou i u Maastrichtu. Mnogo prije no što je Limburg ušao u hrvatski - pa iz njega u međuvremenu nestao - u vrijeme Caiusa Iuiliusa Caesara prodrli su ovamo Rimljani i odlučili premostiti rijeku što im se našla na putu. Mosae Traiectum, jedini čvrsti most do tada na Mosi - danas Maasu - potaknuo je naseljavanje. Drveni rimski most izdržao je čak do 1275., kada se srušio pod velikom procesijom i u smrt povukao oko 400 ljudi. Danas se u trima zidinama opasani Maastricht ulazi preko zamalo 800 godina staroga čvrstoga i širokoga kamenoga mosta Sv. Servaasa, nazvanoga po svetcu armenskoga podrijetla, latinski Servatiusu, koji je u četvrtome stoljeću postao prvim maastrichtskim biskupom. Po njemu je nazvana i golema karolinška katedrala, čija masivnost govori da je taj nekadašnji rimski riječni prijelaz u srednjemu vijeku postao važnim trgovinskim i proizvodnim središtem. Oko Maastrichta koji je prelazio iz ruke u ruku, ratovali su Francuzi i Nizozemci. Na njegovim je zidinama 25. lipnja 1673., u nesretnoj eksploziji topa, poginuo branitelj grada grof D’Artagnan, proslavljen kao jedan od trojice mušketira kralja Luja XIV. Za Maastricht se tuklo i u Ratu za austrijsko nasljedstvo, a nakon Napoleonskih ratova postao je dijelom Ujedinjenoga Nizozemskoga Kraljevstva, što je konačno potvrđeno Londonskim mirom 1839. Danas je Maastricht sveučilišni grad. Sveučilište je osnovano tek 1976., ali jedno je od najpopularnijih među Erasmusovim stipendistima i od 14.400 studenata polovica su stranci. Sveučilište se širi, pa danas, uz kampus, i mnoštvo obnovljenih zgrada u drevnome gradskome središtu krasi srebrna ploča s plavim slovima UM. Na povijesnu je scenu Maastricht iskočio 9. i 10. prosinca 1999. kada je u kompleksu vladinih zgrada na suprotnoj obali, južno od središta, održan sastanak na vrhu tadašnjih 12 država članica Europske zajednice. Na njemu je dogovoren novi temeljni spis EZ, nazvan Maastichtskim ugovorom, koji će čelnici EZ 12 potpisati na istome mjestu 7. veljače 1992. Tim su ugovorom, između ostaloga, postavljeni tzv. kriteriji konvergencije, poznati i kao maastrichtski kriteriji, kojima je zaokružena Europska monetarna unija (EMU) i koji predstavljaju temelj postojanosti buduće zajedničke valute, eura. Najvažniji su da manjak državnoga proračuna ne smije biti veći od tri, a ukupan vladin dug od 60 posto BDP-a iz prethodne godine.
“Zubati kriteriji”
U Maastricht ulazim dan nakon 20. obljetnice završetka maastrichtskoga summita, a dva dana po završetku prosinačkoga summita EU 27, na kojemu su maastrichtski kriteriji ponovno “dobili zube”. Odnosno, zemlje koje ih prekrše Europski sud pravde automatski će globiti, osim ako ih globe kvalificiranim većinom glasova država članica ne oslobodi Vijeće EU. Ti su “zubati kriteriji” jedno od glavnih postignuća posljednjega “sudbonosnoga”, “povijesnoga” sastanka šefova država ili vlada Europske Unije u Bruxellesu. Jedan od mnogih “sudbonosnih”, “povijesnih” summita u posljednje vrijeme, a sva je prilika da će takvih biti još. Zanimljivo je, međutim, da su maastrichtski kriteriji, ugrađeni u Pakt postojanosti i rasta, jednom već imali “zube”, a postupak kažnjavanja pokretala bi Europska komisija. Postupak bi počinjao upozorenjem i savjetom kako da se proračunski manjak ili državni dug vrati u dopušteni okvir, a ako to zemlja prekršiteljica ne bi učinila, uslijedila bi globa. U nazočnosti potpisnika ovih redaka EK je, u prvoj polovici protekloga desetljeća, takav postupak bio pokrenuo protiv Portugala, zbog proračunskoga manjka koji se približio četvrtome postotku. Portugalci su savjet EK poslušno proveli i u roku od godine dana vratili su se u dopušteni okvir. Koju godinu potom, EK-u je to valjda bilo neugodno objaviti pa su ga novinari upornim pitanjima prisilili na priznanje, u kvaru su se našli Francuzi i Nijemci. Predsjedniku Sarkozyju i saveznoj kancelarki Merkel nije palo na pamet držati se EK-ovih savjeta. Dok je Merkel mudro šutila i pravila se da se ništa ne događa, Sarkozy je grmio da je Pakt prekrut, da promatra statički a ne dinamički, da guši gospodarski rast... I odredba o globi je ukinuta. A bile su to godine debelih krava, konjunkture, gospodarstvo je širom EU raslo, proizvodnja se selila u zemlje jeftinije radne snage na istoku a Europljani su odijevali bijele ovratnike. Nitko nije ni naslućivao da će balon fiktivnoga novca na drugoj obali Atlantika, napuhavan vrućim zrakom “novčarskih inovacija” i “izvedenica”, uskoro eksplodirati i prouzročiti oluju koja će zahvatiti i ovu stranu velike bare, te otpuhati tepih pod koji se guralo dugove i nekompetentnost nekih ovdašnjih vlada. Zapravo, osim Grčke, koja se jedina u glibu našla zbog neodgovornim upravljanjem i kroupcijom nagomilanoga duga, zemlje koje su danas u najvećim teškoćama i na koje se diže najveća hajka - Portugal, Irska, Italija, Španjolska - bile su prije prelijevanja krize u Europu u prilično dobru stanju: proračunski manjak nije im bio prevelik ili su čak bile u plusu, samo im je ukupni vladin dug bio iznad dozvoljene granice. Kao uostalom i Njemačkoj, čiji je dug veći od 80 posto BDP-a. Pa ipak, Merkel je insistirala i, naravno, u zaključcima summita dobila odredbu da se proračunska stega ugradi u ustave država članica. Što svi analitičari ocjenjuju pogrješnim jer kriza nije pravo vrijeme za štednju - tada se treba ulagati u ponovno pokretanje proizvodnje i otvaranje radnih mjesta, a štedi se kada gospodarstvo ponovno poraste, kada se ima od čega. Iako tada mnogi na štednju zaborave. Ako su nova zubna proteza maastrichtskim kriterijima i stezanje pojasa zaista rješenje za krizu, kako to Merkel i Sarkozy sada tvrde, to su mjere čiji se učinak osjeti tek na srednji rok. Ono što, pak, izravno ugrožava euro panika je na tržištima, među ulagačima uplašenima da neće moći povratiti svoje uloge u državne obveznice problematičnih članica Eurozone. A za smirivanje panike nužne su mjere s trenutačnim učinkom, poput uključivanja Europske središnje banke kao velikoga otkupljivača državnih obveznica, ili “kreditora posljednje prilike” koji bi prezaduženim zemljama povoljno posuđivao novac da vrate dospjele obveze. Oboje je izostalo.
Tržišta se smiruju
Pa ipak, unatoč upozorenjima agencija za rating da će sniziti status članicama eurozone, tržišta kao da se smiruju. Kao da je svima već dosta paničarenja. Jer euro će opstati, njegova bi propast ne samo gospodarski znatno unazadila sve članice eurozone i smanjila im BDP za najmanje četvrtinu, a nekima ga i prepolovila, nego bi ugrozila i svjetsko gospodarstvo. Zato je i američki predsjednik Obama na europsku predsummitsku turneju bio poslao svojega ministra novčarstva Timothya Franza Geithnera, a i sam je bio stalno na telefonu s kancelarkom Merkel. Tijekom samoga summita među novinarima se nije osjećala napetost. Kao da smo i sami znali da će se stvari riješiti jer se ovako dalje više ne može. Pa ni to što se radna večera šefova država ili vlada u četvrtak odužila do petka pred zoru nije povećalo napetost, samo umor. Jer i “koalicija voljnih”, koja uz članice eurozone uključuje sve ostale članice EU koje to žele, dobro je privremeno rješenje. Ona se, baš kao na sličan način nastali Schengenski sporazum, može kasnije institucionalizirati. Neki su čak i odahnuli kada su čuli da je britanski premijer David Cameron krenuo k izlazu iz Unije. Bio to blef ili stvaran korak, mogao bi u Ujedinjenome Kraljevstvu konačno dovesti do katarze i ozbiljoga, pragmatičnoga promišljanja o članstvu u EU, umjesto sadašnje ideološke zaslijepljenosti. A ako UK zaista istupi, odluke će se u EU moći lakše i pravovremenije donositi. Unija će izgubiti nešto na gospodarskoj snazi - onu političku ionako još ne koristi u mjeri da bi ju britanski izlazak ugrozio - ali će zato postati čvršća u ujednačenija. No, to je sada britanski problem. Bolje reći engleski. Jer Škotska bi u tome slučaju podnijela zahtjev za ulazak u EU. U Maastrichtu, dvadeset godina nakon što je euro u ovoj “Nedođiji” začet, a nešto manje od deset godina nakon što se porodio u obliku banknota i kovanica, sva ta prtljanja oko zajedničke valute kao da nisu ostavila nikakav trag. Treća je adventska nedjelja, sunce se probija kroz visoke oblake, a grad je pun ljudi iz susjednih zemalja koje je privukao Kerstmarkt, božićni sajam na Vrijthofu, trgu pred katedralom pod kojim leže posmrtni ostatci drevnih Maastrichtenaara. Euri bezbrižno prelaze iz ruke u ruku, nitko se ne pita hoće li oni sutra nešto vrijediti. Nezamislivo je da ne bi. A ako sadašnji društvenogospodarski sustav i propadne, koju ulicu dalje stoji kuća na kojoj se koči plaketa što podsjeća na jednoga ovdašnjega povremenoga stanovnika. Kod svoje sestre Sophije neko je vrijeme, naime, živio, a potom ju je često posjećivao njemački politički ekonomist čije se raščlambe ponovno pažljivo iščitavaju: Karl Marx. Konačno, Marx svoju zamisao pravednoga društva nije smještao u nerazvijene zemlje, u kojima je u 20. stoljeću stekla loše ime, nego je tvrdio da se ono može ostvariti tek kada kapitalizam razvije proizvodne snage. A gdje ćeš razvijenije od EU. Nije, doduše rekao što ako se te proizvodne snage presele u Kinu ili Indiju... Summit je imao i veseli trenutak: potpisan je Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske EU. Novinarima okupljenima na summitu nije jasno zašto premijerka na odlasku Kosor i predsjednik Josipović nisu iskoristili priliku za veselje i promidžbu naše zemlje. Kako su se oni na brzinu pokupili iz Bruxellesa, tako je i potpisivanje palo u zaborav.