Izdanje:
Ne događa se često da jedan spjev, makar dolazio iz pera jednog nobelovca i ma koliko taj književnik imao kontroverznu biografiju, uspije probiti literarni okvir i smjestiti se u najvruću političku i geopolitičku raspravu sadašnjice: onu o ratu koji tinja na Bliskom istoku. No, upravo se to dogodilo s tekstom Güntera Grassa (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1999.) “Onoga što se mora reći” (Was gesagt werden muss) koji je 84-godišnji Grass objavio u srijedu 4. travnja u listovima Süddeutsche Zeitung, El País, La Repubblica i The New York Times. Grass je dobro tempirao svoj uradak: uoči informativne suše koja je tipična za kršćanski Veliki tjedan i tako da ispuhanim njemačkim mirotvorcima dadne dobru temu za njihov tradicionalni uskršnji marš. Ostermärsche, započeti koncem šezdesetih protiv armamentističke utrke u doba Hladnog rata, imali su potrebu da u preko stotinu njemačkih gradova upozore na, za njih, neizdrživi rast izvoza njemačkog oružja, pa i onog koji hrani ili potpomaže nuklearne arsenale, tako da im je Grassovo podsjećanje na nuklearne podmornice koje Njemačka šalje Izraelu taman sjelo na transparente koje bi inače imale uobičajene opće osude militarizma.
U nedjelju, na sam Uskrs, izraelski je ministar unutarnjih poslova, El Yishai, proglasio Güntera Grassa personom non grata, pa je slučaj odista internacionaliziran: svi su se javili i svi angažirano diskutiraju: od onih koji spjev smatraju potpunom glupošću (naime, Grassovo prozivanje Izraela za genocidne namjere protiv Iranaca, pogotovo što u tekstu potpuno ignorira činjenicu da ako netko baš traži nestanak drugog naroda i države to čini iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad prema Izraelu i njegovim stanovnicima) do onih koji brane slobodu govora nobelovca te sa ljevičarskih intelektualnih pozicija (Moshe Zuckermann, Noam Chomsky, Domenico Losurdo, Rolf Verleger, Ekkehart Krippendorff, Norman Paech, Adam Keller, Michel Warschawski, Tariq Ali itd) podsjećaju da je odavno nastupilo vrijeme u kojem kritika izraelske politike ne smije automatski biti etiketirana, pogotovo kada dolazi od Nijemca, kao antisemitizam, odnosno da je dobro da je neko jako ime svjetske kulture otvorilo pukotinu u bedemu službenog izraelskog negacionizma oko vlastitog nuklearnog arsenala. Pohvale na račun Grassa, možda najbolje sumira glavni urednik tjednika Der Freitag, Jakob Augstein, koji za Spiegel Online pojašnjava da se polemični tekst ne tiče povijesti Njemačke već sadašnjosti svijeta.
I to, da u spjevu ne treba vidjeti u prvom redu namjeru da se autor, koji je tek 2006. priznao da je 1944. pristupio zloglasnim SS-ovcima, pozabavi “šutnjom” i “općim prešućivanim činjenicama”, a što je glasoviti psihoanalitičar Zvi Rex poanirao poznatim sarkazmom da “Nijemci nikada neće moći oprostiti Židovima za Auschwitz”, nego ugrožavanje ionako krhkog svjetskog mira od strane Izraela i Njemačke, čini se, teza je koja prevladava, ali koja ne drži vodu što poručuju, istodobno i bivši izraelski veleposlanik u Berlinu, Avi Primor i glasnogovornik Angele Merkel. Prvi će, kako i treba, osuditi izraelsku reakciju kao “pretjeranu, histeričnu i populističku”, ta, reče diplomat, Grass nije antisemit (ne samo zbog toga što tisuće stranica njegova djela to govore) ali dodati da je Grassov spjev “ridikulozan”, dok je iz ureda njemačke kancelarke rečeno kako je dobro da u Njemačkoj postoji sloboda govora i umjetničkog izražavanja, ali i sloboda da se ne mora komentirati svako umjetničko djelo. A da je ministar Yishai promašio, da nije trebao ponoviti već postojeću praksu i da se trebao zadovoljiti činjenicom da je Grassa poklopila njemačka politička nomenklatura (od Guida Westerwellea na dalje), jeste da su se, zbog njega, na istoj strani našli lijevi njemački tjednik Der Spiegel, iranska državna televizija i njemačka neonacistička stranka NPD (ista ona koja nam upravo dolazi u goste u režiji neoustaškog HČSP-a). Ovaj novinar ima pravo zamjeriti Günteru Grassu stanoviti egzibicionizam i određenu moralnu nekonzistentnost jer je, jasno i bez oklijevanja, na početku javnog djelovanja u Hrvatskoj, djelovanje koje ima i moralistički imperativ prakticiran u godinama kolumnističkoga rada, priznao i ustašku prošlost i odgoj i od toga se otklonio, ne baš laganom stazom, sve do sadašnje pozicije potpredsjednika Savjeta antifašista u RH, ali više od toga, kao dugogodišnji vanjskopolitički analitičar, imam potrebu se čuditi političkoj plićini u kojoj se kreće nobelovac.
U toj plićini, naime, nikako ne mogu zaroniti njemačke nuklearne podmornice koje su Grassu nekakva novost iako su počele stizati u Izrael (stacionirane su u Haifi i u Perzijskom zaljevu) odmah nakon što je Irak raketirao Izrael tijekom Drugog zaljevskog rata i nakon što je izbio žestoki međunarodni skandal kada se saznalo da je Sadam Husein gađao Izrael zahvaljujući dobivenoj njemačkoj vojnoj tehnologiji. Berlin je odmah krenuo “ispravljati grešku” i sve se činilo riješeno nakon što je Angela Merkel, govoreći 2008. u Knessetu, kazala da su bliski odnosi s Izraelom za Njemačku “državno pitanje”, da sigurnost Izraela ne može biti “predmet trgovine” i da će, kada nastupi “sat istine” taj odnos pokazati da nije ostao na “praznim riječima”. No, Grass, a treba čitati izvorni tekst, nema samo problem s tom jednom (a ima ih naravno više i nisu u pitanju samo one) njemačkom podmornicom koja će Izraelcima omogućiti ispaljivanje bojevih glava, on optužuje Izrael zbog prerogative na “pravo na prvi udarac koji bi mogao zbrisati narod Irana”. Naime, na njemačkom, “prvi udarac” (Ertschlag) nije isto što i “preventivni udarac” (Präventivschlag) jer prvi pojam jest isključivo vezan za nuklearni udar o kojem se govori još iz Hladnoga rata. Problem je u tome što, mimo bilo kakve evidencije, svojim spjevom stari Grass optužuje Izrael da ima namjeru osloboditi nuklearnu energiju nad Iranom, a ignorira pak vrlo jasne prijetne Irana za uništenjem Izraela. Sasvim je jasno da kod ove rasprave treba biti jako oprezan i ova priča ne smije biti reducirana: na Bliskom istoku nema nevinih, niti su svi Izraelci žrtve (sasvim sigurno to nisu premijer Benjamin Netanyahu, njegov ministar vanjskih poslova, ultradesničar Avigdor Lieberman i ostala ekipa koja potpomaže postojanju najvećeg konclogora na svijetu – Gazu), niti su nevini dužnosnici Berlina koji su prodavali oružje i Moameru Gadafiju, pa i nakon što je postalo jasno da to isto oružje koristi protiv vlastita naroda (i, by the way, Njemačka je učetverostručila izvoz oružja posljednjih deset godina ne birajući baš kome sve prodaje i što prodaje, toliko, naime, o njenoj neutralnosti).
No, bivši šef Mossada, Meïr Dagan, kao i mnogi drugi u vrlo živopisnoj i vatrenoj debati unutar Izraela upozoravanu da taktični napadi Izraela na iranska nuklearna postrojenja nisu možda najbolja solucija za regiju. Možda se vrijedi pitati je li moralno pretpostaviti da je cijeli svijet žrtva Izraela jer Grass ima potrebu pomiriti se s vlastitom biografijom (nije uspio biti podmorničar, pa se morao zadovoljiti artiljerijskom pozicijom u SS-u). Ako vam se to pitanje čini manje važnim, ostaje slijedeće: može li spjev biti ubojitij od nuklearne podmornice?