M. Bertoša: Doba nasilja, doba strasti

Hajduci i u Puli

Petak 09.Prosinac 2011.

Opisujući razbojnike i nasilnike 16. i 17. stoljeća u Istri Bertoša je potvrdio odlike škole analista

Pulski povjesničar Miroslav Bertoša jedan je od najuglednijih hrvatskih predstavnika historiografske metode “škole analista“. Opis “ondašnje svakidašnjice” (regbi, gotovo - virtualno) suvremenom čitatelju temeljna je metoda “analista” i smisao povjesničarskog zanata. Bertošina knjiga “Doba nasilja, doba straha”, koju je izdao zagrebački Durieux upravo je ogledan primjer vrsnoće ove škole/metode. Tema i motivi vezani su uz Istru u 17. i 18. stoljeću. Ona istražuje život i strah zbog onoga što su činili vojnici pljačkaši, seljaci razbojnici i doseljenici nasilnici. U tom su se razdoblju izdogađali Uskočki rat (1615-1618), gospodarski sukobi, razbojništvo koje se razmahalo i u Europi, lutajući zlikovci i njihovi jataci u južnoj Istri. Vrijeme je to kad je teritorij današnje Istre oštro podijeljen na mletački dio i onaj pod austrijskom, habsburškom vlašću. A ta je podjela, u obje sastavnice, bila bolna. Stanovnici Istre su se, ovisno po čijom su vlašću, kod Slavena (Hrvata i Slovenaca) zvali Benečani i Kraljevci, a kod Talijana Veneti i Arciducali. Kunfini (graničnici) dviju država bili su i granice dva društvena uređenja, mletačke Republike i habsburškog Carstva. Nažalost, podaništvo stranom gospodaru bilo je i čest razlog bratoubilačkih sukoba i ratova pod različitim stijegovima. Unutar Mletačke Pokrajine Istre djeluju i seljačke gerilske skupine, a ratni okršaji u koji ulaze protiv vlasti odnosi uza se nose i fenomen “puste zemlje”. Posebno zanimljivo poglavlje je ono o hajducima u Puli i Puljštini. Riječ je o boravku peraštanskih hajduka od 1671 do 1675. godine, a među njima i proslavljenog hajdučkog vođe Baje Nikolića Pivljanina. Dolazili su u sukobe i s mletačkim vlastima i starosjediocima. Dobrim poznateljima Pule posebno su živopisni pasaži o željama hajduka da pasu konje i stoku na Mužilju i zaljevu Verudi kao utočištu za brodove tijekom nevremena. Zanimljivi dijelovi knjige su i opisi i orisi oružja, a i surovih kažnjavanja razbojnika. Dakako, knjiga ne registrira samo puki tijek historijske događajnice već razotkriva društvene korijene razbojništva. U svojoj je istraživačkoj temeljitosti autor pohodio brojne francuske, talijanske i hrvatske biblioteke i arhive. Ovo Bertošino istraživanje ide u red najboljih autorovih knjiga (uz djela ”Proština 1921.”, “Istarsko vrijeme prošlo”, “Etos i etnos zavičaja”, “Istra: Doba Venecije”, “Izazovi povijesnog zanata”, “Lokalna povijest i opći modeli”, “Sredozemlje: Identiteti i imaginariji”, “Kruh, mašta & mast”). Bertošina knjiga je, kako su u današnje vrijeme učestali bestseleri čija se naracija odvijaja ranijih stoljeća, i potencijalni bedeker za romaneskne avanture. No, i kao historiografska knjiga čita se odista nadušak dok uranja u burnu istarsku svakidašnjicu prije nekoliko stoljeća. A svi oni opisi razbojničkih i nasilničkih nedjela djeluju veoma suvremeno, gotovo pa reporterski...