Skoči na glavni sadržaj

Hana L. (18): Želim sa svojom curom proći rivom, a da ne završim na Golom otoku

Društvo

Izdanje:

Srednjoškolka iz Splita dramatičnim drži podatak kako petina njezinih vršnjaka ima ekstreman stav da gay osobe treba izolirati na pustom otoku. Uvjerena je da su za takve stavove mahom krivi roditelji jer su djecu odgajali na takav način. Tražim jednaka, a ne nikakva posebna prava. Zbog mene nitko neće biti zakinut, dodaje Hana

Hani L. je 11. lipnja prošle godine bio važan dan. Prvi splitski i prvi njen Gay Pride. Imala je tek napunjenih 17 godina. Već je prethodno odgledala snimke sa zagrebačkih Prideova, znala cijelu priču kako je sve počelo sa Stonewallom i htjela je sudjelovati. U svom gradu. Večer prije ju je počeo hvatati strah, a na sam dan nije mogla ništa jesti otkako se probudila. Nervoza, stres. Kada je čula zvuk helikoptera koji su kružili nad gradom, bilo joj je jasno da bi moglo biti problema. – Neki me vrag tjerao da ipak odem. Ako odustanem, to bi značilo da se predajem i da su homofobi pobijedili, a to nije dolazilo u obzir – kaže. S mamom se uputila prema Đardinu, mjestu okupljanja. Iako nikog nije poznavala, kaže da se osjećala kao da je odjednom naišla na tristo braće i sestara. – Bila sam preponosna kad sam vidjela sve one ljude, to je nešto neopisivo – kaže Hana i šalje mi smajlove. “Razgovaramo” preko facebooka, tako se ugodnije osjeća, mada ne krije identitet. Dapače, kaže da je možemo potpisati punim imenom i prezimenom, ali kako je maloljetna – krajem svibnja će napuniti osamnaest godina – odlučujemo se za skraćenu varijantu. Upoznale smo se slučajno. Policija je zbog zaštite sve sudionike splitskog Pridea razvozila iz Dioklecijanove palače. Hana, njena mama i ja našle smo se u istom autu. Nismo objašnjavale tko tu što radi, samo je mama rekla da je tu zbog podrške. Kasnije mi je Hana ispričala da joj se “outala” ljeto ranije, kada je imala 16 godina i kada joj je i samoj postalo jasno da je “lezba”, kako za sebe kaže. Mama se iznenadila, jer nije o tome razmišljala, ali je reagirala odlično, onako kako svako gay dijete priželjkuje. Usput se našalila da se barem neće morati brinuti da će Hana zatrudnjeti kada bude išla vani. Za Hanu nasilje na splitskoj rivi nije bilo neočekivano jer zna kako grad diše i što se događa na utakmicama, a riva je upravo zvučala kao uigrana masa razjarenih navijača.

No iznenađenje ju je ipak stiglo. Na snimkama s Pridea je ugledala dobrog prijatelja iz osnovne škole. Zajedno su sjedili u klupi neko vrijeme. – Izraz lica mu je bio skroz drugačiji nego inače. Uvijek je bio veseo, a sada je izgledao kao da je pun mržnje. Digao je desnu ruku u zrak i vikao: “Cigani, cigani”. Ne bih to nikad od njega očekivala, uvijek sam o njemu imala odlično mišljenje – kaže Hana i dobrohotno dodaje da sigurno nije do njega, jer je uvijek bio pristojan i ljubazan, nego mora da je upao u lošu ekipu.

Razjareni mladići i tamne majice

Šalje mi link na snimku gdje se vidi mladić u tamnoj majici kako otvara usta najviše što može i urla. U skupini je istih takvih razjarenih mladaca. Hana napominje da njegovo lice nikako ne objavim. Loše društvo, slaba educiranost, ukupno manjkav sustav vrijednosti u društvu, što god da je razlog, srednjoškolci, Hanini vršnjaci, zabrinjavajuće su netolerantni. Potvrdilo je to i najnovije istraživanje, prvo o stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama, koje je nastalo u okviru projekta Queer Zagreba. Istraživanje je provedeno na 322 učenica i učenika u osam srednjih škola – gimnazijama, strukovnim i obrtničkim. Istraživači, sociolozi Nataša Bijelić i Amir Hodžić, kontaktirali su 17 škola, ali su ih ostali odbili, zbog zauzetosti ili nekog sličnog razloga, a jedan je ravnatelj rekao i da “ne želi povlačiti vraga za rep”. Uzorak je toliki jer su učenici morali imati suglasnost roditelja ili staratelja da bi ispunili upitnik. To je bio uvjet Agencije za odgoj i obrazovanje, kakav ne postoji u slučajevima kada se istražuje, na primjer, nasilje među mladima. Suglasnost je odbilo dati gotovo dvije trećine njih. Zato se rezultati moraju gledati u svjetlu toga da je istraživanje provedeno među mladima čiji su roditelji, recimo to tako nespretno, liberalniji s obzirom da su im dali dozvolu, i još k tome samo u Zagrebu, sredini koja je također liberalnija od hrvatskog prosjeka. Istraživanje sam dala Hani da ga pročita i da mi ga komentira, jer se direktno tiče nje, okruženja u kojem živi i prava koje bi joj njeni vršnjaci dali ili oduzeli. Odmah na početku kaže da je istraživanje potvrdilo da postoji problem, “jer velik broj roditelja nije potpisao suglasnost, jer su učenici slabo informirani o LGBT pravima i imaju homofobne stavove”. Oko trećine ispitanika pristalo bi da im gayeve i lezbijke budu članovi najuže obitelji. Otprilike četvrtina je spremna da im budu prijatelji, a 13 posto da im budu profesori, školske kolege ili susjedi.

Hana smatra da je to malo i pita se što bi tek bilo da se istraživanje provodilo i među onima koji nisu dobili roditeljsku suglasnost. Kako bi to izgledalo dalo je naznačiti GONGovo istraživanje među maturantima s kraja 2010. godine, kada ih je 47 posto reklo da je homoseksualnost bolest, a 40 posto bi homoseksualcima zabranilo javno nastupanje. U ovom, novom istraživanju se petina ispitanika složila s ekstremnim stavom da bi gay osobe trebalo izolirati na pustom otoku. No, ono što je uistinu zabrinjavajuće jest da je čak 26 posto učenika priznalo da je bilo verbalno nasilno prema drugima zbog toga što su pretpostavili da su gay, a šest posto ih je bilo i fizički nasilno. Dvadeset posto ih je pasivno promatralo nasilje zbog nečije navodne homoseksualnosti. Hana, na svu sreću, nije bila fizički napadnuta, ali su joj bile upućene prijetnje i uvrede. Nepoznata osoba joj je preko facebooka slala poruke poput ‘’Lezbačo, znam di živiš, ubit ću te’’, sada bivša prijateljica joj je rekla da će joj pljunuti u lice kada je vidi, a kolega iz osnovne joj je poručio da je bolesna. Sve je to bilo nakon što su čuli da je bila na Prideu, ali s Hanom je ionako lako znati “na čemu ste”: na svoj facebook profil često stavlja tekstove gay tematike i pozive na Pride. Nakon što je uklonila problematične s liste prijatelja, nema negativnih komentara, ali joj nitko baš ni ne lajka linkove koji su joj važni. Kao što joj učenici u školi nisu puno komentirali Pride, “jer se to njih ne tiče”. No, u školi je uglavnom normalna atmosfera. Jedina je “outana” i nije zbog toga imala problema, osim ponekih blesavih komentara. Kaže da ni ne bi primijetila da netko nešto šapuće o njoj, jer nije time opterećena. Kada su profesori čuli da je bila na Prideu, pitali su je kako je i osudili nasilje. Od njih nikada nije čula ništa problematično. To je privatna gimnazija i Hana kaže da je ravnateljica liberalna i da su zaposleni mahom mladi ljudi. Ali paralelno s istraživanjem među učenicima, provedeno je i isto istraživanje među njihovim nastavnicima.

Dobrovoljno je sudjelovalo njih 117, velikom većinom žena jer je takav školski kadar. Njih 62 posto poznaje nekog homoseksualne orijentacije u usporedbi s 38 posto učenika koji poznaju nekog tko je gay. Stavovi nastavnika jesu nešto pozitivniji od učeničkih, ili kako Amir Hodžić kaže, davali su dosta socijalno poželjne odgovore. No i dalje je vrlo sličan postotak (30%, za tri posto manje nego učenici) onih koji su spremi da im gayevi budu članovi obitelji. Također, tri stava prema kojima su se najnegativnije odredili isti su kao i oni koji su najviše smetali učenicima: to su našminkani mladići (58% smatra to neprihvatljivim), javni poljubac dvaju mladića (57%) kao i nepodržavanje održavanja Povorke ponosa (64%). Dakle, i među onima koji su afirmativniji prema gayevima i lezbijkama zapravo prevladava stav da budu nevidljivi. Baš kao što je homoseksualnost unutar školskog programa. Provedeno veliko istraživanje je pokazalo da su gimnazijalci tolerantniji i manje nasilni od onih u strukovnim i obrtničkim školama, kao i da se lakše prihvaćaju lezbijke nego gayevi. Tako je 20 posto srednjoškolaca reklo da bi voljeli da gayevi žive izvan Hrvatske, dok ih 12 posto isto to misli za lezbijke. Mekši stavovi prema lezbijkama su se pokazali i kada je u pitanju vidljivost istospolnih parova pa je tako većini ispitanika (64%) neprihvatljiv poljubac dvaju mladića na javnom mjestu, dok ih 44% smatra da je lezbijski par na maturalnoj večeri sasvim prihvatljiv. Hana kaže i da njeno iskustvo potvrđuje da se većini “gade dva muškarca zajedno, dok žene nekako i uspiju tolerirati” i da su joj neke školske kolege rekli da bi mogli “prebiti pedera, ali lezbu ne bi jer neće tući žene”. Muška homoseksualnost je neprihvatljivija jer narušava dominantan heteromaskulinitet čime ugrožava pravila heteronormativnog sistema više nego ženska homoseksualnost, pojašnjavaju autori istraživanja. Jednostavno, žene su manje važne u društvu pa slijedom toga i njihov seksualni identitet. Podatak iz istraživanja da su ona djeca koja se ne izjašnjavaju vjernicima spremniji na veći stupanj bliskosti s gayevima i lezbijkama, kao što su i cure tolerantnije od dečki, Hana također potvrđuje na svom iskustvu. Od cura je dobivala pozitivnije komentare nakon “outanja”, kao i od onih koji nisu vjernici.

Očekivano, u istraživanju postoji značajna povezanost između poznavanja gay osobe i spremnosti na veću socijalnu bliskost. I Hana kaže da su njeni prijatelji, koji prije nisu skoro ništa znali o toj temi, postali tolerantniji nakon razgovora o tome i njenih pojašnjavanja. Jednim od najosjetljivijih pitanja u istraživanju se pokazalo upravo ono o povorci ponosa pa tako 60 posto ispitanika ne vidi razlog javnog pokazivanja seksualne orijentacije “jer ni heteroseksualci to ne čine”. Hana kaže da se često susreće s takvom argumentacijom mada hetero ljudi zaboravljaju da svakodnevno mogu iskazivati svoju naklonost u javnosti i pri tome ne riskiraju da dobiju batine. – Oni ne razumiju čemu služi Pride – kaže Hana. – Čemu služi? – iskušavam je. – Pa osim što se obilježava godišnjica Stonewalla, najbitnije je to što je to prosvjed protiv diskriminacije, borba da dobijemo ista prava, i da bismo pokazali da smo tu, da nas ima – spremno odgovara. – A što misliš da bi se trebalo promijeniti da stavovi više ne bi bili kao u ovom istraživanju? – pitam. – Mislim da su većinom krivi roditelji jer su ih odgajali na takav način, a osim toga je dio njih ‘pokupio’ takve stavove od društva i prijatelja i, naravno, crkve. Trebala bi biti bolja edukacija, nešto bi se trebalo uvesti u škole. I političari trebaju osuđivati homofobno ponašanje i donositi bolje zakone. A onda bi i svi koji su “outani” trebali kroz razgovor informirati svoje okruženje i popraviti im mišljenje – kaže Hana.

Ako se skrivaš, nemaš prava

No, Hana zvuči kao prava, formirana aktivistkinja, makar će za sebe reći da je “wannabe aktivistkinja”. Od početka 2010. godine redovito prati stranice Zagreb Pridea, to je njen glavni izvor informacija. Njeni vršnjaci se, prema istraživanju, o homoseksualnosti najviše informiraju preko televizije (63%), makar bi internet bio očekivaniji za tu generaciju (19%), dok je na posljednjem mjestu školsko gradivo (0.3%). Hana kaže da ona ništa o tome u školi nije naučila. Tek je jednom na satu biologije bilo nešto spomenuto o dvospolnosti. Zato joj je internet prozor u svijet koji je zanima. Iskustva drugih ljudi koja je tamo pronašla su je ohrabrila da se i sama “outa”. – Jesi li ikad promislila da bi ti bilo lakše da nisi sasvim otvorena? – pitam je dok joj na facebook profilu gledam novopostavljenu veliku naslovnu fotografiju.

Poziv da se donira Zagreb Pride s obzirom da mu Grad Zagreb ove godine nije dodijelio ni kune. Još joj nitko nije to lajkao. – Mislim da bi mi bilo gore da nisam out, jer bi me to vjerojatno mučilo, a osim toga, kad bi se svi skrivali, ne bismo nikad dobili prava – misli Hana. – Kakva prava ti želiš? – – Pa samo želim jednaka prava i da me nitko ne diskriminira u životu. Znači, ne radi se o “posebnim” pravima i nitko neće izgubit svoja prava zbog toga. Hoću samo jednakost – izričita je. – Želiš normalno sa svojom curom prošetati rivom držeći se za ruke? – pitam je hipotetski jer znam da nema curu. – Da, bez nasilja i uvreda – Hana šalje smajl. – Kada misliš da će to biti moguće? – Možda tek za desetak godina ili više, ovisi o tome kako će se razvijati situacija – kaže Hana, a ja si mislim kako bi onda, za tih deset godina, reagirao njen prijatelj iz školske klupe kada bi se ponovno zajedno našli na Rivi.