Izdanje:
Christoph Michaelis
S njime se o mnogočemu možete slagati ili ne slagati, ali mu se ne može ne priznati da se svojim kontroverznim teorijama među prvima suprotstavio, primjerice, opravdanjima svjetskih moćnika uoči napada na Irak 2003. i da je bio u pravu. Kao što je u pravu bio i kada nije pristao na ideološka tumačenja elita o razlozima vojne kampanje na Gaddafijev režim u Libiji ili pak tijekom eksplozije cijena nafte prije nekoliko godina na svjetskim burzama. Ekonomist, pisac i novinar istraživač William Engdahl uskoro će svijetu predstaviti svoju novu knjigu Mitovi, laži i ratovi za naftu, u kojoj, uz neke kontroverze, opet donosi mnoštvo argumenata kojima raskrinkava prave motive oružanog uvođenja demokracije diljem svijeta. Kao što je to obično bivalo tijekom “stoljeća rata”, koje se protegnulo i na 21. stoljeće, opet je riječ o grabeži za dominacijom, moći i glavnim svjetskim energentom.
f: Prije tri godine običavali ste parafrazirati Clintona, izjavom: “Riječ je o nafti, budalo!” Što se u međuvremenu promijenilo?
Sredinom 2008., kada sam posljednji put s vama razgovarao u Zagrebu, bili smo usred manipulacije cijenom nafte od banaka s Wall Streeta koje kontroliraju burze roba i derivata. Barel bafte je dosezao cijenu od 147 dolara kako bi se te banke spasile od financijske krize koju su same prouzročile na tržištu nekretnina prije 2007. Otada smo imali tri i po godine ratova diljem svijeta s ciljem militariziracije najvećih naftnih polja. Najvažniji je bio projekt Pentagona i Državnog tajništva SAD-a o Arapskom proljeću. Od prosinca 2010. pala je vlast u Tunisu, srušen je Hosni Mubarak u Egiptu, a najbitnije je ono što je izvela mala manjina u Libiji, čak ne ni pod izgovorom očuvanja demokratskih vrijednosti. I to nakon treninga kod CIA-e i francuske obavještajne službe, uz oružje iz članica NATO-a i masovna NATO-ova bombardiranja. Libija je bačena u kameno doba uz izgovor o doktrini o “odgovornosti da se zaštiti”. Oni koji su odlučili da NATO ima obavezu zaštiti, ne narod Libije, nego NATO-ove interese u toj zemlji, bilo je vodstvo Africoma (regionalno zapovjedništvo vojske SAD-a, op. a.). Sada je Pentagon okrenut prema Siriji, gdje opet imamo lažnu opoziciju koju financiraju NATO, CIA, kojoj oružje isporučuje američka vojska. A prema anketama objavljenima u arapskom svijetu većina Sirijaca uopće ne osjeća potrebu za nasilnom smjenom režima. Problem kod tih režima je što i Libija, i Sirija, i Iran pokušavaju ili su pokušavali slijediti vlastite smjerove, održavati suverenitet nad svojim resursima, bez diktata Washingtona.
f: U knjizi sve to smještate u kontekst Afrike koja postaje de facto kineski kontinent.
Izvanredno je što je sve Kina uspjela postići u samo 30 godina u razvoju infrastrukture, srednje klase, u gradnji autocesta... No, Kina je sada upućena na uvoz nafte. Oko 2006. Kina je započela diplomatsku ofenzivu, pozvavši u Peking više od 40 šefova država iz Afrike. I dok su američki predsjednici redom ignorirali Afriku, kineski je predsjednik s ministrima nekoliko puta posjetio kontinent. Washington se do tada koristio MMF-om kao međunarodnim policajcem, koji je te zemlje prisiljavao da jeftino privatiziraju svoja bogatstva, kako bi američke, britanske i kanadske rudarske i naftne kompanije pokupile vrhnje. No, 2006., dolazi Kina i kaže da je nije briga za dolarske dugove tih zemalja prema svijetu i prema MMF-u. “Dat ćemo vam kredite s lakim uvjetima otplate za škole, mostove, infrastrukturu, vodovode, a zauzvrat želimo ugovore o iskorištavanju nafte, kao što smo učinili u Južnom Sudanu i u Darfuru.” Zanimljivo, J. Sudan je prošle godine postao Republika J. Sudan, a već se govori i o preusmjeravanju nafte iz sudanskih luka prema Keniji, koja je pak pod kontrolom Pentagona tj. Africoma.
f: Tako dolazimo do revolucije u Egiptu, do bunta mladih kojima su, kako pišete, upravljale određene strukture sa zapada.
Glavne strukture koje su utjecale na rušenje Mubaraka bile su vlada SAD-a i nevladina organizacija National Endowment for Democracy (NED), koja ima jako malo veze s demokracijom, osim što je uništava kad god ometa njene interese. Osnovana je za Reaganove administracije, na prijedlog šefa CIA Billa Caseyja, kako bi činila ono što je činila CIA, a da vlada SAD-a uvijek može reći da s time nema veze. Ali to nije istina, jer novac dolazi iz Kongresa. Cijeli spektar tzv. nevladinih organizacija – NED, Freedom House, Nacionalni republikanski institut – držao je treninge egipatskim studentima. Predstavnici egipatskog pokreta 6. travnja odvedeni su prvo u Washington, potom u Beograd na trening kod organizacije na čijem je čelu Popović (Otpor! i Srđa Popović, op. a.), da bi bili vraćeni u Egipat.
f: Spominjali ste istaknutu ulogu i El-Baradeija. Kako se onda dogodilo da on nije uspio na egipatskim predsjedničkim izborima?
Relativno rano je izgubio potporu, pa se nastavilo raditi s drugima. Sada imamo Muslimansko bratstvo, zabranjenu pod Mubarakom, koje je na izborima prikupilo 50 % , a s još radikalnijom salafističkom strankom čak i do 75 % glasova. Smatram da je Washington znao da će tako ispasti i prije rušenja Mubaraka te da je to i želio. Riječ je o strategiji iz doba kada je Zbigniew Brzezinski bio savjetnik za nacionalnu sigurnost Jimmyja Cartera. On je radio s planom koji je razvio sir Bernard Lewis na Princetonu o projektu “velikog Bliskog istoka” - kriznom pojasu od Afganistana, preko Bliskog istoka, sve do Maroka. Izraz je skovao predsjednik Bush nakon invazije na Irak 2003., a vidimo da se to i obistinjuje.
f: Ne ulazeći u prirodu svrgnutih autokrata i diktatora u Arapskom proljeću, činjenica je da se u Libiji dobro živjelo. Biste li se složili s tvrdnjom da je Gaddafi nezakonito ubijen?
Svakako! To je bilo jedno od najgorih kršenja međunarodnog prava; rušenje suvereniteta države koja nije napala nijednu zemlju i koja se nije sukobila sa svojim narodom prije nego što je SAD u tajnosti stao naoružavati opoziciju u Benghaziju, a Francuzi je izabrali kao podršku za ulazak na naftna polja u istočnoj Libiji. Prije toga nije bilo nikakvih razloga za intervenciju. Moj bivši profesor s Princetona Richard Falk rekao je da NATO-ova akcija u Libiji predstavlja kršenje svih načela UN-a.
f: Kako objašnjavate to što nijedna sila izvan NATO-a, npr. Rusija ili Kina, nije reagirala na kampanju koja je daleko izlazila izvan okvira mandata koji je NATO dobio od UN-a?
Jesenas, tijekom posjeta Kini i Rusiji, to isto sam pitao neke osobe na tamošnjim visokim položajima. Rekli su da nisu stavili veto na rezoluciju UN-a jer im se lagalo, da je ono što je uslijedilo bilo sasvim drugačije od onoga što je izglasano u UN-u. I Kinezi i Rusi rekli su da su odlučni ne ponoviti pogrešku. Zato se sada i ne može doći do rezolucije VS UN-a o Siriji.
f: Iz činjenice da je standard u Libiji bio visok zaključujete da je scenarij poput egipatskog ili tuniskog u Libiji bio nemoguć.
Nije moglo doći do dublje eksplozije nezadovoljstva. Većina Libijaca imala je stabilnu i sigurnu ekonomsku situaciju. Pod, ako ćete to tako nazvati, Gaddafijevom diktaturom, od trenutka kada je došao na vlast pismenost se sa 10 % povećala na više od 90. Ako ste brutalni diktator, onda želite da vam stanovništvo čami u neznanju i nepismenosti, što svakako ne odgovara onome što je Gaddafi činio. Svaki Libijac imao je besplatno zdravstveno osiguranje, subvenciju za gradnju kuće, beskamatne kredite, bio je to raj u odnosu na mnoge bivše britanske i francuske kolonije u Africi.
f: S druge strane međunarodna zajednica uopće nije reagirala kad su nenasilni prodemokratski prosvjedi u Bahreinu brutalno gušeni čak i vojnom intervencijom S. Arabije.
To je očito posljedica dogovora Washingtona i kraljevske obitelji S. Arabije da joj se dopusti da to učini. U tom je slučaju na vidjelo izišlo i da su međunarodni mediji usko povezani s međunarodnom politikom Washingtona.
f: Vratimo se na Darfur. Jesam li vas krivo razumio da se tamo nije dogodio genocid?
Oslanjao sam se na svjedočenja ljudi iz tamošnjih misija UN-a. U Darfuru je eksplodiralo nakon što su Sudan i Kina otkrili potencijalna nalazišta nafte. SAD je diktaturu u Čadu iskoristio kako bi tamošnje trupe poslao u Darfur, a Kartum je nastojao osigurati svoj teritorij. Ali genocida nije bilo. Genocid je jedini spominjao Colin Powell u UN-u, ali je i on poslije rekao da nema dokaze. Slično je i sa žrtvama režima u Siriji i Libiji. Razgovarao sam s europskim novinarima koji su bili na mjestima navodnih sukoba u Siriji. Rekli su da su prosvjedi mali, da su ih građani pozivali na čaj u svoje domove i govorili im da samo žele mir, da ne žele da se ta zemlja provede kao Libija. Uopće ne vjerujem u 5400 ubijenih u Siriji.
f: U knjizi navodite da je “naftni vrhunac” mit i da su Rusi otkrivali naftu “tamo gdje je ne bi smjelo biti”. Koliko su u službenim dokumentima u Rusiji prisutne metode otkrivanja nafte na osnovu teorije o njenom navodnom abiotskom porijeklu?
Prije raspada SSSR-a istraživanja abiotskog porijekla nafte na sveučilištima u Permu i Moskvi čuvala su se kao najstroža tajna. Stoga se o tome malo zna čak i među ruskim znanstvenicima. Nakon 1991. došlo je do odljeva mozgova na Zapad gdje ih se bolje plaćalo. Ipak, posljednjih četiri ili pet godina znanstveni timovi opet se okupljaju. Riječ je o doista revolucionarnim načinima određivanja naftnih nalazišta. Porijeklo nafte čak nije ni bitno, koliko to da ju se sa sigurnošću pronađe, a njihove metode pokazale su se zaprepaščujuće pouzdane i jeftinije od klasičnih metoda. Koliko mi je poznato, velika je vjerojatnost da nafte u velikim količinama ima i u Hrvatskoj.
f: Zanimljivo.
Trebate slijediti tektonski aktivna područja. Cijeli Jadran između hrvatske i talijanske obale leži na jako dubokim strukturama. Kako se zvao onaj otok? Krk! Da, to je to mjesto. Moji ruski poznanici s iskustvom u traženju nafte tamo gdje je ne bi trebalo biti, kažu da je Krk svakako mjesto na kojem bi je bilo zanimljivo potražiti. Hrvatska inače ima geološki vrlo aktivnu obalu. Jako volim hrvatsku obalu, imate prekrasne plaže, ali s traženjem nafte obala biva devastirana, što ipak nikako ne bih volio.
f: Kad smo kod Hrvatske, koliko je pametno ulaziti u EU u sadašnjim okolnostima?
Za Hrvatsku je jako važno, a ta zemlja i taj narod posebno su mi prirasli srcu, da se u Bruxellesu bori za hrvatske nacionalne interese. Na isti način na koji to radi Njemačka. Sve što dolazi iz Bruxellesa nije nužno i pozitivno. Osobno sam zabrinut da bi se mogli uništiti mnogi predivni hrvatski resursi; vodno bogatstvo, sposobnost da se hrvatsko stanovništvo prehranjuje poljoprivrednim proizvodima koji spadaju među najkvalitetnije u svijetu. To se već ranije počelo uništavati, a se nadam da se s ulaskom u EU to neće dodatno pogoršavati.
f: Mislite li da će se EU održati, što bi se na kraju s njom moglo dogoditi?
Smatram da će EU opstati i da će se euro kao zajednička valuta sigurno održati u nekom obliku. Mislim i da je vrlo izgledno da će Grčka biti prisiljena napustiti eurozonu. Neće izići iz EU, ali će napustiti eurozonu. Prisutan je sukob između članica koje čine stabilniju jezgru eurozone i onih koje u nju nisu ni trebale biti primljene, pa se neke možda i vrate vlastitim valutama. Inače, otkako je u Grčkoj izbila kriza, svjedočimo valutnom ratu između dolara i eura koji pomalo zamjenjuje dolar kao svjetsku valutu, što naravno slabi američku moć u svijetu. Stoga SAD to iz strateških razloga nastoji spriječiti bez obzira na cijenu. EU pak ima grešku u konstrukciji kao monetarna, ali ne i do kraja politička unija, što je SAD 2010. iskoristio s krizom u Grčkoj.
f: Smatrate se bivšim poklonikom teorije naftnog vrhunca te danas tvrdite da nafte ima još jako puno. Kako objašnjavate to što kompanije poput Exxona, pa i neke u Rusiji, već neko vrijeme sve više troše na traženje novih izvora, a crpe sve manje nafte?
Ruske kompanije nisu zainteresirane za pronalaženje novih izvora koliko za održavanje visokih cijena nafte. A, mislim da je to slučaj i s Chevronom, Exxonom, s BP-em i Shellom - žele održavati kontrolu nad izvorima i nastojati da do njih ne dođu kompanije iz zemalja poput Brazila. Usto, velike zapadne naftne kompanije zajednički financijski podupiru teoriju “peak oil” kao propagandu za zadržavanje visokih cijena nafte.
f: Kakva bi trebala biti ta propaganda? Tijekom posjeta centrali Shella u Calgaryju 2008. baš nisu bili oduševljeni mojim pitanjima o naftnom vrhuncu kao činjenici?
Tu bih se složio s njima, jer teorija o naftnom vrhuncu jednostavno nije istinita. Mi plivamo na nafti. Bivši ministar vanjskih poslova Islanda ispričao mi je, primjerice, da su svojedobno pozvali geofizičare da ispitaju i podmorje oko Islanda. U izvještaju se zaključilo da se i Island nalazi na pravom naftnom moru, što su Islanđani zadržali za sebe jer nisu htjeli da im se zemlja pretvori u drugi Aberdeen. Brazilsko podmorje – velika naftna nalazišta. Za Karibe, koji okružuju veliki meteoritski krater, ruski su istraživači rekli da posvuda gdje imate stare kratere, imate i duboke pukotine u Zemljinoj kori. Odatle i katastrofa s Deepwater Horizon. BP nije razumio ono što znaju Rusi, da nafta nastaje duboko pod visokim tlakovima, a ne taloženjem organskih ostataka. Pogodili su jedan od naftnih migracijskih pravaca duboko iz unutrašnjosti, odakle je nafta prošikljala pod tako visokim tlakom da je došlo do eksplozije. Rusi su oko podmorskih izvora nafte pomogli i Kubancima, tu je i Haiti itd.
f: Ako pretpostavimo da je naftni vrhunac doista mit, kako bi Washington mogao profitirati iz ustrajanja na suprotnim tvrdnjama?
Nije riječ o političkim elitama u Washingtonu, nego o angloameričkim strukturama moći, izgrađenima u prošlom stoljeću u osvitu naftne ere. Oni su kontrolu nad naftom koristili kao oružje u kontroliranju drugih nacija. Sada je težište te politike usmjereno na kontroliranje kineskog uvoza, jer se Kini prijeti odsijecanjem od njene opskrbe naftom.
f: Na isti način sagledavate i sve ratove na Bliskom istoku koji su izbijali još od rušenja šaha Reze Pahlavija u Iranu.
U to vrijeme Donald Rumsfeld bio je u vanjskopolitičkoj administraciji, a blizak toj grupaciji bio je i Dick Cheney. Radili su sa Sadamom Huseinom, koji je pak surađivao s CIA-om. Oni su ga na sve načine gurali prema ratu s Iranom, što se pokazalo ogromnim teretom za obje zemlje. Sadam je naposljetku završio rat zatrpan mrtvima. Svih tih godina Henry Kissinger je bio tamo prisutan i manipulirao situacijom. Kako bi koja strana ostvarila prednost, oni bi stali podržavati drugu stranu, čime su cijene nafte održavali stalno visokima. Bliski istok se počeo naglo mijenjati u skladu s agendom SAD-a o militarizaciji tamošnjih naftnih polja. No, Bliski istok se nije htio pretvoriti u vojnu bazu SAD-a. Podsjećam da Kuvajćani uopće nisu htjeli američke trupe i njegovu vojnu bazu na svom teritoriju.
f: Je li grijeh Sadama Huseina bilo to što je naftom htio previše suvereno raspolagati?
To je previše pojednostavljeno. SAD je vladi Kuvajta prije invazije na Irak predložio da gradnju vojne baze na jednom kuvajtskom otoku. No, Kuvajćani su to odbili. Ubrzo S. Huseina posjećuje veleposlanica SAD-a i poručuje da su sporovi Iraka i Kuvajta, koji su u teritorijalnim sporovima još od kraja Prvog svjetskog rata, isključivo njihov međusobni problem te da se SAD u to neće miješati. To je bilo zeleno svjetlo. Sadam je u to vrijeme bio u bankrotu nakon rata s Iranom, a SAD je nagovorio Kuvajt da preplavi tržište naftom, čime joj je oborio cijenu, pa je Sadam financijski pao još dublje. Washington je, dakle, Sadamu pružio mrkvu koju je ovaj zagrizao, napravivši time pogrešku i omogućivši SAD-u ulazak u Kuvajt. Sada Al Maliki u Bagdadu kaže da Irak više ne želi strane trupe. Ali zato američke snage ostaju u susjednom Kuvajtu.
f: U vašoj knjizi iznenadila me tvrdnja da su mit i klimatske promjene kao posljedica emisije stakleničkih plinova. Naveli ste da prve tvrdnje o tome potječu iz 1970-ih. Međutim, još 1896. švedski znanstvenik Svante Arrhenius predvidio je zatopljenje od pet stupnjeva Celzija, a danas već mjerimo očito zagrijavanje astmosfere i rast koncentracije CO2. U posljednjem desetljeću sve osim jedne godine najtoplije su u povijesti mjerenja.
Hmmm, poznat vam je skandal s e-mailovima sa Sveučilišta East Anglia. Meteorološki ured koji radi s East Angliom nedavno je pustio izvještaj po kojemu 50-godišnja mjerenja ne pokazuju globalno zatopljenje, nego čak i da možda ulazimo u malo ledeno doba, možda ozbiljno poput onoga iz 17. stoljeća.
f: Pojava iz 17. stoljeća dio je sasvim drugog fenomena; Milankovićevih ciklusa (klimatski učinci promjena u gibanju Zemlje, op. a.).
Želim reći da najveći dio onoga što se smatra klimatskim promjenama koje bi prouzročio čovjek nije izmjeren nijednim klimatskim modelom. Čak su i promijenili izraz iz globalnog zagrijavanja u klimatske promjene kako bi prikrili pojave poput ove da je nekoliko proteklih zima, s izuzetkom ove, bilo ekstremno hladno. Suština je to da stupanj izloženosti planeta ima puno veći utjecaj na stanje klime, nego emisija pojedinih plinova na Zemlji.
f: Ipak, svjedočimo pojavama poput izrazitih maksimuma u otapanju sjeverne polarne kape ili pak poput...?
To nije upitno. Ne bih htio da se ovo pretvori u diskusiju o globalnom zatopljenju. O tome možemo drugi put. Riječ je o političkoj agendi čiji su glavni sponzori kompanije koje kontroliraju burze kvotama CO2. Banke s Wall Streeta u ovome vide ogroman potencijal.
f: Kakav je pak stav elita u Washingtonu? To pitam jer se tijekom Bushovog mandata James Hansen s Goddardovog instituta pri NASA- i našao pod teškim cenzorskim pritiskom zbog tvrdnji o klimatskim promjenama i...?
Hansen baš nije priznati znanstvenik, čak ni kod svog šefa. A izradio je vrlo dramatičnu prezentaciju. Ne bih se baš oslanjao na njega. Bush se pak oslanjao na Pentagon i velike naftaše, primjerice Cheneyja. Takav su program američke elite slijedile desetljećima, sve dok Obama nije krenuo s agendom o globalnom zagrijavanju. On je još kao senator iz Illinoisa smislio klimatsku burzu. Obamini ugovori o solarnoj energiji bili su izvor skandala, tvrtke su prevarene, bankrotirale su.
f: Istina je i da su program o obnovljivim izvorima energije srušili tvrdi republikanci.
Tu bih se složio s njima, iako nisam ni republikanac ni demokrat.
f: Da, ali srušili su ga krugovi poput onih oko braće Koch, ne baš posebno dragi ljudi.
U Washingtonu ima jako puno ljudi koji nisu posebno dragi, uključujući i Obamu, koji uz smiješak pokreću ratove za naftu. Bilo bi mi jako teško odlučiti što je gore; braća Koch ili Obamino predsjedanje.
f: Što mislite o prijedlozima poput “nesocijalističke alternative kapitalizmu” Hermana Dalyja, bivšeg ekonomista Svjetske banke?
Ako govorite o financijskom sustavu koji se bazira na sustavu poteklom iz 17. stoljeća i vremenu Bank of Amsterdam, problem je u tome što se kod modernog zapadnjačkog bankovnog sustava sve svodi na povjerenje, koje se u vremenima krize mora politički uvoditi. Kada god je u povijesti dolazilo do financijske moći poput ove na Wall Streetu i Londonu, dolazilo je i do kriza i ratova. U ovoj krizi porezni su obveznici primorani izdvojiti tisuće i tisuće milijardi dolara u banke koje za američku ekonomiju nisu napravile ništa, osim što su produbile krizu. Bilo da je riječ o Bushu ili Obami, lobiji koji su financirali njihove kampanje imaju dovoljan utjecaj za to, a sada se isti obrazac želi progurati i u EU.
Nafta za SAD uopće nije sigurnosno pitanje zbog industrije, jer ta zemlja industrije više niti nema
f: U knjizi navodite da je projekt velikog Bliskog istoka dio plana o “dominaciji punog spektra”. Dominacija punog spektra je službena strategija Pentagona nakon raspada SSSR-a, a označava kontrolu svih većih kopnenih područja, glavnih pomorskih puteva, uključujući tjesnac Hormuz i slične naftne puteve, kontrolu zračnog prostora, svemira, cyberspacea...
Vrlo ambiciozan program čak i za vojsku SAD-a, posebno u ekonomskoj depresiji u kojoj se SAD nalazi. Smatram da takav program pokazuje očaj vlastodržačkih krugova u SAD-u, V. Britaniji i dijelu Europe, kako bi zauzeli što više prostora nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta. Odatle i šok terapija MMF-a, G. Sachs, privatizacija dragocjenosti u tim državama u korist zapadnih kompanija. Mislim da je muslimanski svijet sljedeći korak pljačke u korist bankrotiranih banaka na Wall Streetu i u Londonu.
f: U financijskom dijelu te priče tvrdite da se u središtu nalazi nafta, za koju smatrate da je ima i više nego dovoljno, ali da ju se pokušavati kontrolirati, ne toliko zbog trošenja, koliko zbog moći.
Nafta za SAD nije sigurnosno pitanje zbog industrije, ona industrije više i nema, osim nešto građevinskih strojeva, Boeinga, Monsantovog GMO-a i sl. Moja nova knjiga zove se Mitovi, laži i naftni ratovi. I doista, jedna od najvećih laži u posljednjih 100 godina bila je ona da je nafta produkt nakupljanja biološkog materijala od dinosaura, algi itd. Riječ je o mitu koji su ruski i ukrajinski geofizičari raskrinkali još prije nekoliko desetljeća. O tome, naravno, u zapadnim medijima ne čujete previše, osim kad ih se denuncira kao luđake. No, strategija zapadnih naftnih kompanija je da se nafta kontrolira na način koji je Kissinger opisao, rekavši svojedobno: “Kontrolirajte naftu i kontolirat ćete cijele države.” Zato je, primjerice, nakon potresa na Haitiju poslano 20.000 američkih vojnika u tu zemlju.