Izdanje:
Slavko Midžor / Pixsell
Za hotel Lone u Rovinju zagrebački studio 3LHD dobilo je nagradu “Viktor Kovačić” kao za najuspješniju građevinu 2011. godine, o čemu je odlučivao žiri Udruženja hrvatskih arhitekata. U razgovoru za tjednik Forum otkrili su nam kako su sa svojim suradnicima, dizajnerima i umjetnicima stvorili prvi hrvatski dizajnerski hotel. Pričali smo i o našoj arhitekturi i urbanizmu, o neiskorištenom graditeljkom bogatstvu, o projektima koje su radili diljem Hrvatske. Oni su uvjerljivo najaktivniji naš ured posljednjih godina. Na hrvatskoj arhitektonskoj sceni su od 1994. godine, kad su zajedno počeli raditi Tatjana Grozdanić Begović kao direktorica, Saša Begović, Silvije Novak i Marko Dabrović. Ime ureda 3LHD protumačili su jednom prilikom kao - tri ljevaka i hard disc. Time su definitivno dali do znanja da su generacija koja se razvijala s računalom i inovativnim tehnologijama 21. stoljeća. Radili su Most hrvatskih branitelja u Rijeci, preuredili su splitsku Rivu, kreirali nove multifunkcionalne dvorane Bale i Zamet. Dojmljivo su uredili hrvatske paviljone za Svjetske izložbe Expo u Aichiju u Japanu (2005.), te u španjolskoj Zaragozi (2008.) Zajedno predstavljaju projekte i obilaze gradilišta. I kod razgovora, ne žele pojedinačno izdvajanje...
f: Dobili ste nagradu “Viktor Kovačić” UHA za hotel Lone. Po ocjeni žirija to je najuspješnija građevina 2011.
Park-šuma Monte Mulini koju je osmislio i posadio prve biljke grof Georg Hütterott još početkom 20. stoljeća, svakako je jedna od najljepših prirodnih sredina uz more na našem Jadranu. Položaj hotela možda nije najidealniji, gledano prvenstveno s turističkoga stajališta i pogleda na more, ali taj prirodni okoliš u kojem su smješteni hoteli je naprosto sjajan i nama je bio glavna inspiracija za koncept novoga hotela Lone. S druge strane, naš zadatak je bio vrlo kompleksan zbog toga što je relativno veliki volumen i sadržaj trebalo smjestiti između dva postojeća hotela, Eden i Monte Mulini.
f: Moramo priznati da se usporedba vašega hotela Lone s popularnim Planićevim Tomislavovim domom na Sljemenu nameće i po izvjesnoj sličnosti s tlocrtom koji je najsličniji obliku slova Y. Pokazuje se da je upravo taj tip tlocrta izuzetno dojmljiv, pogodan za organizaciju hotelskoga prostora?
Naš koncept je vrlo specifičan i oblik je nastao sa limitiranim kontekstom i zahtjevnim programom. Ako je to neka tipološka usporedba, Y tlocrt se vrlo često koristi u svijetu, na Mediteranu, a i na Jadranu imamo dosta primjera: Medulin, Cavtat itd. Usporedba s Planićevim sljemenskim domom je stav žirija za dodjelu nagrade. Mi za svaki projekt analiziramo i istražujemo, a iako smatramo da je Planić jedan od najvećih hrvatskih arhitekata, nismo uopće gledali njegov tlocrt. Inače, pogodnost Y ili zvjezdastog tlocrta je u tome da se svojim krakovima širi u okolinu i stvara centralni javni prostor. U našem slučaju Y tlocrt je zaobljen što je rezultiralo stvaranjem atraktivnog vertikalnog lobija koji je i glavna tema oko koje se nižu svi javni sadržaji hotela.
f: Kakva je bila suradnja s dizajnerima, primjerice s grupom Numen/ForUse, I-glama, Silvijem Vujičićem, Ivanom Franke? Opišite malo kako ste se dogovarali što će tko raditi, kako se neki rad odnosi prema ukupnom interijeru?
3LHD je osmislio cjelokupnu koncepciju Hotela Lone i angažirao sve suradnike. Naš način rada i inače je takav da u sve svoje projekte uključujemo ljude iz drugih struka, prvenstveno da bi krajnji produkt bio što bolji. Svi kreativci, koje smo uključili u projekt vrlo rano, pozvani su zbog svoje izvrsnosti, svatko u svome području. Iako smo s većinom surađivali već puno prije, zadatak je uvijek drugačiji. Ovoga puta smo razmišljali da bi ovaj hotel mogao biti dobar primjer integralnog shvaćanja ukupnoga dizajna. Inspiracija je sigurno bila u povijesti, jer je susjedni Hotel Eden, arhitekata Ive Bartolića i Miroslava Begovića, jedan od mnogih primjera hotelske industrije sedamdesetih gdje su se u ukupni dizajn uključivali najbolji dizajneri, umjetnici i obrtnici toga doba. To je nastavak EXAT-ovskog razmišljanja o “sintezi likovnih umjetnosti”, tako da je svaki od njih bio i svojevrsno ogledalo kreativnosti tog vremena. Smatrali smo da je to bitno i moguće i danas, tako da su u projekt Lone uključeni najbolji današnji suvremeni kreativci. Mi smo s Numenom radili na interijeru, oni su dizajnirali namještaj, neki specijalno za Hotel. S I-Glama smo radili na svim tkaninama, one su napravile i tri umjetničke instalacije i sve uniforme. Ivana Franke je napravila veliku instalaciju u glavnom halu, a Silvije Vujčić napravio je instalaciju zelenog zida u lobbiju i grafička platna u svim sobama. Dizajneri Bruketa&Žinić radili su cjelokupni vizualni identitet, a za kraj je angažiran i Zvonimir Dusper Dus, koji je osmislio glazbu za sve prostore hotela.
f: Kakva je bila vaša suradnja s naručiteljima, s investitorom hotela?
Tvrtka Maistra kao naručitelj projekta vrlo je strogo definirala budžet, a sve kreativne odluke prepustili su nama. Rezultat je vrlo uspješna suradnja koja je opravdala ukazano povjerenje.
f: Nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolju arhitekturu ove su godine dodijeljene u Vukovaru, u gradu koji je porušen u ratu, koji još liječi rane i sporo obnavlja svoju arhitekturu. Istra u kojoj je vaš nagrađeni hotel sasvim je drugi, razvijeni svijet, mogli bismo reći izvjesna Arkadija okrenuta turizmu, gostu, odmoru, uživanju. Možete li zamisliti neki budući razvitak te dvije hrvatske regije?
Mi smo radili i radimo projekte po čitavoj Hrvatskoj. Moramo priznati da kada smo ponovo prošetali Vukovarom, bili smo utučeni i depresivni. Jednostavno ne možemo razumjeti da se dvadeset godina nakon rata, nije dogodila velika mobilizacija i kreativna i proizvodnja kao nakon Drugoga svjetskoga rata. Primjer revitalizacije, obnove i izgradnje Zadra bio je možda jedan od najboljih. Vjerujemo da nikada nije kasno i jednostavno treba pokrenuti inicijativu, ali to mora krenuti “od glave”, a ne samo od pojedinaca i pojedinačnih projekata. Što se tiče razvoja, Istra je uvijek bila regija “između” i pod jakim utjecajem susjeda. Trenutačni razvoj je obećavajući i za budućnost, a daljnji razvoj i urbanizacija gradova, poput Pule, je neophodan. Ali sve to pod uvjetom da se počne i više proizvoditi, a ne samo koristiti prirodne resurse za turizam. Mislimo da Slavonija ima veliku perspektivu, i to prvenstveno proizvodnu. Nije turizam zlatna koka. To je zabluda. On je monosezonska djelatnost i to se ne da promijeniti zbog naše klime i geografije. Naša zelena Panonska žitnica je nevjerojatno potentna, a hrana je sigurno puno veća budućnost, nego turizam. Čak je i podzemlje energetski jako bogato. Ovaj dio Hrvatske jednostavno mora proizvoditi pet puta više nego sada. Tu je budućnost. U Hrvatskoj bi regionalni razvoj i ulaganje u znanje trebalo biti bitnije od svega, jer prirodu i resurse imamo. Trebamo samo biti mudri.
f: Obiteljska kuća J2 izgrađena u Zagrebu koju potpisuje vaš ured također je od strane UHA nagrađena 2008. godine kao najbolja u kategoriji stambenih građevina. Nije tipična “kockica”, forma kakvih je na desetke izgrađeno u hrvatskim gradovima. Miljenko Bernfest na jednoj je izložbi istražio fotografijom početni izgled zgrade, brojnih kuća i interijera koji su dobili nagrade i njihov kasniji “život”, da ne kažemo habanje tih istih kuća? Kakvo je trajanje vaše kuće?
Kao i sve ostalo i kuće imaju svoj život, vijek trajanja. Mislimo da je to sastavni dio svakog izvedenog projekta, nama je materijalnost i vanjski omotač kuće bitan jer govori i o temporalnosti, o promjeni. Nastojimo ne “farbati” kuće. Boja, tekstura, materijal su najčešće prirodni. Tako da je i starenje prirodni proces.
f: Imate i jednu veću urbanističku studiju za Baljansko priobalje, bogomdani krajolik koji je u našim uvjetima prekomjerne apartmanizacije i betonizacije ostao izuzetno dobro očuvan. Urbanistički projekti u nas ne prolaze. Ima li izgleda da se nešto od toga realizira?
Nije da ne prolaze, mi smo radili puno studija, planova i projekata. Urbanističko planiranje nije kratkotrajan proces, uključuje faktor vremena i mnoge čimbenike i kako god arhitektura bila spora, gdje svaki projekt u prosjeku traje tri do pet godina, urbanističko planiranje još je sporije. Neki projekti traju i desetke i više godina. Tako da govoriti o realizaciji nekog dugotrajnog procesa je jako teško, ne samo u slučaju Bala, nego zato što ovisi o mnogim faktorima, trenutačnoj ekonomiji, politici, legislativi i sličnome. Mi u Hrvatskoj imamo problem da uvijek počinjemo ispočetka i da ne znamo nastavljati ideje i projekte. To uništava tradiciju, koju mi povijesno uvijek prekidamo. Situacija u urbanizmu definitivno nije dobra. Struka je degradirana, a politika parcijalno rješava probleme bez ikakve strategije. Strategija razvoja treba biti okosnica urbanističke struke, a ne silna pravila i ograničenja, pritom još i kontradiktorna.
f: Brojni su vaši objekti objavljeni u stručnim magazinima, pa i luksuznom Phaidonovom izdanju. Na mnogo mjesta objavljen je riječki Most hrvatskih branitelja, dvorana Bale ili najnovija sportska dvorana izgrađena na Zametu. Dobar glas o hrvatskoj arhitekturi pronijeli ste nadaleko diljem Europe i po svijetu. Gdje ste zadnje bili, možda držali predavanje ili sudjelovali na seminaru?
Svojim kontinuiranim radom, prijavama na međunarodne natječaje i nagrade 3LHD je zapažen i u inozemstvu. Tako se naš rad redovito objavljuje u stručnoj literaturi međunarodnih izdavača, što rezultira i pozivima na razne izložbe i predavanja.
f: Kod preuređenja splitske Rive imali ste cijelo vrijeme ili podupiratelje ili neprijatelje. Bilo je mnogo rasprava u doba preuređenja, a i kasnije. Biste li danas na Rivi napravili nešto drugo od postojećega? Što sve radite u Splitu?
Nema tu “što bi bilo kad bi bilo” hipotetskih pitanja i odgovora. Napravili bismo isto i stojimo iza svoga rada s istim uvjerenjem kao i na početku ovog projekta. Projekt je rezultat javnog natječaja, a i UNESCO je potvrdio da je projekt dobar i da je unaprijedio lokaciju. Trenutačno u Splitu, osim edukacije na Arhitektonskom fakultetu, ne radimo ništa drugo.
f: Kakvo je vaše mišljenje o legalizaciji bespravne gradnje u Hrvatskoj, o brojnim ilegalnim gradnjma koje su zakonskom promjenom odjednom dobile zeleno svjetlo za legalizaciju?
To je jedan od najgorih zakona koji je donesen od postanka države i nije nam jasno da naši stručni uglednici iz UHA-e i Hrvatske komore arhitekata nisu napravili jaku kampanju i u medijima i zašto se nije na sav glas vikalo na svim relevantnim ministarstvima. U nekim drugim prilikama, manje bitnim za hrvatski izgrađeni okoliš, išlo se i na radio i na glavne emisije na HTV-a, a sada je to prošlo vrlo tiho i bez posebnog otpora. Tvrdi se da se tražio konsenzus, ali struka to jednostavno nije smjela dopustiti.
f: Kako gledate na organizaciju javnih natječaja za arhitektonske i urbanističke projekte?
To je tradicija koja je rijetka u Europi, a u Hrvatskoj postoji dugo i mislimo da obavezno treba zadržati instituciju javnoga natječaja i razvijati ju zajedno s društvom. Kroz povijest se pokazalo, uz dobar žiri i dobar program, da je većina najboljih građevina na svijetu napravljena upravo kroz javne i otvorene natječaje koji uvijek garantiraju, uz navedene preduvjete, da će dovesti do odličnoga krajnjega rezultata.
f: Budući da ste uključeni u obrazovanje studenata od samih početaka ureda, koliko vam je to bitno i koliko je to bitno za arhitektonsku praksu?
Da, oduvijek smo bili uključeni u edukaciju. Predavanja i radionice često održavamo na institucijama i sveučilištima po Europi i svijetu, kao i u Hrvatskoj. To nam je jako bitno jer je na neki način proširenje i one klasične edukacije koju svakodnevno obavljamo i u uredu, gdje oduvijek imamo po nekoliko studenata na praksi. Arhitekt Silvije Novak je nekoliko godina bio predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Saša Begović je bio gostujući predavač na Tehničkom univerzitetu u Grazu, a trenutno je gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu u Splitu, a od ove godine i u Zagrebu.
f: Koliko se arhitektura mijenja u ovim kriznim godinama, možete li dati neke naznake kakva bi mogla biti u skoroj budućnosti?
Arhitektura je jedna od najsporijih djelatnosti i ne mijenja se brzo. Uvijek je bila i bit će ovisna o tehnologiji građenja. Ova kriza nije ništa drugačija od onih koje je svijet već jednom ili više puta doživio i preživio. Neovisno o tome smatramo da je velika budućnost arhitekture u prenamjeni i razgradnji postojećeg građevnog tkiva. Moglo bi se reći da količina izgrađenih, a nekorištenih prostora, već danas je tolika da bi samo njihovom prenamjenom i ponovnom upotrebom mogli zadovoljiti većinu potreba stanovanja, rada i rekreacije. Da bi gradovi bili puno više i energetsko i socijalno učinkovitiji potrebna je urbana i sadržajna gustoća. Moramo ponovo vratiti grad svome centru, sa svim urbanim aktivnostima i ne dozvoliti fizičko ekspandiranje grada. Takav pristup je sam po sebi ekološki prihvatljiv i najbolje predstavlja održivi razvoj. Mi smo radili na nekoliko javnih projekta takvog tipa kao što su Plesni centar i Histrionski dom u Zagrebu, Autobusni terminal Žabica u Rijeci i sličnima, koji, osim što revitaliziraju postojeće kuće i kvartove, istodobno pojačavaju gustoću grada svojim javnim i brojnim drugim kulturnim sadržajima.
f: Postoji li neka podjela posla u vašem uredu? Tko među vama, primjerice, pregovara s investitorima, tko je specijalist za projektiranje obiteljskih kuća, a tko se više bavi sportskim dvoranama?
Od samih početaka naš studio nastoji ustrojiti organizaciju rada i posla tako da možemo primiti bilo koju vrstu projekta. Dobra organizacija zahtjeva poslovnu hijerarhiju koju smo mi postavili od samih početaka i usavršavamo ju svakim danom. Kreativna hijerarhija je postavljena horizontalno s fokusom na timski rad i integrativno razmišljanje. Smatramo da je organizacija i planiranje nešto što je izuzetno bitno, a tako netipično ovom našem balkansko-mediteranskom mentalitetu. Tijekom godina rada uz projektantske timove razvili su se i odjeli zaduženi za poslovanje, organizaciju, arhivu, administraciju i promotivne aktivnosti. Time ured bolje funkcionira i ta podjela posla omogućava više vremena za kreativni rad. Moglo bi se reći da je naš najduži i vjerojatno životni projekt upravo planiranje i organizacija 3LHD-a.