Izdanje:
Mi se vas ne bojimo, poklič je kojim Jadranka Kosor naizgled želi dobiti ove izbore. S nevjerojatnom upornošću ne propušta niti jedan skup među svojim istomišljenicima da ne pošalje tu već dosadnu i smiješnu poruku. Hrabri sebe i svoje pobočnike kao dijete koje u mračnoj sobi sebi ponavlja da nema ničega ispod kreveta, ali se ipak boji pogledati ispod njega. A nikoga nema da joj kaže da njezina mantra izaziva kontraefekt, da kad se nešto tako često spominje, onda to odaje, prije svega, upravo ono što ne bi htjeli da se vidi - čisti, sirovi, nepatvoreni strah. Jer, ako ih se ne boje, zašto stalno o tome pričaju? Neustrašivi nikada ne moraju reći da se nečega ne boje kao što se nečiji strah naprosto vidi, koliko god ga skrivali. No nije to strah od crvene Hrvatske, od “komunjara” koje bi htjele doći na vlast. To su priče za malu djecu i doista bi bilo zanimljivo vidjeti što je u glavama onih koji danas mogu nasjesti na takva podmetanja. Nije to ni strah da će radnicima Đakovštine biti gore s novom vladom, niti strah da će radnice Kamenskog završiti izigrane i zaboravljene. Nije to strah ni za sudbinu onih koje će nova vlada morati otpustiti. Briga HDZ za narod. Ne boje se oni toliko niti opozicijske uloge, jer HDZ, puno bolje od sadašnje opozicije, zna kako se igra ta igra. Uvijek će se naći neki “kestenjari”, uvijek postoji neka riva na kojoj se mogu pjevati prijeteće pjesmice. HDZ se na ovim izborima naprosto boji za sebe. A kako zna da se i mnogi drugi, na tisuće njih, koje je upleo u svoju interesno-koruptivnu zajednicu, boje dolaska vlade s drugačijim predznakom, svjesno igra na kartu zastrašivanja. Jadranka Kosor pokušava utuviti u glavu svima onima koji su od HDZ-a profitirali, makar i minimalno, da im se sprema nešto strašno. Njima poručuje da ih samo glas za HDZ može sačuvati s njihovim malim, sitnim profitom. Veliki će surađivati i pokušati ucijeniti svaku vlast, krupni kapital će se jednako umiljavati oko svake vlade, zavrćući joj ruku ako pokuša zadrijeti u njihove interese. Ali, oni mali po općinama i selima, oni koji su preko veze dobili posao na portama, oni koje se u zadnji čas pokušava uhljebiti u HDZ-ovim državnim utvrdama, oni su u problemu. Njima Jadranka Kosor u stvari želi otvoriti oči. Ona želi da se svaki od njih zagleda u ono što ima i shvati da za to mora biti zahvalan HDZ-u, da je HDZ omogućio da živi od svog nerada ili svoje nekvalificiranosti. I zato se tu radi naprosto o zbroju pojedinaca koji se boje da će se pojaviti vlast koja će podvući crtu, koja je spremna objaviti sve što se događalo pod krinkom HDZ-ova vladanja, koja će otkriti do koje je razine umiješanost i korumpiranost zahvatila Hrvatsku. U strahu su velike oči i vlasti Kukurikua već sada se pripisuju osobine kojih valjda ni sam još nije do kraja svjestan. Jer, i Kukuriku se boji. Na stranu sada oni među njima koji samo žele doći u Banske dvore i zakititi se izbornom pobjedom. Ti će brzo shvatiti onu englesku poslovicu: pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti. Oni drugi su svjesni što ih čeka. Zasluga neće biti, krivica se već nadvila nad njima. Nespretni u komuniciranju s javnošću, kakvi već jesu, mogli bi se naći u istoj zamci u kojoj se našla Račanova vlada; u defanzivnoj ulozi, nesigurna u svoje namjere pred naletima HDZ-ova bijesa, i nesposobna predstaviti svoje rezultate. Račan nikada nije podvukao crtu pod ono što je zatekao kada je 2000. preuzeo vlast i zbog toga je cijeli mandat proveo objašnjavajući zašto je teško napraviti nešto više. Nikada nije dao izvještaj o posljedicama privatizacije na hrvatski način, nikada se nije uhvatio u koštac s onim što je građanima bolo oči. Mislio je da se na zatečenom može nastaviti graditi nešto novo, podcijenio je opstrukciju i platio ceh na izborima 2003. godine. I stoga su u pravu oni u Kukuriku koaliciji koji traže da se prvo podvuče crta pod zatečeno, da se, osvoje li vlast, pred građane izađe sa saldom kojeg su naslijedili, da se otvoreno progovori o onome čega neće moći biti, jer su oni prije njih upropastili ono što je moglo biti. Iz toga proizlazi ideja da se odmah u prvim tjednima nove vlasti angažira međunarodna agencija, koja će obaviti revizorski posao i vidjeti stvarno stanje javnih financija. Ideja je posljedica, s jedne strane, objektivnog straha da bi svaki potez nove vlasti, svaki pokušaj zavođenja reda mogao biti proglašen revanšizmom, a s druge, ovisno o rezultatu analize, put kojim će sebi otvoriti prostor za neke poteze koji se u ovom trenutku ne spominju, poput dolaska MMF-a. Jedino s čistim računima može se dobiti kredit kod građana. A građani od nove vlade očekuju da bude revolucionarna, a ne samo nova. Očekuju da proglasi kraj jedne ere i načina ponašanja i vladanja i započne nešto posve drugačije. Kukuriku, istina, za sada ne izgleda nimalo revolucionarno. No, dobije li vlast morat će “revolucionirati” stvari. Inače će im od prvog dana početi teći odjavna špica.