Izdanje:
Početkom ‘90-ih, prije prvih parlamentarnih izbora, Tuđmana i HDZ pratio je vic koji je išao otprilike ovako: Kako će Tuđman voditi državu kad ni rođenog sina ne može nagovoriti da uđe u stranku. Mislim da se to tada odnosilo na Miroslava, a i cijeli je vic uskoro bio potvrđen kroz činjenicu da je Tuđman ipak mogao voditi državu. Doduše, ponekad kao u lošem vicu. U međuvremenu se dosta toga promijenilo da bi se, izgleda, vratili na isto. I sad, u tom kontekstu, kako vam zvuče vijesti s naslovima: Tuđman na listi HDZ-a. Račan na listi SDP-a. Pomalo posthumno, rekli bismo. Ne znam govore li više o politici kao obiteljskom biznisu ili o nama samima, ali bih lagao da otvoreno ne priznam kako me stegla nelagoda. Ne zbog toga što biste pomislili da mi Tuđman i Račan izazivaju alergološke smetnje, nego zbog činjenice da su prezimena, koja su nekad bila simboli stranaka, a možda i puno važnija od njih, danas prava senzacija ako se nađu na izbornim listama istih. Kuda smo mi to došli?! Jer svijet se očito izbezobrazio do te mjere da je situacija, u kojoj su bilo koji Tuđman i bilo koji Račan kandidati HDZ-a i SDP-a, shvaćena kao protuprirodni blud. Onda se postavlja pitanje je li Sanader uopće proveo detuđmanizaciju i što je ona uopće trebala biti? Deklarativni pomak od “drago mi je da mi žena nije Srpkinja ili Židovka”, do licemjernog “Hristos se rodi” ili tek, vaistinu, primjena općeg oprosta na – Stanimirovića. S druge strane Milanovićevo svođenje “završnog Račana” u stranci ponekad izgleda kao matrica prethodno spomenutog originala, uz napomenu da i SDP danas možemo smatrati strankom opasnih namjera jer se ne čine uvjerljivi kad tvrde da znaju što namjeravaju. Kako god, na svoje su liste uključili sinove mnogo poznatijih, a usudio bih se reći, i politički kvalitetnijih očeva. Koja je stranka u tome bolje prošla? Miroslav je vizualna ikona za sve koji Franju pamte sa sjetom, jer tolika fizička sličnost omogućavala bi mu da, za razliku od klasičnog dublera, Miroslav dublira oca u manje opasnim scenama. Shodno svojim glumačkim sposobnostima. Račanova sina možda najbolje oslikava podatak da većina niti ne zna kako se zove, osim da se preziva Račan. Ako već dosad nije uspio oko porodičnog prezimena afirmirati vlastito ime, teško je za povjerovati da može biti autentični politički subjekt. Malo toga možemo očekivati od dinastijskog sukoba na izborima, ali, uostalom, malo toga možemo očekivati od izbora uopće. Zato i nisam razočaran, osim sa Jadrankom Kosor. Pisalo se da će i Filip Glavaš jurišati u Sabor, Kerum je svoju oštroumnu seku gurnuo u orbitu, dakle očekivao sam da će i Sanaderova prva pratilja svog sina ubaciti na listu. Mislio sam si; zašto ne, bilo bi dosta logično. Kada ga već vodi na ljetovanja, mogla bi ga povesti i na izbore.